Pokazao je kako su tretirali nas Slavene, kao stoku za upucati
Prije dvije godine, 2. srpnja 2016., dva dana prije proslave najvećeg američkog praznika, Dana nezavisnosti, umro je Michael Cimino, redatelj čija su dva remek-djela, "Lovac na jelene" (1978.) i "Vrata raja" (1980.), obilježila epohu u povijesti američkog filma. Bio je posljednji veliki američki nezavisni redatelj koji je uspio u studijskoj produkciji, s velikim budžetom, snimiti film u potpunoj slobodi. Taj film, epski vestern "Vrata raja", istodobno obilježava svršetak jednog razdoblja Hollywooda u kojemu studiji dopuštaju redateljima da odlučuju što će i kako će raditi.
"Vrata raja" su karmine za doba tzv. "redateljskog Hollywooda" u kojemu je bilo moguće da nastanu filmovi kakvi su "Posljednja kino predstava" Petera Bogdanovicha, "Kum" Francisa Forda Coppole, "Dan velikih valova" Johna Miliusa", "Pat Garrett i Billy Kid" Sama Peckinpaha, "Ulzanin pohod" Roberta Aldricha, "Taksist" Martina Scorsesea, "Pet lakih komada" Boba Rafelsona, "McCabe i gospođa Miller" Roberta Altmana, "Banda Cola Youngera i Jesseja Jamesa" Phillipa Kaufmana, "Teška vremena" Waltera Hilla, "Svi predsjednikovi ljudi" Alana Pakule, "Američki grafiti" Georgea Lucasa i dr.
Redatelj filma "Vrata raja", Michael Cimino, simbol je pogreba američkog nezavisnog redateljskog Hollywooda i žrtva kolektivnog linča u kojemu se u mahnitu rulju s bakljama i omčom za vješanje okupilo cjelokupno američko društvo, lijevi i desni, bogati i siromašni, liberali i puritanci, intelektualci i primitivci, kulturni jajničari i financijski komornici.
Sve što je napisano i izrečeno o Michaelu Ciminu i "Vratima raja" 1980. ostat će zastrašujuće svjedočanstvo američkog huškačkog mentaliteta krda, neznanja, nesnošljivosti i primitivizma, ravnog primitivizmu MacCarthyjeva progona nepodobnih početkom pedesetih. A samo dvije godine ranije filmom "Lovac na jelene" Cimino je postao zvijezda, osvojio pet Oscara i bio slavljen kao filmski genij.
Jedan je kritičar nakon premijere "Vrata raja" napisao da je "Lovac na jelene" bio plod Ciminova faustovskog pakta s vragom te da je vrag sve što mu je u "Lovcu na jelene" poklonio naplatio vječnim prokletstvom u "Vratima raja". I to je točno. "Vrata raja" se danas u Hollywoodu zazivlju kao kletva i strašilo koje svakog ambicioznog redatelja treba kreativno kastrirati i usaditi mu strah u kosti da se ne igra s budžetom filma.
Studio United Artists koji su, da bi bili nezavisni, dvadesetih godina osnovali David Wark Griffith, Charlie Chaplin, Mary Pickford i Douglas Fairbanks, s "Vratima raja" je bankrotirao, a kompanija Transamerican Corporation, u čijem je bio vlasništvu, prodala ga je studiju Metro-Goldwyn-Mayer. Za Transamerican je gubitak od 40 milijuna dolara, koliko su stajala "Vrata raja", bio sitnica koju su namirili za manje od 24 sata zaradama na zdravstvenim osiguranjima i mirovinama američkih smrtnika, no za američki je film smrt United Artistsa i linč Michaela Cimina trauma od koje se nije oporavio do danas.
Cimino je bio žrtva, ali i prorok. Bio je ispred svojeg vremena u oslikavanju tradicije okrutnosti američkog društva u čijem političkom krvotoku teče ista nesnošljivost prema strancima i izbjeglicama kao i u Wyomingu 1892., kad se zbiva radnja vesterna "Vrata raja", u kojemu, uz potporu svih razina vlasti, od lokalnih do saveznih, sve do predsjednika Amerike, lokalni rančeri ubijaju siromašne slavenske doseljenike kao stoku koja im kvari posao i zaradu.
