'Sotona je najmilostivija zvijer', govorio je Rozz Williams
"Mislim da se jednostavno nije uklapao u svijet u kojem se nalazio. I mislim da je bio vrlo preplašen kad nije bio nadrogiran. Skinula bih ga s droga na sedam ili osam mjeseci, ali toliko ljudi je željelo njegovu pozornost da su mu stalno nudili droge. Mrzila sam to i nisam to mogla više gledati", riječi su Eve Ortiz o karakteru njezina supruga Rozza Williamsa.
"Rozz je pričao o samoubojstvu kad smo se prvi put upoznali", objašnjava Eva.
"Prije nego što je to stvarno napravio, rekao mi je da više neće piti vodu, nego samo alkohol. Htio se dovesti do smrti."
Prije nego što je itko čuo za samoprozvanog Antikrista Marilyna Mansona i njegove kontroverzom obavijene nastupe nad kojima su se zgražali vjernici i ljudi dobrog morala devedesetih i ranih dvijetisućitih, postojao je Rozz Williams, istinski mračnjak, provokator i pjesnik neshvaćenih i odbačenih. Iako je Manson od njega pokupio mnogo toga što se tiče scenskog identiteta i provokativnosti, nikad nijednom riječju nije rekao koliki je utjecaj na njega izvršio Rozz Williams.
Ostaje pitanje bi li Williams, kultna i pionirska figura američkog goth rocka i deathrocka, zračio stabilnošću u svojim zrelim godinama, da se nije objesio 1998. godine, u 34. godini. Bi li, kao i Manson, počeo snimati albume o "samopouzdanju i vjerovanju u sebe više nego ikad" ili bi to i dalje bili simbolikom nabijeni, kaotični i subverzivni zapisi nesretnog čovjeka?
Osim što je bio osnivač benda Christian Death, prvog goth rock benda s one strane Atlantika, Williams je još radio na projektima Shadow Project, Premature Ejaculation, Happiest Place on Earth, Daucus Karota, Heltir i EXP. U Rozzovu životu bilo je mnogo alkohola, heroina, depresije, bunta, identitetskih kriza, svađa s prijateljima i kolegama, a malo ili nimalo smiraja. Već prvim albumom njegov bend Christian Death obračunao se s institucionalnom religijom i lažnim, jeftinim moralom.
Bilo stihovima, performansima ili šminkanjem, isticali su seksualnu perverziju, blasfemiju, morbidnost i uživanje u drogama kao svoj potpis, kako bi prodrmali uspavani, otrcani, lažni moral finoga građanstva, onih takozvanih normalnih ljudi. Već tim prvim albumom pozivaju ljude da prihvate "dar grijeha" i naglašavaju da "bog pomaže onima koji pomognu sami sebi", kao i to da je "Sotona najmilostivija zvijer".
No njihova subverzija bila je poetična, drska, glasna taman toliko da je čuju oni koji je ne žele čuti. Ali Rozz Williams napisao je toliko pjesama i snimio toliko albuma da je nemoguće to što je radio svesti pod zajednički nazivnik. Njegova ostavština je prevelika i prekaotična baš zato što se nikad nije želio smjestiti u ladicu. Previše je puta raskidao s muzičarima s kojima je svirao, nalazio druge s kojima bi se također razilazio jer se nisu uklapali u njegovu viziju muzike, a nekima se nakon određenih godina i vraćao.
Godine 1995. je tako s klavijaturisticom Christian Deatha, Gitane DeMone, snimio melankolični i mračni cabaret album "Dream Home Heartache", koji neki proglašavaju Rozzovim najboljim albumom izvan Christian Deatha i kojem je neodoljivo sličan "Gabriel and the Lunatic Lover", album koji je Marc Almond snimio s Michaelom Cashmoreom 2008. godine.
Iako možda nitko nije povukao tu paralelu, no kad se zanemare okviri goth rocka i kad se pozornost usmjeri na energiju, gotovo istovjetnu boju vokala, mračnu poetiku, beskompromisno pomicanje granica umjetničkog izražavanja, sklonost eksperimentu, ali i nježniju i feminiziraniju interpretaciju punka, opus Rozza Williamsa, kao i njegova osobna aura, uvelike podsjećaju na ono što je u muzici radio Marc Almond mimo Soft Cella, također sa svojim mnogobrojnim projektima.
