Prije dvije godine, 2. srpnja 2016., dva dana prije proslave najvećeg američkog praznika, Dana nezavisnosti, umro je Michael Cimino, redatelj čija su dva remek-djela, "Lovac na jelene" (1978.) i "Vrata raja" (1980.), obilježila epohu u povijesti američkog filma. Bio je posljednji veliki američki nezavisni redatelj koji je uspio u studijskoj produkciji, s velikim budžetom, snimiti film u potpunoj slobodi. Taj film, epski vestern "Vrata raja", istodobno obilježava svršetak jednog razdoblja Hollywooda u kojemu studiji dopuštaju redateljima da odlučuju što će i kako će raditi.
"Vrata raja" su karmine za doba tzv. "redateljskog Hollywooda" u kojemu je bilo moguće da nastanu filmovi kakvi su "Posljednja kino predstava" Petera Bogdanovicha, "Kum" Francisa Forda Coppole, "Dan velikih valova" Johna Miliusa", "Pat Garrett i Billy Kid" Sama Peckinpaha, "Ulzanin pohod" Roberta Aldricha, "Taksist" Martina Scorsesea, "Pet lakih komada" Boba Rafelsona, "McCabe i gospođa Miller" Roberta Altmana, "Banda Cola Youngera i Jesseja Jamesa" Phillipa Kaufmana, "Teška vremena" Waltera Hilla, "Svi predsjednikovi ljudi" Alana Pakule, "Američki grafiti" Georgea Lucasa i dr.
Redatelj filma "Vrata raja", Michael Cimino, simbol je pogreba američkog nezavisnog redateljskog Hollywooda i žrtva kolektivnog linča u kojemu se u mahnitu rulju s bakljama i omčom za vješanje okupilo cjelokupno američko društvo, lijevi i desni, bogati i siromašni, liberali i puritanci, intelektualci i primitivci, kulturni jajničari i financijski komornici.
Sve što je napisano i izrečeno o Michaelu Ciminu i "Vratima raja" 1980. ostat će zastrašujuće svjedočanstvo američkog huškačkog mentaliteta krda, neznanja, nesnošljivosti i primitivizma, ravnog primitivizmu MacCarthyjeva progona nepodobnih početkom pedesetih. A samo dvije godine ranije filmom "Lovac na jelene" Cimino je postao zvijezda, osvojio pet Oscara i bio slavljen kao filmski genij.
Jedan je kritičar nakon premijere "Vrata raja" napisao da je "Lovac na jelene" bio plod Ciminova faustovskog pakta s vragom te da je vrag sve što mu je u "Lovcu na jelene" poklonio naplatio vječnim prokletstvom u "Vratima raja". I to je točno. "Vrata raja" se danas u Hollywoodu zazivlju kao kletva i strašilo koje svakog ambicioznog redatelja treba kreativno kastrirati i usaditi mu strah u kosti da se ne igra s budžetom filma.
Studio United Artists koji su, da bi bili nezavisni, dvadesetih godina osnovali David Wark Griffith, Charlie Chaplin, Mary Pickford i Douglas Fairbanks, s "Vratima raja" je bankrotirao, a kompanija Transamerican Corporation, u čijem je bio vlasništvu, prodala ga je studiju Metro-Goldwyn-Mayer. Za Transamerican je gubitak od 40 milijuna dolara, koliko su stajala "Vrata raja", bio sitnica koju su namirili za manje od 24 sata zaradama na zdravstvenim osiguranjima i mirovinama američkih smrtnika, no za američki je film smrt United Artistsa i linč Michaela Cimina trauma od koje se nije oporavio do danas.
Cimino je bio žrtva, ali i prorok. Bio je ispred svojeg vremena u oslikavanju tradicije okrutnosti američkog društva u čijem političkom krvotoku teče ista nesnošljivost prema strancima i izbjeglicama kao i u Wyomingu 1892., kad se zbiva radnja vesterna "Vrata raja", u kojemu, uz potporu svih razina vlasti, od lokalnih do saveznih, sve do predsjednika Amerike, lokalni rančeri ubijaju siromašne slavenske doseljenike kao stoku koja im kvari posao i zaradu.
