Kultura
813 prikaza

Riper: "Imamo izborni sustav iz antike, evo i zašto"

Dubravko Ivaniš
Tomislav Miletić/PIXSELL
Frontmen "Pips, chips & videoclips" otkriva da je član Dinama bio i prije rođenja, zašto je zajebancija ozbiljna stvar...

Engleska je prvi i jedini put postala svjetski prvak u nogometu. Na prvim mjestima top ljestvica vrte se "The Sounds of Silence" Simona & Garfunkela i "Good Vibrations" The Beach Boysa. Indira Gandhi imenovana je indijskom premijerkom, a rat u Vijetnamu se zahuktava. John Lennon izjavljuje: "Beatlesi su popularniji od Isusa Krista". U Burbanku u Kaliforniji umire Walt Disney. U Zagrebu se rađa Dubravko Ivaniš.

Godina je 1966. Odrastajući u betonskom mikrokozmosu novozagrebačke četvrti Zapruđa, Dubravko stječe klasično glazbeno obrazovanje, ljubav prema nogometu i rock and rollu te prkosni kvartovski mentalitet borca, iz kojeg će izniknuti jedan od najvažnijih i najboljih rock bendova na našim prostorima - Pips, Chips & Videoclips.

Dubravko Ivaniš Dubravko Ivaniš Kultura "Demokracija se svela na farsu, a nogomet na 'hakl' ispred zgrade"

Sedam studijskih albuma, dva nadimka - Ripper i Daddy, četiri nagrade Porin i jednako toliko nagrada Crni mačak kasnije, frontmen Pipsa nam je u razgovoru za Express otkrio zašto smatra da pitanja poput nacije ili pobačaja postaju nevažna, što će se dogoditi s liberalnom demokracijom i ima li u Hrvatskoj fašizma, te je li Dinamo današnja Zvezda.

Razgovarali smo naravno i o glazbi, jer se Ripper, odnedavno Daddy, kao i svi koje "pogoni artistički poriv", nalazi u neprestanoj "potrazi za svjetlom", koja ga tjera da napiše onu sljedeću pjesmu, "pjesmu koja ima ono nešto posebno i drugačije što joj daje legitimitet". Jer on "mora pronaći to mjesto, jer je mora upitati nešto: Gdje je bila, i gdje se skriva, moja dobra vila?".

Prije nego što su se etablirali kao jedan od najvažnijih bendova regionalne rock i pop glazbe, tijekom sad već 27-godišnje karijere, Pipsi su imali uspona i padova uz jednu trajnu konstantu - neupitan status pjesme 'Dinamo ja volim', koja gotovo da je postala dijelom hrvatske kulturne baštine. Ona je nastala u specifičnom društveno-političkom kontekstu, ali je istodobno i odraz navijačkog sentimenta. Kako danas gledate na Dinamo kad taj klub, baš kao nekad Crvena zvezda, iza sebe ima praktički cijelu državnu logistiku i osvaja naslove kao na tekućoj traci? Frustrira li vas što je upravo ta pjesma i dalje najpopularnija pjesma Pipsa?

Jedno je pjesma, a drugo je 'situacija', odnosno medijska manipulacija njome. U najboljem scenariju nebitno je tko je autor. Zapravo, najveće je postignuće autora da napravi djelo koje živi bez biljega njegova lika. Ljudi, nažalost, ne uspijevaju raditi distinkciju lika i djela. Inače, ne slažem se s tezom o Dinamu kao Zvezdi, jer ako se forsira zadanost predstave i uloga u njoj, bilo bi lijepo, ako nije monodrama, da i drugim 'glumcima' mediji imenuju role. Pa nisu valjda svi ostali tek publika i statisti.

Dubravko Ivaniš | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Zapravo se još jedna pjesma, 'Nogomet', profilirala kao nogometna himna, koja ne preže od ironičnih referenci na hrvatski društveno-politički mentalitet. Ta pjesma, međutim, ima i melankolični prizvuk. Koliko vam je bio važan nogomet tijekom odrastanja? Koliko vam je važan danas? Što to razlikuje nogomet od drugih sportova?

Nogomet je u svemu samo duda varalica. Tata me upisao u Dinamo dan prije nego što sam rođen. Ja sam 'obilježen', volim reći 'žigosan' od rođenja, inficiran. To nije nogometno pitanje, ono je kodno civilizacijsko. Kad nas je na stadionu 500 i kad nas je 30-ak tisuća, sve se svodi na istu ideju i ljude s kojima dužim tu tajnu šifru. I tata je uvijek sa mnom, mada ga više nema.

Prva zajednička pjesma tad još fiktivnih PCVC-a bila je zapravo jedna druga himna, funky-pop-punk mješavina 'Krumpira', himna predgrađa koje osvaja grad svojim sirovim tjelesnim šarmom. Ta je pjesma bila svojevrsna inicijacija Pipsa u ono što će kasnije postati specifična kreativna poetika benda. No čini se da se ta brojalica-rugalica u međuvremenu pretvorila u proročanstvo - u gotovo trideset godina, koliko ste na sceni, Zagreb se jako promijenio. Kao dijete Zagreba, kako gledate na grad danas? Ima li u ovom gradu još mjesta za 'oboje', za 'centar' i za 'predgrađe'?

