Svima nam je dobro poznato da je najveći Đavlov trik uvjeriti nas da ne postoji. Ili barem tako vjeruju mnogi religiozni ‘Hrvati katolici’. No, malo njih zna da je ta ideja potekla iz kratke priče oca književnog modernizma, slavnog francuskog pjesnika Charlesa Baudelairea. Naslovni je lik priče ‘Velikodušni kockar’ iz 1864. naravno sam Sotona, koji svom sugovorniku u jednom trenutku priznaje da se samo jedan jedini put pobojao za svoju moć, a to je bilo kad je u jednoj propovijedi s oltara čuo sljedeću misao: ‘Draga braćo, kad vidite da svijet napreduje, nemojte nikada zaboraviti da je najljepši trik Đavla uvjeriti vas da ne postoji’.

Đavao - kojeg je nazivao ‘najumnijim i najljepšim među anđelima’ – bio je jedan od najčešćih Baudelaireovih motiva. ‘Na jastuku zla Sotona Trismegistus, uljuljkuje dugo naš začarani duh, i bogati metal naše volje, umni taj alkemičar sav ispari’, opjevao je Baudelaire varljivu Sotoninu moć još sredinom 19. stoljeća. S motivom Đavla koji uvjerava ljude da ne postoji poigrali su se krajem 20. stoljeća i autori danas kultnog filma ‘Privedite osumnjičene’ Bryan Singer i Christopher McQuarrie.

POVIJEST FILMA Totalno bolesni: 3 najluđa horor filma ikad napravljena

U tom filmu neuhvatljivi lik glavnog negativca Keysera Sozea predstavlja zavodljivu inkarnaciju samoga Sotone. Glavni junak ‘Usual Suspectsa’ Roger ‘Verbal’ Kint, u interpretaciji Kevina Spaceya, pita se u nastupu, kako kasnije shvaćamo, duhovite autorefleksije: ‘Kako pucati Đavlu u leđa? Što ako promašiš?’. Naravno, ‘Soze’ i ‘Verbal’ su ista osoba, savršeni postmodernistički sociopat, a to nam otkriće samo pojačava dojam nedokučivosti egzistencije Princa tame – na kraju filma nije nam posve jasno upravlja li Sotona događajima po svojoj volji, ili nas je uspio uvjeriti da ne postoji.

U svakom slučaju, Đavlov najbolji trik nije uspio kod vrhovnog poglavara Katoličke crkve - papa Franjo uvjeren je da Sotona, ne samo da postoji već je i stvarna osoba, i to vrlo inteligentna. ‘On je zlo. On nije magla, on je stvarna osoba. Ne smijete pričati sa Sotonom, on je inteligentniji od vas. Počnete li razgovarati s njim, izgubljeni ste’, govorio je papa Franjo.

‘Sve će preokrenuti u svoju korist. Pretvara se da je pristojan i tako ulazi u vaš um. Ne shvatite li na vrijeme što se događa, završit ćete vrlo loše. Trebate mu reći da ode’, upozorava nas poglavar svih katolika. Veliki Umberto Eco, u nešto ozbiljnijem tonu, Đavla pak opisuje kao metaforu ljudskih slabosti - on je ‘arogancija duha, vjera bez smijeha, istina koju nikada nije načela sumnja’.

Da bi zbrka bila veća, neke konzervativne struje Katoličke crkve, nezadovoljne ‘liberalnim’ iskoracima Jorgea Bergoglija, baš aktualnog papu sumnjiče za opsjednutost Đavlom, a Kevin Spacey, filmski Sotona iz ‘Privedite osumnjičene’, postao je u međuvremenu ‘stvarni Sotona’ pošto je dospio na hollywoodsku crnu listu nakon što je optužen za seksualno napastovanje maloljetnika. Stvarna i vrlo inteligentna osoba, metafora, fiktivni lik koji je postao stvaran, stvarni lik koji je prešao u fikciju: tko je zapravo Sotona? Postoji li on uopće? Je li nas uspio uvjeriti da ne postoji? Ako postoji, gdje se nalazi?

