Engleska je prvi i jedini put postala svjetski prvak u nogometu. Na prvim mjestima top ljestvica vrte se "The Sounds of Silence" Simona & Garfunkela i "Good Vibrations" The Beach Boysa. Indira Gandhi imenovana je indijskom premijerkom, a rat u Vijetnamu se zahuktava. John Lennon izjavljuje: "Beatlesi su popularniji od Isusa Krista". U Burbanku u Kaliforniji umire Walt Disney. U Zagrebu se rađa Dubravko Ivaniš.

Godina je 1966. Odrastajući u betonskom mikrokozmosu novozagrebačke četvrti Zapruđa, Dubravko stječe klasično glazbeno obrazovanje, ljubav prema nogometu i rock and rollu te prkosni kvartovski mentalitet borca, iz kojeg će izniknuti jedan od najvažnijih i najboljih rock bendova na našim prostorima - Pips, Chips & Videoclips.

Dubravko Ivaniš "Demokracija se svela na farsu, a nogomet na 'hakl' ispred zgrade"

Sedam studijskih albuma, dva nadimka - Ripper i Daddy, četiri nagrade Porin i jednako toliko nagrada Crni mačak kasnije, frontmen Pipsa nam je u razgovoru za Express otkrio zašto smatra da pitanja poput nacije ili pobačaja postaju nevažna, što će se dogoditi s liberalnom demokracijom i ima li u Hrvatskoj fašizma, te je li Dinamo današnja Zvezda.

Razgovarali smo naravno i o glazbi, jer se Ripper, odnedavno Daddy, kao i svi koje "pogoni artistički poriv", nalazi u neprestanoj "potrazi za svjetlom", koja ga tjera da napiše onu sljedeću pjesmu, "pjesmu koja ima ono nešto posebno i drugačije što joj daje legitimitet". Jer on "mora pronaći to mjesto, jer je mora upitati nešto: Gdje je bila, i gdje se skriva, moja dobra vila?".

Prije nego što su se etablirali kao jedan od najvažnijih bendova regionalne rock i pop glazbe, tijekom sad već 27-godišnje karijere, Pipsi su imali uspona i padova uz jednu trajnu konstantu - neupitan status pjesme 'Dinamo ja volim', koja gotovo da je postala dijelom hrvatske kulturne baštine. Ona je nastala u specifičnom društveno-političkom kontekstu, ali je istodobno i odraz navijačkog sentimenta. Kako danas gledate na Dinamo kad taj klub, baš kao nekad Crvena zvezda, iza sebe ima praktički cijelu državnu logistiku i osvaja naslove kao na tekućoj traci? Frustrira li vas što je upravo ta pjesma i dalje najpopularnija pjesma Pipsa?

Jedno je pjesma, a drugo je 'situacija', odnosno medijska manipulacija njome. U najboljem scenariju nebitno je tko je autor. Zapravo, najveće je postignuće autora da napravi djelo koje živi bez biljega njegova lika. Ljudi, nažalost, ne uspijevaju raditi distinkciju lika i djela. Inače, ne slažem se s tezom o Dinamu kao Zvezdi, jer ako se forsira zadanost predstave i uloga u njoj, bilo bi lijepo, ako nije monodrama, da i drugim 'glumcima' mediji imenuju role. Pa nisu valjda svi ostali tek publika i statisti.

Zapravo se još jedna pjesma, 'Nogomet', profilirala kao nogometna himna, koja ne preže od ironičnih referenci na hrvatski društveno-politički mentalitet. Ta pjesma, međutim, ima i melankolični prizvuk. Koliko vam je bio važan nogomet tijekom odrastanja? Koliko vam je važan danas? Što to razlikuje nogomet od drugih sportova?

Nogomet je u svemu samo duda varalica. Tata me upisao u Dinamo dan prije nego što sam rođen. Ja sam 'obilježen', volim reći 'žigosan' od rođenja, inficiran. To nije nogometno pitanje, ono je kodno civilizacijsko. Kad nas je na stadionu 500 i kad nas je 30-ak tisuća, sve se svodi na istu ideju i ljude s kojima dužim tu tajnu šifru. I tata je uvijek sa mnom, mada ga više nema.