U jednom radijskom intervjuu povodom koncerta u Mexico Cityju 1994. Williams objašnjava da na njegove koncerte dolazi uglavnom jedna skupina ljudi, gotičari, ali da on sam taj termin ne može podnijeti. Glas tad 30-godišnjeg Rozza je pristojan, nježan, ugodno intoniran i gotovo sramežljiv, daleko od upadljivo našminkane i u crno obučene pojave spremne na scenske ekscese.
"Za mene je strašno izići na pozornicu, tako da sam stvorio tu drugu osobu s kojom mogu izići na pozornicu", objašnjava u tom istom intervjuu.
U jednom drugom govori da mu smeta što ga uspoređuju s bendovima poput The Sisters od Mercy, jer ako će ga uspoređivati s nekim, onda neka to budu britanski Glam rockeri. U više navrata tijekom života Rozz je govorio o svojoj fascinaciji Bowiejem i njegovoj androginiji kao svome najvećem utjecaju, prvenstveno zbog toga jer je Bowie sa svojim alteregom Ziggy Stardust tako prirodno prelazio granice i lagodno se izmještao iz rodno zacementiranih stereotipa.
Kao i Bowie, i Rozz je obožavao inkorporirati teatar u svoju muziku - ženska odjeća u koju se oblačio u početku je bila samo zafrkancija, no kasnije je postala stav, a još kasnije zaštita bez koje više nije znao i mogao nastupati. Williams je rođen 1963. u Pomoni, predgrađu Los Angelesa, kao Roger Alan Painter, u vrlo religioznoj obitelji s dva starija brata i starijom sestrom.
Braća su mu voljela slušati Lynyrda Skynyrda, sestra Janis Joplin, a Rozz se još kao dijete zaljubio u muzički i vizualni identitet Davida Bowieja, Iggyja Popa, Alicea Coopera, Roxy Music i The New York Dolls. Početkom sedamdesetih, u ranim tinejdžerskim godinama, osobito ga privlači punk rock. Sa 16 godina piše svoj prvi album "Only Theatre of Pain", koji se ujedno smatra i prvim američkim goth rock albumom, i s prijateljima u garaži osniva bend Christian Death, kao reakciju na alfa mužjačku punk scenu kasnih sedamdesetih.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Te iste godine u kišovitoj i hladnoj Britaniji Bauhaus objavljuje album "The Sky’s Gone Out", Siouxsie and the Banshees "A Kiss in the Dreamhouse", The Cure svoj kultni "Pornography", dok je godinu ranije The Birthday Party predvođen Nickom Caveom izbacio "Prayers on Fire". Radi se o njemu žanrovski srodnim bendovima, no Rozz za njih u to vrijeme nije čuo, a kamoli se opterećivao žanrovskim odrednicama.
"Pisanje prvog albuma bila je reakcija na ono što sam slušao od svojih roditelja i egzorciranje dijela toga iz samoga sebe", njegove su riječi.
I dok se u njegovoj obitelji na homoseksualnost gledalo kao na jednosmjernu kartu za pakao, Williams se u ranim tinejdžerskim godinama upravo kroz poeziju pobunio protiv toga. Jer što je veća opresija, veći je i bunt, barem je tako bilo u njegovu slučaju. Tako je obrijao glavu i promijenio ime. Egzorcirao je Rogera i zamijenio ga Rozzom, nasumičnim imenom koje je vidio na nadgrobnom spomeniku groblja koje je volio posjećivati.
Williams se nije libio šminkati, oblačiti u žensku odjeću i paradirati svojom umjetnošću kako mu se htjelo te poigravati s onim što ga je od ranih tinejdžerskih godina osobito zaokupljalo - smrću. No alkoholizam, heroinska ovisnost i biseksualnost u privatnom životu bili su mu uteg i ono što ga je na neki način odvuklo iz benda, barem tako tvrdi Valor Kand, Rozzov kolega, koji je preuzeo vodeću ulogu u Christian Deathu nakon Rozzova odlaska i ime benda zaštitio autorskim pravom.
"Bio je manično depresivan, više puta nego što mogu nabrojiti trgao sam mu britve iz ruku i užad s vrata te ga sprečavao da ubije druge ljude noževima", kaže Valor.