Kolone emigranata koje se, sa svime što posjeduju, u "Vratima raja" vuku pješice i kolima slikovitom rančerskom prerijom podsjećaju nas danas na izbjeglice koje dolaze u Ameriku i Europu, a retorika kojom ih vladajući u "Vratima raja" osuđuju kao lopove, anarhiste i neobrazovanu prljavu bandu prosjaka kao da je nadahnuta govorima Donalda Trumpa.
Snimljen prije četiri desetljeća, vestern "Vrata raja" oslikava socijalnu i političku agoniju suvremene zapadnjačke civilizacije. Istinita priča o zbivanjima u američkoj državi Wyoming devedesetih godina 19. stoljeća zrcalo je potencijalno istih zbivanja danas na granicama Amerike i Europe. Nema suvremenijeg filma (a vjerojatno ni boljeg) danas od Ciminovih "Vrata raja". Da je živ, Cimino bi vjerojatno odbio bilo kakve svjesne namjere da sudi i osuđuje, bilo društvo 19., bilo 21. stoljeća.
Nisu ga, kako je sam rekao, zanimale ideje i poruke, nego uzbudljive životne priče o ljudima kao takvima. Kakvi su ti njegovi junaci i antijunaci ni on sam nije bio siguran. U svoja dva najbolja filma bili su mu potrebni sati i mnogo scena da bi im se, kao njihov tvorac, uspio približiti. Cimino je jednom rekao da ne voli horore jer u hororu nema vremena da se njegovi autori bave licima zato što ih moraju upregnuti u posao monstruma ili žrtve.
Krv i jeza važniji su od karaktera, a to ga ne zanima. U tri sata "Lovca na jelene" i više od tri i pol sata "Vrata raja" glavna lica upoznajemo polako i posredno, kroz svakodnevne radnje, njihov rad, hod, poglede, slučajne susrete, dolaske, odlaske i rastanke. Društveni rituali, poput ispijanja pića s prijateljima u baru, vjenčanja, plesa i lova, iznimno su važni za njihov život kao izazovi koje moraju prihvatiti, prvo osobno i intimno, zatim kao dio obitelji, ako je imaju, potom uskog kruga prijatelja, lokalne zajednice, staleža i, na kraju, domovine.
U toj prirodnoj hijerarhiji vezanosti za svijet u kojemu žive, Ciminovi junaci nemaju ni poriva, a ni vremena za ideje i poruke, a pogotovo ne za bilo kakvu vrstu socrealističke upregnutosti u ideološke ciljeve jer im je život ispunjen i zaposlen u svakom djeliću kadra Ciminova filma. Nemaju vremena razmišljati o svojemu mjestu u vremenu i prostoru, odnosno, grubo rečeno, filozofirati, jer su oni sami tkivo i tvar od kojih nastaju te se rađaju misli, ideje i filozofije.
Američka kulturna elita, koja ne podnosi nezavisne i drske stvaraoce, nazivala je Cimina desničarom, fašistom, rasistom, marksistom, homofobom i transvestitom, nalazeći u Ciminovoj prirodnoj stihiji obilja života na ekranu djeliće dokaza za svoje otužne dijagnoze. Unatoč tim dijagnozama, kulturna je elita nesvjesno nanjušila opasnost jer Cimino nije bezopasan redatelj. Kao i Peckinpah i Aldrich, Cimino nema ni straha ni srama gaziti najbolnije i najsramotnije rane američkog života.
"Lovac na jelene" je posebno opasan film jer gotovo besramno secira mitsko tkivo muškosti, svega što tvori američkog muškarca kao radnika, supruga, prijatelja, lovca, ratnika, domoljuba i ljubavnika. Ni o jednoj od tih kategorija se u filmu ne govori, a svaka ima svoju žrtvenu misu, molitvu, kletvu i apoteozu.