Prva zajednička pjesma tad još fiktivnih PCVC-a bila je zapravo jedna druga himna, funky-pop-punk mješavina 'Krumpira', himna predgrađa koje osvaja grad svojim sirovim tjelesnim šarmom. Ta je pjesma bila svojevrsna inicijacija Pipsa u ono što će kasnije postati specifična kreativna poetika benda. No čini se da se ta brojalica-rugalica u međuvremenu pretvorila u proročanstvo - u gotovo trideset godina, koliko ste na sceni, Zagreb se jako promijenio. Kao dijete Zagreba, kako gledate na grad danas? Ima li u ovom gradu još mjesta za 'oboje', za 'centar' i za 'predgrađe'?

Notorno je da Zagreb više nije dolazni peron nego primarno odlazni. U takvim uvjetima brišu se zamišljene linije centra i predgrađa. Nazočni su tek historijski artefakti, poput filmskih kulisa, prvenstveno vidljivih u arhitekturi, svjedočanstva da je tu povremeno obitavala civilizacija. Kultura je ovdje oduvijek okupatorsko pitanje, posljedica sile i prisile. Kako više nema golom oku vidljivog neprijatelja, a čovjek bez neprijatelja je biće bez identiteta, mi smo to vremenom postali sebi samima.

Poznato je da Pipsi nikad nisu prezali od političkog angažmana - svojedobno ste nastupili na predizbornom skupu predsjedničkog kandidata Vlade Gotovca, prije otprilike tri godine otvoreno ste lobirali protiv tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Kulturne politike oduvijek su bile korisno 'sredstvo discipliniranja' - u jeku aktualnih nasrtaja na reevaluiranje društvenih smjerokaza - spomenimo samo zakon o pobačaju - kao umjetnik kojemu je ciljana publika urbana populacija (sa svime što taj izraz podrazumijeva), kakvom vam se čini današnja 'mladost'?

Zbilja se ne doživljavam društveno angažiranim. Smatram se konstruktorom, a ne nužno 'popravljačem'. Današnja djeca tijekom života bit će značajno integrirana s AI. Ta predispozicija već je u njima, pripadnost ideji nacije i države potpuno im je strana. Namijenjena im je uloga koju osobno ne mogu ni domisliti niti je to važno. Evo, vi spominjete zakon o pobačaju. Neka vukojebinica i njezin 'issue', anno domini 2019. Dobacimo li samo 30-ak godina unaprijed, ta tema će biti povijesni relikt. U okolnostima bez reproduktivnih organa, život i začeće imat će potpuno drugačije i pravno i biološko tumačenje. Bit će toliko nevjerojatno pričati o pravu na pobačaj kao što je današnjim klincima nepojmljivo da je postojalo doba bez interneta. Za njih je to doba kad su dinosauri brstili po šumama. Ne umišljam da sam futurolog, pogledajte Japan, nordijske zemlje i koji su populacijski trendovi. Pogrešno je promatrati svijet kroz škuljicu na ulaznim vratima. Tako se stvari čine daljima nego što jesu, i izobličenijima.

U svojim tekstovima ironizirate ne toliko hrvatsku politiku koliko hrvatsku društvenu stvarnost. Čini se da se populistička retorika hrvatskih političkih elita posljednjih godina dobro uklapa u aktualne trendove koji su počeli dovoditi u pitanje opstojnost političkih sustava vodećih svjetskih i europskih liberalnih demokracija. Zaslužuju li Hrvati živjeti u boljoj državi ili je hrvatska stvarnost naprosto odraz hrvatskog mentaliteta? Može li populizam ikad imati pozitivnu ulogu?

