Teško je nabrojiti sve kriminalne grijehe domaće političke klike od nastanka Hrvatske pa do danas. Ne zato što nas sjećanje slabo služi, nego zato što ih je zaista mnogo, gotovo gdje god se čovjek okrene iz ormara ispadne neki kostur. Jedan od grijeha, iako se škodljivost možda ne uočava na prvu, mogao bi biti i diletantsko postavljanje Tuđmanovih spomenika, spomen ploča i bista diljem Hrvatske.

Počevši od lokalnih kauboja iz malih sredina koji iz gradskog proračuna izdvajaju po 400 ili 500 tisuća kuna za neugledan i kičast spomenik, pa do većih gradova poput Splita kojima se čini neumjesnim ne imati jedan takav spomenik.Osim Splita koji je 2013. godine dobio brončani spomenik prvog hrvatskog predsjednika, ove godine se, prema obećanju Milana Bandića, to sprema i Zagreb. Zagrebačkog Tuđmana će izraditi akademski kipar Kuzma Kovačić, a svoje mjesto spomenik bi trebao naći u Ulici Hrvatske bratske zajednice.

Tamo se sada nalazi granitna piramida Branka Silađina pod nazivom "Granit koji pamti", a postavljena je povodom 900. obljetnice osnutka Grada Zagreba. Piramida koja je tamo od 1994. i koju građani od milja zovu "masonskom" trebala bi biti premještena na nepoznatu lokaciju, a Tuđmanov spomenik leđima okrenut Bandićevim fontanama. Da dojam bude potpun, megalomanski spomenik od kashmir white kamena će biti dopunjen i kratkim citatom iz predsjednikova dnevnika:

"Možete mi evo, uzeti i slobodu, pa i život, ali ne i misao, ne i istinu, ne i moj prilog povijesti naroda kojemu pripadam."

Bandić je planirao zagrebački spomenik Tuđmanu smjestiti na Trg Franje Tuđmana koji je se trebao redizajnirati prema projektu arhitekta Nenada Fabijanića. No zapušteni trg poznat po umirovljeničkom boćalištu i livadi za šetnju pasa i dalje izgleda jednako zapušteno.

Fabijanić je svojedobno upozoravao da bi bilo katastrofalno rješenje staviti novi spomenik u neuređen park, no kako se Bandić sporio sa zagrebačkim HDZ-om koji je smatrao da je neuređena i dislocirana livada neprimjerena za spomenik prvom predsjedniku, izabrana je nešto istaknutija i vidljivija lokacija.

Kontraefekt Hrvati! Franjo je znao kakvi ste jugonostalgičari

I dok onima koji naručuju i postavljaju Tuđmanove spomenike u očima poput krijesnica svijetli površni patriotizam, politikantstvo i jeftini populizam, dok pitaju samo jedno pitanje: "jesi li naš ili njihov", struka je ostavljena negdje pozadi. Kad se prikupljaju politički bodovi, koga još zanima što imaju za reći povjesničari umjetnosti ili školovani likovni umjetnici?

Pitali smo akademskoga kipara Hrvoja Dumančića, koji iza sebe ima četrdesetak izložbi te je za svoje skulpture konja osvojio mnoge nagrade u Francuskoj, ali i drugdje, za mišljenje o umjetničkoj vrijednosti spomenika Tuđmanu koji niču u Hrvatskoj.

Ovdje vidim odgovornost prvenstveno naručitelja, a zatim struke, ako je bila prisutna prilikom izbora realiziranja spomenika. Zanimljivo je na koji način je struka odabrala određeni spomenik ili autora. Ja ovdje ne bih kritizirao umjetnike bez obzira na nivo izričaja i sve ostale faktore koji određuju javni spomenik, jer vjerujem da je svaki od umjetnika dao svoj maksimum. Mislim da bi se trebalo obratiti pozornost i na vrijeme u kojem sad živimo, poštujući pravila struke, kako u skulpturalnom dijelu, ali i u urbanističkom, objašnjava kipar.