U odgovore na ta pitanja nikada nije imao ni najmanje sumnje dugogodišnji ‘vatikanski egzorcist’ otac Amorth: Gospodar tame postoji, i vrlo rado zaposjeda duše i tijela nedužnih građana, uglavnom katolika iz ruralnih sredina, češće žena nego muškaraca. Gabriele Amorth rođen je na Praznik rada 1925. godine u talijanskom gradu Modeni. U dobi od 29 godina zaredio se za svećenika, a 1986. postao je službeni istjerivač đavla za Rimsku biskupiju.

Osnovao je Međunarodnu udrugu egzorcista u kojoj je do svoje smrti u rujnu 2016. obnašao dužnost počasnog predsjednika. Tijekom karijere obavio je više od 50 tisuća uspješnih egzorcizama, premda je sam priznao da je u tek manje od stotinu slučajeva bila riječ o ‘pravom’ đavoljem zaposjedanju duše. Otac Amorth bio je prilično kontroverzna osoba, a kako je bio svjestan da recept za dobar egzorcizam uključuje i prstohvat estradnog glamura, često se pojavljivao u medijima i uživao povezujući popularne fenomene i povijesne ličnosti s djelovanjem Nečastivog.

ZAVRŠILI KOBNO Slučajevi egzorcizma koji su loše završili

Tvrdio je primjerice da je Adolfa Hitlera i Josifa Visarionoviča Staljina zaposjeo Vrag, a roditeljima je govorio da ne dopuste svojoj djeci čitanje romana o malom čarobnjaku Harryju Potteru jer se u njima radi lažna razlika između bijele i crne magije – a svaka je magija zapravo đavolje djelo. Također se protivio jogi i drugim istočnjačkim duhovnim tehnikama jer se one temelje na ‘pogrešnom vjerovanju u reinkarnaciju’.

Čini se da se bolje snalazio u egzorcističkim seansama i privlačenju javne pozornosti nego u teološkim raspravama iz komparativne religije. Unatoč podršci nekolicine papa, otac Amorth - koji je izgledao poput tmurnog ali šarmantnog plemenskog druida obrijane glave - ponekad je plesao po rubovima katoličkog mainstreama i hranio svoj buntovni duh inzistirajući na ne sasvim konvencionalnim temama, kao što to uostalom nije ni sama praksa istjerivanja đavla.

Tako je još početkom 2000-tih, kad unutar Vatikana o tome još ni izdaleka nije bio postignut konsenzus, svoj veliki crkveni autoritet odlučio staviti u službu Hrvatima najdražeg marijanskog hodočasničkog odredišta, onoga u Međugorju. ‘Ili si s Kristom ili si sa Sotonom, trećeg puta nema. Najveći je uspjeh Đavla u tome što je uspio stvoriti kulturu bez Boga. Gospa se u Međugorju ukazala kako bi svijet vratila Bogu. Međugorje je tvrđava protiv Đavla’, govorio je otac Amorth.

Kritizirao je službenu Crkvu jer ne daje dovoljno podrške Međugorju i govorio da se svi oni svećenici ili biskupi koji ne pridaju dovoljno pažnje ukazanjima Gospe na brdu iznad hercegovačkog gradića, ne razlikuju od nevjernika. ‘Đavao mrzi Međugorje jer je to mjesto obraćenja, molitve i transformacije života’, tvrdio je najpoznatiji svjetski egzorcist.