Uh, mene to zapravo uopće ne zanima. Hrvatska mi nije benchmark niti me zanima njezina 'stvarnost' i 'mentalitet'. Demokracija je puno interesantniji teren. Naime, u osnovi demokratska se platforma nije bitno mijenjala dva tisućljeća, poglavito kroz dominantni izborni sustav. Iako postoje odlične alternative, niti jedna nije ozbiljnije zaživjela. Općeprihvaćen je i dalje 'jedan član, jedan glas', dočim se onaj 'za' najčešće koristi 'protiv'. Sve to u interakciji s etatistički prekrojenim D'Hondtom, čime se u konačnici, konkretno u Hrvatskoj, od volje elektorata godinama radi sprdnja. Očito je riječ o sistemu najpogodnijem za očuvanje elita jer nevjerojatno je da tehnološki eksponencijalno rastemo, a zadržavamo izborne sustave iz antike. Vojna sila u 21. stoljeću više nije primarni alat očuvanja vlasti nego to postaje znanje. Znanje (odnosno 'data') je moneta, a to je nespojivo s današnjom demokracijom. Utoliko su današnji liberalni politički sustavi osuđeni na propast.

Fikcionalni narativi i urušavanje istine u srži su svih totalitarnih sustava. Neke stvari za koje smo nakon strašnih iskustava 20. stoljeća mislili da se nikad neće ponoviti ponovno se čine mogućima. Događa se svojevrsna mitologizacija povijesti koja se hrani na atavističkoj ljudskoj prirodi oblikovanoj u paleolitiku. Kako je moguće da ljudi nisu ništa naučili iz prošlosti? Jeste li još tako sigurni da 'dementora prepoznaju svi'?

Sve što su vas ikad učili i način na koji ste znanja u školi usvajali jest ideologija, odnosno ideologizirano je. Tako je bilo nekad, tako je sad. Tome škola, da se ne zezamo, služi. Suština obrazovnog sustava je okrenutost prošlosti umjesto pripreme za budućnost. Mitologijom školstvo, čitaj država, pripitomljava pastvu indoktrinirajući je sistemom u kojem žive kao najboljim i jedinim mogućim. Problem je, velim, što se ljudski rod tehnološki razvija tolikom brzinom da doslovno ono što danas držimo relevantnim sutra neće vrijediti. E sad, tko ulaže napor, a vremena je malo, da se obrazuje multidisciplinarno i izvansustavno, taj je svakako na tragu da puzzle složi bolje. Društva ne preživljavaju na atavizmima, nego zajedničkim ciljevima. U suprotnom nije riječ o društvu, nego barbarima.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Fašizam predstavlja posebnu opasnost u zemljama u kojima ljudi imaju djedove i bake koji su također bili privučeni tom ideologijom, kao što je to slučaj s Hrvatskom. Dok je baka Lucija solila more, a deda palio lulu, drugi su njegovali manje romantičarski pogled na svijet. Vidite li u tome razlog za zabrinutost? Ima li u današnjoj Hrvatskoj fašizma?

Da, ovdje je fašizam nazočan više kao folklor, ali on u postotku nije prisutniji nego u civilizacijski naprednijim europskim društvima. Problem Hrvatske nije fašizam nego kronični nedostatak afirmacije i usklađenosti sa strijelom vremena. Perpetuiranje crvenih i crnih, na tragu slavne Di Lampedusine rečenice: 'Promijeni sve da se ne bi promijenilo ništa', pod tom se egidom desetljećima prešutno omogućuje ostanak jednih te istih elita u sedlu - ta spoznaja je isprva fascinantna, a kasnije se čovjek ima potrebu distancirati kako bi zadržao koliko toliko zdrav razum. Jer sav taj smrad ulazi duboko u tkivo. U kanalizaciji si osuđen da budeš govno, nema druge varijante.

Nekadašnji Ripper, dakle Rasparač, Trbosjek, serijski ubojica, postao je Daddy, što je, pretpostavljam, znak obiteljskog života i ulaska u srednje godine. Na putu prema dole, mornari ti mašu, žene te vole, jedino što trebaš, više nemaš. S obzirom na to da živimo u svijetu najvećeg 'imanja' dosad - a time i izraženijih društvenih raslojavanja - što je to što današnji Ripper, Daddy, najviše treba? Gdje se, iz njegove sadašnje perspektive, nalazi to metaforičko dno iz pjesme?