Jedan od najčudnijih spomenika Tuđmanu, iako je zaista mnogo konkurenata za ovu titulu, podignut je na kninskoj tvrđavi, povodom 20. godine obljetnice Oluje. Spomenik težak 500 kilograma izradio je akademski kipar i profesor kiparstva na ALU, Miro Vuco, a na lokaciju je gorostasa dopremio helikopter. Iako je trebao biti "uzvišen i misaon", nakošeni i pomalo šlampavi predsjednik izgleda cinično i distancirano.

Za ovaj spomenik je za vrijeme Josipe Rimac iz kninskog proračuna plaćeno 600 000 kuna, a Vuco je izjavio da se spomenik svidio lijepoj kninskoj gradonačelnici i domaćim ljudima. Mjesto Pridraga između Karinskog i Novigradskog mora dom je strašno smiješnog i visokog (četiri metra) Tuđmanovog spomenika kojeg je izradio samouki kipar Ivan Malenica. Predsjednik poput hipstera nosi pomodne naočale debelih okvira, nalazi se u neobičnom raskoraku, a ruke nije digao da kaže "Imamo Hrvatsku" nego da otpleše neki čudni ples.

A "Franjo u suknji" je dva i pol metra visok i tonu težak spomenik od bijelog bračkog kamena kojeg su izradili kipar Dubravko Radman i klesar Lenko Krizanić za samo dva mjeseca. Na njemu predsjednik ima ukočen izraz lica, prekratke nadlaktice, drži ruke u zraku poput figurice robota, a omotan je u suknju s grbom. Ovaj spomenik toliko je ružan da su ga njegovi stvaratelji trebali smjestiti u garažu i pokriti ceradom, a ne izložiti pogledu. No još je dobro dok nas spomenik može nasmijati, a ne preplašiti.

Nije im lako Ne vole HDZ - teška drama Tuđmanovih lijepih unuka

Spomenik u Makarskoj za razliku od ostalih nije ni smiješan ni simpatičan, nego morbidan. I dok tijelo izgleda donekle normalno, iako ukočeno, glava je ono što zaprepašćuje – umjesto očiju nalaze se dvije mračne rupe, zbog čega predsjednik ne izgleda kao karizmatični vođa, nego kao nesretnik opsjednut demonskim silama.

Još je neobično kičast i diletantski spomenik u Virovitici (zamišljeni starac u sjedećem položaju), u Pločama (hiperrealistični zlatni Franjo), Biogradu na moru (simpatični umirovljenik u šetnji), Splitu (zamišljeni mastodont koji miluje kamen ploču), Velikom Trgovišću (krakati muškarac u odijelu zagledan u stranu) i Runovićima (simpatični kratkonogi djed).

Nastavak na sljedećoj stranici...

Od otprilike 80 spomenika i poprsja Franji Tuđmanu koja se nalaze po cijeloj Hrvatskoj, od Benkovca i Bibinja, pa do Virovitice i Slavonskog Broda, većina njih je upitne umjetničke vrijednosti, napravljeni su mimo pravila struke, a često i mimo transparentnih javnih natječaja. Hiperprodukcija i neinventivna javna umjetnost unijele su moment kaosa, groteske i kiča u spomeničku baštinu. Provincijalnim i anakroničnim prikazima prvog predsjednika nije samo nagrđen javni prostor nego i ugled predsjednika.

Naručitelji očito inzistiraju na verizmu koji je razumljiv običnom čovjeku, ali koji se u nestručnim rukama pretvara u karikaturalnost. Tako da umjesto idealiziranog prikaza državnika kojeg je avangarda odbacila još početkom stoljeća kako bi prigrlila apstrakciju, imamo ne samo idealiziranog, nego i patetičnog i komičnog političara.

Na pitanje ima li nepotizma pri biranju umjetnika za takve poslove, Dumančić odgovara: "Nepotizam je prisutan u svim strukturama našeg društva htjeli mi to ili ne. Hrvatska je mala zemlja i doslovno svatko svakog zna i povlači veze i gura osobne interese, tako da vjerujem da je nepotizam neminovan. Često znam čuti među kolegama umjetnicima koji se žale na nepotizam prilikom natječaja i zatvoren krug umjetnika među kojima se dijele 'poslovi'."