Međugorsko marijansko svetište imalo je u ocu Amorthu vjernog saveznika u Vatikanu, no on je ipak naglasak stavljao na svoju originalnu karijeru istjerivača đavla, a pritom je pokazivao i određeni smisao za humor, ili barem talent za odnose s javnošću – govorio je da mu je najbolji film koji je ikad gledao kultni horor ‘Istjerivač đavola’ Williama Friedkina. Otac Amorth nema loš filmski ukus: Friedkinov klasik iz 1973. i danas se smatra jednim od najboljih horor filmova svih vremena.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Riječ je o prvom hororcu u povijesti koji je nominiran za Oscara za najbolji film, a uz pohvale kritike ‘The Exorcist’ je osvojio i gledatelje diljem svijeta zaradivši na kino blagajnama, te kroz brojna reizdanja na raznim medijima, ukupno više od 440 milijuna dolara. Scene u kojima se 12-godišnja Regan, koju je glumila Linda Blair, nekontrolirano trese ili govori dubokim muškim glasom, navodno đavoljim, ušle su u leksikone filmske povijesti i imaginaciju generacija, postavši standardni priručnik za ponašanje osoba zaposjednutih demonima.

Friedkin je svoj kultni film snimio a da nikad ni prije ni poslije toga nije vidio nijedan stvaran prizor istjerivanja đavla. Taj je propust 82-godišnji redatelj, možda u sklopu svojevrsne rekapitulacije vlastitog životnog puta, odlučio ispraviti 45 godina kasnije i nazočiti ‘pravoj stvari’, egzorcističkom ritualu koji je u svibnju 2016. vodio tada 91-godišnji otac Amorth.

ĐAVOLJA POSLA Kad egzorcisti ne znaju što bi - zovu njega!

Friedkin je dobio dopuštenje da malim kamkorderom snimi cijeli proces, a rezultat je 17-minutna snimka u jednom kadru istjerivanja demona iz ‘Cristine’, Talijanke u kasnim tridesetima koju je tijekom života već više puta zaposjedao Nečastivi. Kako sam tvrdi, Friedkin je seansu snimio bez posebnog plana, no kasnije je odlučio napraviti dugometražni dokumentarni film o egzorcizmu, svojevrsni nastavak fiktivnog egzorcizma iz ‘Istjerivača đavola’.

Tako je nastao ‘The Devil and Father Amorth’ premijerno prikazan prošlog mjeseca. Uz ‘Istjerivača đavola’ najpoznatiji Friedkinov film je ‘Francuska veza’ iz 1971. koji je osvojio pet Oscara, uključujući nagrade za najbolji film i najboljeg redatelja. Sredinom sedamdesetih Friedkin je uz Francisa Forda Coppolu i Petera Bogdanovicha bio smatran jednim od najvažnijih redatelja ‘novog Hollywooda’, a sljedećih desetak godina snimio je niz relativno zapaženih filmova, poput ‘Živjeti i umrijeti u L.A.-u’.

Nakon toga njegova je redateljska muza počela zamuckivati, a angažmani na novim projektima znatno su se prorijedili. Nakon duže pauze 2011. je snimio crnu komediju ‘Ubojiti Joe’ koja je imala dobar prijem kod kritike i osvojila jednu od nagrada u Veneciji – dijelom zbog toga što je riječ o solidnom filmu, a dijelom zbog posvete ostarjelom legendarnom redatelju. William Friedkin rođen je 1935. u Chicagu kao židov, a cijeloga se života deklarirao kao agnostik.

Nakon snimanja ‘Istjerivača đavla’ rekao je da nikada više neće raditi filmove o egzorcizmu, i to je obećanje uglavnom održao. Tijekom godina dobivao je brojne ponude da snimi nastavke ‘Exorcista’ ali je te ponude uporno odbijao čuvajući time svoj umjetnički integritet. Ipak, snimka Amorthova istjerivanja demona iz ‘Cristine’ pokazala se kao preveliki izazov i Friedkin ju je odlučio iskoristiti za svoj novi film o egzorcizmu, ovaj put dokumentarni, zaobišavši time svoje obećanje koje se odnosilo samo na ‘filmsku fikciju’.