Raslojavanje, grafikonski simbolizirano tzv. 'devinom grbom', kojom iščitavamo diferenciranje bogatih od siromašnih, najmanje je u povijesti. O tome, recimo, svjedoči Gapminder, koji ne inzistira na istini nego statistici. To treba razlikovati. Pjesmu nikako ne treba trovati ni pravdom ni istinom, što ne znači da se takvom neće pokazati. Pjesma ide tamo gdje ona hoće i bude ono što ona želi.

Poetiku Pipsa, osobito 'ranih radova', obilježava atmosfera Novog Zagreba, Zapruđa i Utrina: s jedne strane sumorna arhitektura bezličnih stambenih blokova, a s druge koncentracija kreativnih ljudi na jednome mjestu koji su stvorili svojevrsnu specifičnu novozagrebačku urbanu kulturu. Jeste li nostalgični za Novim Zagrebom? Ili možda za vremenima kasnog komunizma u kojima ste odrastali? Biste li još voljeli da se 'vrati' ljeto '85.?

Prohodao sam stotinjak metara od placa na Kvatriću, u jednoj od onih prekrasnih uličica koje izlaze na Zvonimirovu. U obiteljskoj kući sa stanovima u kojima su obavezno bile i sobe za guvernante. Jungovski gledano, tu sam dobrano formiran kao ljudsko biće (smijeh). Doseljenjem u kvart, u vrtić sam krenuo na Šalatu, a ne u onaj doslovno ispred zgrade. Cijelu osnovnu bio sam pola dana u centru jer sam polazio muzičku. Stan u Pruđu stari nije dobio nego kupio, u tome se ogleda ambicija i promišljanje o perspektivama. Arhitektonski Novi Zagreb treba promatrati u kontekstu vremena gradnje, dakle on je tako premrežen zelenim površinama bio idealno mjesto za građansku klasu u nastajanju. Upravo je ona generator kulturnih zbivanja. Krug se zatvara činjenicom da posljednjih 20 godina živim nekoliko desetaka metara zračne linije od mjesta gdje su arhitekt Bogdan Budimirov i gradonačelnik Većeslav Holjevac gledajući s uzvisine čitav Zagreb osmislili buduće Zapruđe. Sve ovo kažem kako bi se opus Pipsa valorizirao i nekim drugim ušima jer stvari nisu jednodimenzionalne.

Nakon 'Boga' i stare postave, u posljednjih nekoliko albuma Pipsa prisutan je mekši zvuk koji naginje popu, osobito na posljednjem studijskom albumu 'Walt'. Što je na to najviše utjecalo? Koliko je taj vaš nekakav 'romantičarski zaokret' posljedica sazrijevanja, potrebe za osvajanjem nekakvih novih prostora, a koliko možda osobnog 'smirivanja' - brak, supruga Yaya, pjevačica pop benda? Ona je uostalom i gostovala na 'Waltu'.

Roditeljska uloga mijenja i Yayu i mene, rekao bih, defragmentira nam mentalni hard disk. Pipsi su od početka rock'n'roll band. A to podrazumijeva stalnu mijenu i široku stilsku lepezu. Činjenica da ponekad sviramo pred pet, pa čak i deset tisuća ljudi ne znači da smo 'pop'. I u tom slučaju riječ je o zaista malom postotku konzumentske populacije.

Jeste li u kontaktu sa starim članovima benda? Ima li ikakvih izgleda da se okupi postava Pipsa iz '90-ih?

Kontaktirao sam ih prije nekoliko godina povodom koncerta u Domu sportova. Želja mi je bila da zasviramo dvije, tri pjesme skupa. Nenajavljeno i bez pompe. Nije mi bila namjera tetošiti nostalgiju, jer na kraju je samo pjesma bitna i njezina snaga nadmašuje neizbježne interpersonalizacije. Ako s koncerta odete oplemenjeni, javite se frendu iz djetinjstva, mami, tati, bivšoj ili budućoj i kažete da ih volite, naša misija je uspjela. Idealizam pokreće svijet. Često nas klepne po ušima, ali važno je upirati.