Prvi album je Christian Deathu i tad vrlo mladom Rozzu Williamsu donio veliku slavu, ali i kontroverzu zbog glasina da je bend povezan sa sotonizmom, blasfemijom, nasiljem i kojekakvim seksualnim perverzijama. Godine 1981. je Rozz privremeno napustio Christian Death da bi osnovao Premature Ejaculation, no nakon performansa u kojem jede i povraća mrtvu mačku na pozornici, njemu i Ronu Atheyju, s kojim je tad živio u kući svojih roditelja, klubovi su poručili da ih ne žele.
Rozz je ponekad na koncertima nastupao odjeven u vjenčanicu, a ponekad prikovan za križ poput Krista. Nekim performansima bili su zgroženi i najokorjeliji punkeri, a religijski fanatici su se okupljali prije njihovih koncerata ispred klubova i spaljivali njihove albume. No nakon povrtaka u Christian Death te iste godine, bend je zbog raznih problema nekoliko puta prestajao svirati, da bi se ponovno okupio, no u drugačijim postavama.
I dok je rani Christian Death plovio na zvucima Rozzova drskog i lijenog vokala, otegnutih cvilećih gitarskih rifova, morbidne atmosferičnosti i crkvenih zvona, Valorov Christian Death približio se metalu i politički angažiranim stihovima. Rozz je posljednji put otišao iz Christian Deatha 1985. godine i od tada je bend postao poznat kao Valorov Christian Death, a u njemu više nije svirao nijedan član originalne postave.
Rozz nakon toga ulazi u još jedan projekt, Shadow Project, s Evom Ortiz, s kojom se 1987. i vjenčao. Nešto kasnije počinje slijediti filozofiju Charlesa Mansona, ali i favorizirati serijskog ubojicu Jeffreyja Dahmera, koji je ubio 17 ljudi i za kojeg je Rozz napisao pjesmu "The Rage of Angels". Kad je 1994. Dahmera metalnom šipkom u zatvoru zatukao drugi zatvorenik, Rozz mu je tu istu večer posvetio koncert koji je s bendom Daucus Karota izvodio u Amsterdamu.
No čini se da nije samo Rozz bio fasciniran serijskim ubojicama, sotonizmom i mračnjaštvom. I njegova novopečena supruga i kolegica iz Christian Deatha, Eva O, bila je neko vrijeme u vezi sa serijskim ubojicom i silovateljem Richardom Ramirezom. No vrlo brzo nakon što su se vjenčali, Rozz i Eva pobjegli su od kaotičnog života u Los Angelesu, preselili se u Las Vegas, gdje su u kući u pustinji neko vrijeme živjeli tiho i povučeno.
No kako je Eva osjećala da Rozz dobiva puno više zasluga od nje u muzici koju zajedno rade, ali vjerojatno i zbog njegove homoseksualnosti, alkoholizma i depresije, brak se vrlo brzo raspao. Posljednji album koji je Rozz snimio bio je eksperimentalna recitacija inspirirana francuskim piscem Jeanom Genetom, a Rozz ju je snimio dok je kao heroinski ovisnik živio s prijateljem Ryanom Gaumerom.
Gaumer se prisjetio kako su tijekom dvogodišnjeg heroinskog suživota priređivali nadrealne partyje u stilu 20-ih i estetike fotografa Joela-Petera Witkina, bili iznimno kreativni te napisali više od 50 pjesama. Nakon Rozzove smrti Gaumer ispovijeda da je veliki dio Rozzove nesreće proizlazio iz nemogućnosti pronalaska ljubavi.
"Dio njega žudio je za muškom naklonošću tako jako da bi se često linije između fantazije i stvarnosti zamutile", rekao je Gaumer.
Posebno veliko ljubavno razočaranje doživljava kad ga odbacuje ljubavnik Didier, kojeg je 1996. posjetio u Parizu i, na svoje čuđenje, pronašao u ženskom društvu. Nakon teškog emotivnog sloma i razočaranja u ono što je mislio da će izrasti u prvu pravu homoseksualnu vezu, svoju melankoliju pokušao je izliječiti velikim količinama alkohola.
"Mjesec dana prije smrti rasplakao se i rekao mi da osjeća da ga nikad nitko neće istinski voljeti, da će uvijek biti sam. Zaista vjerujem da je jedva čekao da se vrati u bestjelesno stanje i time pobjegne hororu ovoga svijeta. 'Svijeta živućih mrtvaca', kako ga je često nazivao", otkriva Gaumer.