Kolone emigranata koje se, sa svime što posjeduju, u "Vratima raja" vuku pješice i kolima slikovitom rančerskom prerijom podsjećaju nas danas na izbjeglice koje dolaze u Ameriku i Europu, a retorika kojom ih vladajući u "Vratima raja" osuđuju kao lopove, anarhiste i neobrazovanu prljavu bandu prosjaka kao da je nadahnuta govorima Donalda Trumpa.
Snimljen prije četiri desetljeća, vestern "Vrata raja" oslikava socijalnu i političku agoniju suvremene zapadnjačke civilizacije. Istinita priča o zbivanjima u američkoj državi Wyoming devedesetih godina 19. stoljeća zrcalo je potencijalno istih zbivanja danas na granicama Amerike i Europe. Nema suvremenijeg filma (a vjerojatno ni boljeg) danas od Ciminovih "Vrata raja". Da je živ, Cimino bi vjerojatno odbio bilo kakve svjesne namjere da sudi i osuđuje, bilo društvo 19., bilo 21. stoljeća.
Nisu ga, kako je sam rekao, zanimale ideje i poruke, nego uzbudljive životne priče o ljudima kao takvima. Kakvi su ti njegovi junaci i antijunaci ni on sam nije bio siguran. U svoja dva najbolja filma bili su mu potrebni sati i mnogo scena da bi im se, kao njihov tvorac, uspio približiti. Cimino je jednom rekao da ne voli horore jer u hororu nema vremena da se njegovi autori bave licima zato što ih moraju upregnuti u posao monstruma ili žrtve.
Krv i jeza važniji su od karaktera, a to ga ne zanima. U tri sata "Lovca na jelene" i više od tri i pol sata "Vrata raja" glavna lica upoznajemo polako i posredno, kroz svakodnevne radnje, njihov rad, hod, poglede, slučajne susrete, dolaske, odlaske i rastanke. Društveni rituali, poput ispijanja pića s prijateljima u baru, vjenčanja, plesa i lova, iznimno su važni za njihov život kao izazovi koje moraju prihvatiti, prvo osobno i intimno, zatim kao dio obitelji, ako je imaju, potom uskog kruga prijatelja, lokalne zajednice, staleža i, na kraju, domovine.
U toj prirodnoj hijerarhiji vezanosti za svijet u kojemu žive, Ciminovi junaci nemaju ni poriva, a ni vremena za ideje i poruke, a pogotovo ne za bilo kakvu vrstu socrealističke upregnutosti u ideološke ciljeve jer im je život ispunjen i zaposlen u svakom djeliću kadra Ciminova filma. Nemaju vremena razmišljati o svojemu mjestu u vremenu i prostoru, odnosno, grubo rečeno, filozofirati, jer su oni sami tkivo i tvar od kojih nastaju te se rađaju misli, ideje i filozofije.
Američka kulturna elita, koja ne podnosi nezavisne i drske stvaraoce, nazivala je Cimina desničarom, fašistom, rasistom, marksistom, homofobom i transvestitom, nalazeći u Ciminovoj prirodnoj stihiji obilja života na ekranu djeliće dokaza za svoje otužne dijagnoze. Unatoč tim dijagnozama, kulturna je elita nesvjesno nanjušila opasnost jer Cimino nije bezopasan redatelj. Kao i Peckinpah i Aldrich, Cimino nema ni straha ni srama gaziti najbolnije i najsramotnije rane američkog života.
"Lovac na jelene" je posebno opasan film jer gotovo besramno secira mitsko tkivo muškosti, svega što tvori američkog muškarca kao radnika, supruga, prijatelja, lovca, ratnika, domoljuba i ljubavnika. Ni o jednoj od tih kategorija se u filmu ne govori, a svaka ima svoju žrtvenu misu, molitvu, kletvu i apoteozu.
Junaci filma su Amerikanci, vijetnamski borci i mitske, odnosno, zloglasne Zelene beretke (ovisno o tome kako ih doživljavate). No Michael Mike Vronsky (Robert De Niro), Steven Pushkov (John Savage) i Nikanor Nik Chevotarevich (Christopher Walken) su, u stvari, pravoslavni Rusi, s obiteljima, običajima i tradicijom različitom od američke.
Nastavak na sljedećoj stranici...