Od posljednjeg albuma prošlo je više od pet godina, obilježenih objavljivanjem singlova u redovitim šestomjesečnim razmacima. Ipak, 'Kung fu lekcije', 'K1", '3PM' nastavljaju pjesničku poetiku Dubravka Ivaniša, romantičnoga cinika. Kad možemo očekivati novi album i što možemo očekivati od njega?

Moje je da napišem pjesmu. Jednu pjesmu. Onu prvu sljedeću, u kojoj su sve pjesme koje sam već napisao i sve pjesme koje su drugi napisali, bez kojih ničega ne bi ni bilo. I ključno - u njoj mora postojati zrnce 'onog nečeg' posebnog i drugačijeg što joj daje legitimitet. Bavim se zrncima, prašinom. Može se učiniti da sam o nečemu neozbiljnom preozbiljan, ali zajebancija je ozbiljna stvar. Igra je temelj svega.

Šminkerskog huligana Dudu the Rippera s početka karijere zamijenila je izrazito poetska inkarnacija s albumom 'Walt'. Zanimljivo je da je Walt Disney umro u godini u kojoj ste se vi rodili. Iz vaše biografije zaključujem da vas obilježavaju dva ekstrema - kreativna manija s jedne i melankolija ćudljivog usamljenika s druge strane. Ne možete biti različitiji od Disneya, koji je svjesno odabrao živjeti na sunčanoj strani ulice. Kako vi gledate na njegovu filozofiju - smijeh je bezvremenski, mašta nema dobnu granicu, a snovi traju zauvijek. Bi li Dubravko želio da u njemu ima više Walta?

U osnovi nema velikih razlika između Disneya, Lemmyja iz Motorheada, narodnog pjevača iz Bačke Palanke i, naprimjer, mene. Govorim o artističkom porivu. Svi mi u potrazi smo za svjetlom. Ta zgodna metafora o 'sunčanoj strani ulice' stiže od spoznaje one druge strane, one preko puta. Potreba za suncem dolazi od prisutnosti tame. Nadgradnja, otjelotvorenje te potrebe je nešto drugo. A doživljaj Drugih o nama i našem djelu nešto sasvim treće.

Posljednja desetljeća obilježila je informatička revolucija utjelovljena u sveprisutnim društvenim mrežama. Pripadate li onima koji strahuju da će suvremene tehnologije rezultirati otuđenošću i u konačnici rasapom ljudskog društva kakvog poznajemo ili ste - kao deklarirani 'loner' - skloniji onima koji tvrde da je tehnologija sredstvo koje bi moglo unaprijediti ljudski život, čak na neki način pomoći ljudima da u budućnosti postignu apsolutnu sreću?

Format Homo sapiensa, evolucijski gledano, je dogorio. U tome nema ništa katastrofičnog, naprosto tako treba biti. Prije ili kasnije čovječanstvo kakvog poznajemo će nestati, brine nas tek da se to ne dogodi dok drmamo ćevape na kiosku. Ne brinite. Naš sljednik bit će intergalaktički stanovnik, njegov racionalni diskurs nemjerljivo napredniji i utoliko sva emocionalno aspektirana pitanja postaju irelevantna. Da ga sad ugledate, usrali biste se u gaće i malo plakali. Baš poput neandertalaca kad bismo im banuli u outfitu za partijanje. Velika je vjerojatnost da današnji 15-godišnjaci životni format neće nužno završiti na ovom planetu. To više nije znanstvena fantastika. Besmrtnost je tehnološki nadomak, ali mentalno joj nismo dorasli. Svakako nismo ovdje sami po sebi i samo zbog sebe, kao vrsta smo tek treptaj evolucijskog procesa i imamo neku ulogu. Koju? Nisam siguran da sam adresiran o tome govoriti, a pogotovo nisam siguran je li sreća vrhunaravno dostignuće. Ako jest, doživljavam je kao kontinuirano savladavanje prepreka.

Na kraju, nazire li se neka nova faza Dubravka Ivaniša, nakon Rippera i Daddyja?

Sasvim solidno se snalazim s imenom i prezimenom s osobne. (smijeh)