Snimanje dokumentarca u Italiji također mu je bila dobra prilika za nostalgične reminiscencije mladosti i obilaske vjerskih znamenitosti u Rimu, što je vidljivo i iz samog filma koji povremeno djeluje poput turističkog vodiča. Friedkin je u filmu narator, a njegove dramatske pauze, dok najavljuje ritual egzorcizma ili stoji ispred neke prastare crkve i postavlja pitanja o đavoljoj prisutnosti, ponekad zvuče isforsirano, gotovo kao parodija.

Tijekom cijelog filma u pozadini se čuje jezovita ‘horor’ glazba, dok stručnjaci koji bi trebali komentirati parapsihološke fenomene prikazane u dokumentarcu odgovaraju prilično neodređeno. Friedkin tvrdi da je agnostik, ali kad kaže kako vjeruje da su ‘Božja moć i ljudska duša nespoznatljivi’, te da ne može povezati ‘Isusovo učenje s politikom Katoličke crkve’, čini nam se da je njegov agnosticizam ipak relativan – on ne dovodi u pitanje činjenicu da su Bog, ili Isus, stvarni.

ISTRAŽUJU IH Mračna tajna Vatikana: Egzorcisti žele ubiti papu?

‘The Devil and Father Amorth’ snimljen je upravo u takvoj duhovnoj atmosferi, a središnja točka ravnoteže oko koje su omotane silnice filma svakako je snimka egzorcističke seanse oca Amortha. ‘Cristina’ je simpatična žena iz gradića 200 kilometara udaljenog od Rima, navodno opsjednuta, koja je ljubazno pristala da njezinom devetom ritualu istjerivanja đavla nazoči i slavni redatelj iz Amerike.

Seansa se održava u dobro osvijetljenoj ovećoj prostoriji, prepunoj svetih sličica, u kojoj se osim oca Amortha i Cristine, i naravno Friedkina s kamkorderom, nalazi i dvadesetak Cristininih rođaka koji su se okupili kako bi joj dali podršku u istjerivanju demona. Dok Cristina polako ulazi u trans, otac Amorth ritualnim postupcima počinje poticati Đavla da se oglasi. Cristina ubrzo počinje ispuštati nerazumljive zvukove, njezino se tijelo sve snažnije trza, gotovo iskače iz stolice dok ga pridržava nekolicina rođaka koji zdušno sudjeluju i, sasvim je očito, vjeruju u terapeutski učinak seanse.

Na vrhuncu rituala Cristina počinje govoriti dubokim muškim glasom, a mi shvaćamo da smo slične scene već vidjeli – u originalnom Friedkinovom filmu iz 1973.! Skeptični gledatelj iz dokumentarca ‘The Devil and Father Amorth’ neće saznati puno toga novoga, osim možda da su ponegdje u ruralnoj Italiji i dalje snažno prisutne srednjovjekovne tradicije, i da je vizualni prosede originalnog ‘Istjerivača đavola’ zauzeo imaginaciju sotonologa i opsjednutih diljem svijeta.

Kao da se u nekoj neobičnoj povratnoj petlji filmska fikcija pomiješala sa stvarnošću, i da je stvarnost kopirala Hollywood, umjesto da bude obratno. Otac Amorth je tijekom cijelog rituala miran, gotovo spokojan - on samo radi svoj posao. A tog posla ima i previše. Govoreći o planovima Sotone, sam je otac Amorth upozoravao: ‘On prvo želi izazvati atomski rat kako bi s postojećim oružjem uništio cijeli svijet.

Zatim planira ljude udaljiti od Boga i natjerati ih u grijeh kako bi ih odveo u pakao’. Čak i ako zanemarimo neobičnu kronologiju Sotonina plana, možemo zaključiti da nas ne čeka baš blistava budućnost. Ipak, za neke od nas ideja o postojanju demonske antiteze nebeskoj providnosti ostaje zavodljiva, a možda se tajna Antikristove privlačnosti krije baš u riječima oca Amortha: ‘Isus kaže: poštujte Deset zapovjedi Božjih, a Đavao vam kaže: radite što hoćete.’ Vrag je u detalju.