Klasični američki junaci mogu biti nitkovi, jer to je nacija čiju igru često vode odmetnici, napisao je britanski i američki povjesničar filma David Thomson u svom izvrsnom tekstu o jednom od najvećih američkih redatelja, Eliji Kazanu. Genij i druker, umjetnik i izdajnik, Elia Kazan upisan je u povijest američkog filma kao jedan od njegovih temeljnih autora i inovatora.
Ma što mislili o njegovu ponašanju 1952., kad je pred Američkom komisijom za antiameričku djelatnost cinkao svoje filmske prijatelje kao komuniste, bez Elije Kazana ne bi bilo Marlona Branda, Jamesa Deana, Natalie Wood, Paula Newmana, Montgomeryja Clifta, Roberta De Nira, Meryl Streep, Seana Penna i Ala Pacina, ne bi bilo Martina Scorsesea i Francisa Forda Coppole i, što je najstrašnije, ne bi bilo filmova kakvi su “Taksist“, “Dobri momci“ i “Kum“.
Kazan jest nitkov i odmetnik od američkoga filmskog bratstva, ali je tijekom pedesetih nadmoćno vodio igru tada novog američkog filma, zasnovanog na psihološkom realizmu i glumačkim kanonima Konstantnina Stanislavskog, što mu daje status pravog američkog junaka.
Novozavjetnu rečenicu “Tko je bez grijeha, neka baci prvi kamen“ kao da je Krist izgovorio predviđajući Kazanovu bol i patnju nakon 1952. Bio je prezren, odbačen, omražen, popljuvan, utjelovljenje izdajnika, gada i režimskog lešinara.
Ali, nakon serije izvrsnih filmova koje je napravio do 1952. i svjedočenja pred MacCarthyjevom komisijom, počeo je, poslije 1952., nakon izdaje prijatelja, režirati svoja najbolja ostvarenja, prepuna boli, patnje, suosjećanja za junake i njihove tragedije: “Na dokovima New Yorka“, “Istočno od raja“, “Divlja rijeka“, “Sjaj u travi“, “Amerika, Amerika“.
Rodio se prije 106 godina, 7. rujna1909. Umro je od starosti, nesanice i nečiste savjesti, inače sasvim zdrav, 28. rujna 2003. u 94. godini. Četiri godine prije smrti, 1999., dobio je trećeg Oscara, počasnog, za životno djelo i podijelio publiku u dvorani.
Kad su mu njegovi učenici, Martin Scorsese i Robert De Niro uručili nagradu, pola dvorane, zajedno s Meryl Streep, Warrenom Beattyjem, Helen Hunt i Kurtom Russellom, dočekalo je taj trenutak ovacijama i pljeskom, a pola, među kojima su bili Nick Nolte i Ed Harris, tišinom i prezirom.
Bio je to pravedan trenutak povijesti filma jer je veliki junak i veliki nitkov američkog filma zaslužio i velik pljesak i velik prezir.
Kao dijete turskih Grka, rođen u Istambulu, Elia Kazan, punim prezimenom Kazandžoglu, došao je s roditeljima u Ameriku kad mu je bilo tri godine i nikada nije zaboravio osjećaj sreće cijele obitelji kad su došli u američku slobodu.
U osnovnoj i srednjoj školi iskusio je rasnu nesnošljivost i prezir prema emigrantima i nižem staležu, no to ga nije pokolebalo nego je postalo gorivo za njegove velike ambicije. Iako povučen, neprimjetan i odbačen, reagirao je akcijom i pobunom.
Kad lijepe anglosaksonske cure nisu htjele ili smjele hodati s tamnoputim i crnokosim Grkom, on je s njima jednostavno spavao, što su one mnogo lakše prihvaćale.
Nikad nije odustajao i predavao se, a njegovi romantični snovi imali su potporu u gruboj stvarnosti i poslovima za siromašne, koji su mu među znancima priskrbjeli nadimak Gadg, od riječi Gadget, što znači Sprava.
Kazan je bio sprava za sve, znao je sve poslove, praktične stvari korisne za opstanak u gradu gdje je mnogo onih koji imaju novca, a ništa ne znaju.
Njujorški proleterski život usmjerio ga je, naravno, ulijevo, prvo u socijalno i politički angažiranu kazališnu skupinu Group Theater koju je vodio Lee Straberg, a poslije i u komunističku partiju čiji je član bio od 1934. do 1936.
Proslavio se u kazalištu režijama drama Tennesseeja Williamsa i Arthura Millera, postao pouzdan holivudski redatelj filmnoarovskih krimića i drama (“Bumerang“, “Panika na ulicama“) i dobio prvog Oscara za film “Džentlmenski sporazum“.
Nakon ekranizacije drame “Tramvaj zvan čežnja“ 1951. i promocije Marlona Branda u veliku zvijezdu, Kazan je bio na samom vrhu karijere, slavan, priznat, slavljen, moćan. I to zasluženo, samo svojim velikim talentom. Nitko mu ništa nije darovao, sve je osvojio sam.
A onda je počela paranoidna, prema svemu staljinistička, MacCarthyjeva hajka na ljevičare koji su svi odreda proglašavani komunistima, histeričan progon intelektualaca, svih koji su mislili svojom glavom, a ne glavama Washingtona i Pentagona.
A Elia Kazan nije bio samo sumnjiv, on je bio dokazani komunist! Pravi član partije! Neprijatelj u američkim redovima. S njim nije bilo sumnje, on je bio holivudski neprijatelj broj 1, toliko sposoban da je u svemu uspio, podli komunist koji je osvojio Ameriku, Broadway, Hollywood, pa čak Oscar!
Kako se to moglo dogoditi? Netko je za to morao platiti glavom. Ako ne on, onda netko drugi, a u tome ima on pomoći inače je s njegovim američkim snom i karijerom gotovo za sva vremena.
Kazan nije mogao podnijeti kraj karijere i antiameričkoj komisiji je izdao sve svoje lijeve prijatelje. Oprošteno mu je, nastavio je raditi u Hollywoodu i ostavio za sobom opus koji je promijenio američki film.