Junaci filma su Amerikanci, vijetnamski borci i mitske, odnosno, zloglasne Zelene beretke (ovisno o tome kako ih doživljavate). No Michael Mike Vronsky (Robert De Niro), Steven Pushkov (John Savage) i Nikanor Nik Chevotarevich (Christopher Walken) su, u stvari, pravoslavni Rusi, s obiteljima, običajima i tradicijom različitom od američke.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Oni su, spolno i oružano, univerzalni američki muškarci, a po etničkom identitetu egzotična manjina, poput Indijanaca. U tom sučeljavanju univerzalnog i manjinskog, rituali poput ispijanja pića u baru, vjenčanja, ruskog ruleta i spašavanja prijatelja funkcioniraju kao krugovi pakla koji, svaki sve dublje i bolnije, testiraju njihovu muškost, snagu, moć, slabost i vjeru u sebe.
Da je neki američki redatelj snimio ratni film poput "Lovca na jelene" krajem četrdesetih ili početkom pedesetih, bio bi proglašen za antiameričkog komunista koji vrijeđa domovinu, borce i domoljublje, završio bi u zatvoru, a film bi bio zabranjen. Da biste shvatili koliko je "Lovac na jelene" bio opasan film 1978., kad se pojavio u američkim kinima, pokušajte zamisliti danas hrvatsku verziju "Lovca na jelene", s junacima u Domovinskom ratu i zamislite reakcije javnosti, progon autora u medijima, prosvjede udruga, političara, dužnosnika i svih onih koji se žele istaknuti ogorčenjem na takvo blaćenje domoljubnih ratnika.
A taj opasan film uopće ne blati ratnike koji na kraju priče u tuzi pjevaju blagoslov domovini, nego nam pokazuje da biti ono što od tebe očekuju tvoji bližnji, društvo i domovina nije uvijek ni lijepo, ni dobro, ni plemenito, ni humano, a ni podnošljivo, te da je razlika između junaka, ubojice i samoubojice ponekad jedva vidljiva. Mikeova lovačka filozofija ubijanja divljači samo jednim metkom zvuči plemenito i uzvišeno, sve dok se taj jedan jedini metak ne nađe u revolveru koji mora uperiti i ispaliti u vlastitu glavu.
Pritom je neprijatelj koji te na to prisiljava potpuno nevažan jer to nije film o njemu, o Vijetnamcima, nego o nama, Amerikancima, prisiljenima shvatiti filozofiju ubijanja jednim metkom izvan lovišta i skrovišta domovine.
"Nikad nisam namjeravao napraviti film o vijetnamskom ratu", govori Cimino: "Nije me zanimala politika rata. Napravio sam film o posljedicama traume i tragedije na obitelj... Što se promijenilo? Ništa... Bolestan sam od staraca koji uništavaju ljude zbog svojih ideja... Bilo koji veliki film o ratu automatski je antiratni ako govori istinu o ratu, jer vidiš samo ludilo".
Cimino je s "Lovcem na jelene" imao više sreće nego pameti, doživio je da mu Oscara za najbolju režiju osobno uruči umiruća Zelena beretka, John Wayne, te samo tjedan dana nakon trijumfalne dodjele pet Oscara započne snimanje filma s kojim neće biti ni sreće ni pameti.
Slika Amerike u "Vratima raja" bit će jednako mračna kao i u "Lovcu na jelene", a ono što tom mraku u oba filma daje legitimitet i uvjerljivost jest redateljeva ljubav prema Americi. Nigdje ta ljubav nije tako vidljiva kao u detaljima njegovih filmova i ustrajnosti na beskompromisnom realizmu prizora. Ta ustrajnost i ljubav bili su uzroci njegova pada. Nitko nikad nije u Hollywoodu snimao film kao što je Cimino snimao "Vrata raja".
Ekipa i glumci bili su stalno na raspolaganju, zajedno, okupljeni u tzv. "Logor Cimino" (Camp Cimino) te dan za danom uvježbavali jahanje, pucanje, ples valcera, jureći kružni ples na koturaljkama i sve vještine koje su bile dio života Divljega zapada s kraja 19. stoljeća. Za početni prizor dolaska glavnog junaka, marshalla Jima Averilla (Kris Kristofferson), vlakom u gradić Casper u Wyomingu, Cimino je naručio iz muzeja cijeli izvorni vlak s lokomotivom iz toga doba, a ulice gradića bile su zagušene ljudima, konjima, vozilima, prašinom i bukom kakvu Hollywood ni prije ni kasnije nije stvorio tako dojmljivo.