Daleko od bilo kakvog eksperimentalnog izričaja, predsjednik kojeg možemo vidjeti po većim i manjim hrvatskim gradovima izgleda kao simpatični umirovljenik, ludi partijaner, zbunjeni šetač i ukočena figurica robota. Umjesto jednog ili dva kvalitetna i promišljena spomenika, odjednom se svako selo, svaki lokalni moćnik osjeća pozvanim napraviti jednog lokalnog Franju, za sumještane.

Svojevremeno je povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović komentirao da u cijeloj priči oko spomenika veliki problem predstavljaju naručitelji s ograničenim smislom za umjetnost koji žele da spomenik ima pojačanu dozu patetike i dramatične geste. Iako javna umjetnost mora biti razumljiva prosječnom čovjeku, Vojin Bakić ili Dušan Džamonja primjeri su domaćih kipara koji nisu narušavali vlastiti umjetnički integritet stvarajući skulpture od javnog značaja.

Zaborav zločina Čak je i Tuđman mislio da se treba boriti protiv ustaša

Ako su takvi radovi birani samovoljno i bez pravila struke, ili se struka vodila po nekim drugim kriterijima, a ne po kvaliteti i izvrsnosti radova, dobit ćemo generaciju spomenika koji će jednostavno odražavati sliku ovog vremena. To se ne dešava samo kod nas nego i u drugim državama koje nisu sređene. Mislim da je dobar primjer Skoplje, koje je prije nekoliko godina dobilo cijelu plejadu spomenika svih stilova, a koje ne možemo smjestiti u suvremenu spomeničku skulpturu iako su nastali u ovom stoljeću.

Također, primjerice u Turskoj, gdje grad ima zaposlene umjetnike koji izrađuju javne spomenike, tako da su svi spomenici istog rukopisa i stila nekolicine autora koji ih doslovno 'proizvode'. Mislim da bi prije svega trebalo pustiti struku da odradi svoj posao bez pritiska i utjecaja, da budu vizionari našeg doba. S druge strane, struka bi opet trebala gledati interes društva, jer ovo što danas nastaje i često prođe nezamijećeno, zapravo ostaje generacijama iza nas i govorit će o nama, pojašnjava Dumančić.

Iza kipara Kuzme Kovačića, rođenog Hvaranina, mnogi su spomenici, skulpture i sakralna djela. Uz Vratnice i Oltar hvarske katedrale te Oltar hrvatske domovine na Medvedgradu, potpisuje i tri spomenika Tuđmanu, u Škabrnji, Velikom Trgovišću i Slavonskom Brodu. Kovačić je cijenjen kipar, iako ga kritičari znaju nazivati državnim kiparom, baš iz razloga jer je često angažiran u izradi spomenika koje naručuje država.

Njegova vizija je, kad se radi o zagrebačkom Tuđmanu, prikazati vođu koji svoj narod vodi u slobodu, figuru muškarca u iskoraku prema naprijed. Kako će po Bandiću "najveći i najljepši" spomenik Tuđmanu izgledati kad ga se doista postavi u javni prostor, tek trebamo vidjeti. Kovačić, vrlo blizak Bogu i crkvi, jednom prilikom je naglasio da ga posebne emocije prate baš u oblikovanju spomeničke skulpture, jer su spomenici savjest društva.

No bili spomenici savjest društva ili ne, nema smisla ni da budu sprdnja. I dok se možda poplava spomeničkih obilježja prvom hrvatskom predsjedniku ne bi trebala promatrati samo iz umjetničkog rakursa, nego i sociološke pozicije, ostaje pitanje tko to sve nadzire, tko se brine da spomenička baština ostane u granicama dobrog ukusa.

No kao i njegovi pojedinci, kao i njegove institucije, ni spomenici nisu ništa drugo nego preslika duševnog stanja društva u jednom vremenu. Ako je u društvo u stanju latentne histerije, bučnog proklamiranja ideoloških stavova, onda će i njegova politički obojena umjetnost nalikovati na kič.