Notorno je da Zagreb više nije dolazni peron nego primarno odlazni. U takvim uvjetima brišu se zamišljene linije centra i predgrađa. Nazočni su tek historijski artefakti, poput filmskih kulisa, prvenstveno vidljivih u arhitekturi, svjedočanstva da je tu povremeno obitavala civilizacija. Kultura je ovdje oduvijek okupatorsko pitanje, posljedica sile i prisile. Kako više nema golom oku vidljivog neprijatelja, a čovjek bez neprijatelja je biće bez identiteta, mi smo to vremenom postali sebi samima.

Poznato je da Pipsi nikad nisu prezali od političkog angažmana - svojedobno ste nastupili na predizbornom skupu predsjedničkog kandidata Vlade Gotovca, prije otprilike tri godine otvoreno ste lobirali protiv tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Kulturne politike oduvijek su bile korisno 'sredstvo discipliniranja' - u jeku aktualnih nasrtaja na reevaluiranje društvenih smjerokaza - spomenimo samo zakon o pobačaju - kao umjetnik kojemu je ciljana publika urbana populacija (sa svime što taj izraz podrazumijeva), kakvom vam se čini današnja 'mladost'?

Zbilja se ne doživljavam društveno angažiranim. Smatram se konstruktorom, a ne nužno 'popravljačem'. Današnja djeca tijekom života bit će značajno integrirana s AI. Ta predispozicija već je u njima, pripadnost ideji nacije i države potpuno im je strana. Namijenjena im je uloga koju osobno ne mogu ni domisliti niti je to važno. Evo, vi spominjete zakon o pobačaju. Neka vukojebinica i njezin 'issue', anno domini 2019. Dobacimo li samo 30-ak godina unaprijed, ta tema će biti povijesni relikt. U okolnostima bez reproduktivnih organa, život i začeće imat će potpuno drugačije i pravno i biološko tumačenje. Bit će toliko nevjerojatno pričati o pravu na pobačaj kao što je današnjim klincima nepojmljivo da je postojalo doba bez interneta. Za njih je to doba kad su dinosauri brstili po šumama. Ne umišljam da sam futurolog, pogledajte Japan, nordijske zemlje i koji su populacijski trendovi. Pogrešno je promatrati svijet kroz škuljicu na ulaznim vratima. Tako se stvari čine daljima nego što jesu, i izobličenijima.

Dubravko Ivaniš | Author: Slaven Branislav Babic/PIXSELL Slaven Branislav Babic/PIXSELL

U svojim tekstovima ironizirate ne toliko hrvatsku politiku koliko hrvatsku društvenu stvarnost. Čini se da se populistička retorika hrvatskih političkih elita posljednjih godina dobro uklapa u aktualne trendove koji su počeli dovoditi u pitanje opstojnost političkih sustava vodećih svjetskih i europskih liberalnih demokracija. Zaslužuju li Hrvati živjeti u boljoj državi ili je hrvatska stvarnost naprosto odraz hrvatskog mentaliteta? Može li populizam ikad imati pozitivnu ulogu?

Uh, mene to zapravo uopće ne zanima. Hrvatska mi nije benchmark niti me zanima njezina 'stvarnost' i 'mentalitet'. Demokracija je puno interesantniji teren. Naime, u osnovi demokratska se platforma nije bitno mijenjala dva tisućljeća, poglavito kroz dominantni izborni sustav. Iako postoje odlične alternative, niti jedna nije ozbiljnije zaživjela. Općeprihvaćen je i dalje 'jedan član, jedan glas', dočim se onaj 'za' najčešće koristi 'protiv'. Sve to u interakciji s etatistički prekrojenim D'Hondtom, čime se u konačnici, konkretno u Hrvatskoj, od volje elektorata godinama radi sprdnja. Očito je riječ o sistemu najpogodnijem za očuvanje elita jer nevjerojatno je da tehnološki eksponencijalno rastemo, a zadržavamo izborne sustave iz antike. Vojna sila u 21. stoljeću više nije primarni alat očuvanja vlasti nego to postaje znanje. Znanje (odnosno 'data') je moneta, a to je nespojivo s današnjom demokracijom. Utoliko su današnji liberalni politički sustavi osuđeni na propast.

Fikcionalni narativi i urušavanje istine u srži su svih totalitarnih sustava. Neke stvari za koje smo nakon strašnih iskustava 20. stoljeća mislili da se nikad neće ponoviti ponovno se čine mogućima. Događa se svojevrsna mitologizacija povijesti koja se hrani na atavističkoj ljudskoj prirodi oblikovanoj u paleolitiku. Kako je moguće da ljudi nisu ništa naučili iz prošlosti? Jeste li još tako sigurni da 'dementora prepoznaju svi'?

Sve što su vas ikad učili i način na koji ste znanja u školi usvajali jest ideologija, odnosno ideologizirano je. Tako je bilo nekad, tako je sad. Tome škola, da se ne zezamo, služi. Suština obrazovnog sustava je okrenutost prošlosti umjesto pripreme za budućnost. Mitologijom školstvo, čitaj država, pripitomljava pastvu indoktrinirajući je sistemom u kojem žive kao najboljim i jedinim mogućim. Problem je, velim, što se ljudski rod tehnološki razvija tolikom brzinom da doslovno ono što danas držimo relevantnim sutra neće vrijediti. E sad, tko ulaže napor, a vremena je malo, da se obrazuje multidisciplinarno i izvansustavno, taj je svakako na tragu da puzzle složi bolje. Društva ne preživljavaju na atavizmima, nego zajedničkim ciljevima. U suprotnom nije riječ o društvu, nego barbarima.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.