Gledajući "Vrata raja" Steven Spielberg je rekao da se ne sjeća da je ikad vidio tako savršeno napravljen film i bio je u pravu. Čak i danas, kad digitalni efekti pružaju mogućnost stvaranja iluzije bilo kakvog prizora iz povijesti, Ciminov početak "Vrata raja" i prizor Averillova dolaska u Casper izaziva divljenje gledatelja, ne zato što je tako spektakularan (to je moguće stvoriti digitalnim efektima), nego zato što je tako životan, uzburkan, spontan, nepredvidiv, bogat detaljima, licima i teksturom stvarnog života (a to digitalna tehnologija ne može).
Da bi stvorio takvu savršenu sliku života u Wyomingu s kraja 19. stoljeća, Cimino je trebao mnogo vremena i novca, a to je ljude koji su vodili studio United Artists bacalo u očaj. Cimino je bio nepopustljiv, radio je sve što je zamislio, tjerao ekipu da radi iznad svojih mogućnosti i nije odustajao ni od jedne zamisli. Na snimanju su ga zvali Ajatolah, tisak je pisao o njegovoj rastrošnosti, drugi redatelji koji su imali projekte u istom studiju zamrzili su Cimina jer je njegov film pojeo sav novac, United Artistsu proricali su propast i sve je to tako išlo do kraja snimanja, uz smjene, otkaze, upozorenja, prijetnje, molbe i sastanke.
Ciminov je kredo bio: studiju obećaj sve što traže, a onda to zaboravi i napravi ono što želiš. Je li to bilo neodgovorno, opasno, štetno za studio koji ga je, uza sve prosvjede, ipak podržavao? Jest, bilo je, ali Cimino se, kao Orson Welles i Sam Peckinpah, nije mogao promijeniti i odustati od onoga što želi, bez obzira na posljedice.
Njegova priča o marshallu Jimu Averillu, njegovu prijatelju i plaćeniku Nateu Championu (Christopher Walken) i prostitutki Elli Watson (Isabelle Huppert), a koja se zbiva u vrijeme likvidacija siromašnih doseljenika u organizaciji bogatih rančera, nije bila nova, ali je nov bio način kako je tradicionalan motiv rata bogatih i siromašnih bio uprizoren, istodobno spektakularan i intiman, epski i lirski.
Kad je nakon neuspjeha u kinima film bio skraćen, izbačena je scena plesa na koturaljkama siromašnih stanovnika Caspera i doseljenika. Scena je mogla biti izbačena jer nije bila važna za samu priču, no film je bez nje izgubio pravi smisao, Ciminovu ravnotežu radosti i tragedije života siromašnih. Bez plesa tuga gubi težinu, zvuk i odjek, doživljaj svega što je moglo biti, a nije i nikad neće biti.
Poput filmskog alkemičara, Cimino u "Vratima raja" sučeljava, često neprimjetno, tugu i radost, strast i nemoć, rezignaciju i gnjev, nasilje i melankoliju, vjerujući da će se svi elementi u gledateljevoj mašti kad-tad pretvoriti u čisto zlato. Ajatolah Cimino, koji poput generala vodi golemu ekipu, istodobno je i mistik koji vjeruje u transcendentnu moć filma.
"To je jedna od stvari koje vam, unatoč svim mukama, pruža film", kaže Cimino, "pruža vam trenutke transcendentnog.Svi to želimo iskusiti u životu, trenutke kad s dvije noge više ne stojimo na tlu nego lebdimo iznad, a rad na filmu to nam omogućuje. To dolazi i nestaje tako brzo da je nestvarno, ali događa se. Koji nam drugi razlog treba? Michelangelo je proveo nekoliko godina na leđima i boja mu je kapala u oči dok je neki ludi papa tamo vodio neke ratove. Zbog kojeg drugog razloga bi to radio?".