Staljin je urlao: Seks je partijski neprijatelj broj jedan!
Kad je, na žalost svjetskog proletarijata, Josif Visarionovič Staljin 5. ožujka 1953. godine umro - govoriti o "ispuštanju duše" iz nekoliko bi razloga bilo neopravdano - vrh se sovjetske partije sastao kako bi odlučio o najvažnijim elementima žalovanja. Nakon pretresanja važnijih stvari, netko je među njima konačno postavio i pitanje što je sa seksualnim životom u vrijeme žalosti - je li prikladan i dozvoljen, ili nije.
Pitanje je zbunilo čak i najiskusnije rutinere Politbiroa, ali se jedan među njima dosjetio solomunske formule. "Seks je", rekao je, "dozvoljen, ali samo u braku i s vlastitom ženom, kako bi žalost bila veća!" Ova legenda vjerojatno pripada korpusu tzv. vijesti radio Erevana, političkih viceva koji su na račun socijalizma plasirani čak i pod jednim od najrepresivnijih poredaka svjetske povijesti, koji se rodio kao eksplozija slobode.
Ruska je revolucija započela kao emancipacija svega što se emancipirati može (podržali su je golemi slojevi naroda željni kruha i zemlje te većina vojske željne mira) da bi se vremenom (dijelom i zbog nevjerojatno neprijateljskog okruženja) razvila u njenu posvemašnju negaciju.
"Jedanput godišnje", piše Aleksandar Jakovljev u noveli Bez kopna (1924), "u proljeće, muškarci i žene bi trebali pobjeći iz gradova u šume, planine ili na obalu mora i plesati prepuštajući se neobuzdanoj ljubavi dok se sasvim ne iscrpe. A onda bi se odlučno i trezveno poput redovnika vratili u gradove i radili tijekom cijele godine gradeći divan život, slobodan život pun duha, a da im seksualnost ne odvlači pažnju. Sva snaga pojedinca bila bi posvećena radu..."
Ova dionizijska književna fantazija imala je čak i svrsishodan cilj - pisac je vjerovao da bi ovakvi "izleti" radnike činili kreativnijima i u tvornici i na radnom mjestu. Gregory Carleton opisuje kako su stvari tekle dalje: "Trijumfalizam na koji je nabasala Eve Grady, supruga američkog inženjera koji je uvod radio u Sovjetskom Savezu tijekom dvadesetih godina, odražavao je nešto supstancijalno, a ne samo površni patriotizam: 'Imamo najveličanstveniji bračni sustav na svijetu'", izjavila je djevojka koja im je bila turistički vodič, što je potvrđivala i vlastitim "slobodnim" (neregistriranim) brakom.
Njeno pitanje zapanjenoj Gradyjevoj, predstavnici svih žrtava kapitalizma, pokazalo je da u njenu korist ne ide samo "duhovna ljubav": "Vi nemate slobodnih brakova u Americi? Neobično. A ja sam čula da ste vi, što kažu, seksualno izgladnjeli – nije li tako? Pogled na revoluciju izvana isprva je bio obojen novom otvorenošću prema seksualnom ponašanju u sovjetskoj Rusiji. Za naklonjene promatrače, seksualna revolucija je dokazala da boljševički cilj 1917. nije bila tiranija, već "potpuna sloboda".
Za V. F. Calvertona, revolucionarni ideali bili su obilježeni "zapanjujućom oštroumnošću" koja je napokon oslobodila žene iz beskrajne potlačenosti: "U sovjetskoj Rusiji po prvi je puta u povijesti modernog svijeta ova nejednakost [među spolovima] dokrajčena. Uistinu, možemo reći da, dok je u prošlosti moral bio skrojen po mjeri muškarca, moral u sovjetskoj Rusiji skrojen je za žene..."
Kao što navodi Ella Winter nakon svog posjeta krajem desetljeća, samo u Sovjetskom Savezu mogla je cvasti prava ljubav: "Rasne, vjerske, nacionalne razlike ili one prema društvenom statusu, rijetko su prepreka za brak seksualnoj revoluciji u boljševičkoj Rusiji. U brakove se ne ulazi bez ljubavi, u ime stjecanja titule ili zbog prestiža... Otkako su ukinuta vlasnička, rasna, vjerska i druga tradicionalna ograničenja, za bračne partnere postoji sloboda seksualnog izbora".
Prema riječima Winterove, kamen temeljac ovakvog boljševičkog stava bio je u njihovu "racionalnom, zdravorazumskom pristupu", koji je obuhvaćen i pamtljivim naslovom njene knjige – "Red Virtue". Entuzijastični promatrači jedino se nisu mogli složiti o tome koje je najistaknutije postignuće nove sovjetske društvene politike. Za Faninu Halle i Calvertona to je bila legalizacija pobačaja, koja je označavala, riječima potonjeg, "izuzetno i vrlo pronicljivo dostignuće modernog morala".
S druge strane, Hindus drži da je mogućnost razvoda bila "jedna od najvećih revolucija tih godina". Samo nekoliko tjedana nakon što su osvojili vlast, dok je zemlja klizila u građanski rat, boljševici su krenuli uspostavljati nove zakone i kodekse koji su preoblikovali značenje i funkciju obitelji. Više nisu priznavana crkvena vjenčanja. Razvodi su brzinski odobravani bilo kojoj strani, bez dodatnih pojašnjenja. Ulazak ili izlazak iz braka svodio se na jednostavnu papirologiju. Legalizirani su pobačaji.
Kako izvanbračnost više nije bila važeća društvena kategorija, muškarci su postali zakonski odgovorni za svu svoju djecu, a ne samo onu začetu u braku. Kasnije su i kohabitacija i izvanbračne zajednice dobile status zakonskih zajednica.
Nastojalo se omogućiti ženama ravnopravan status u braku i zaštitu u slučaju da se zajednica raspadne; osigurati da nitko nije zarobljen u lošoj vezi; omogućiti ženama da prekinu trudnoću ukoliko ne mogu uzdržavati dijete (u to doba država nije uvijek mogla preuzeti troškove) te zaštititi svu djecu bez obzira u kojim su uvjetima rođena. Seksu se otvorenije pristupalo, priznavao se kao metoda prokreacije, ali i kao užitak.
Kampanja za seksualno obrazovanje fokusirala se na kontracepciju, higijenu te prevenciju spolnih bolesti...
Nastavak na sljedećoj stranici...
Ni boljševički lideri nisu odudarali od te opće slike. Vladimir Iljič Lenjin, nesumnjivi vođa revolucije, živio je u braku s Nadeždom Krupskajom, ali je, notorno, imao ljubavnicu, francusku boljševikinju Ines Armand, koja je do 1919. bila najmoćnija žena u crvenoj Moskvi. Nadežda Krupskaja o njoj je pisala dirljivo: "Cijeli naš život bio je ispunjen zabavama i poslom nalikujući više na studentsku komunu nego na obiteljski život... Iz Inesinih rečenica zračilo je nešto toplo."
"Lenjin je volio Ines", napisala je Angelica Balabanoff. "U tom odnosu nije bilo ništa nemoralno jer je Lenjin rekao Krupskaji sve. Duboko je volio glazbu, a to mu Krupskaja nije mogla dati. A Ines je odlično znala Lenjinova voljenog Beethovena, čijom se glazbom Lenjin predozirao." Bolješvizam je osobito radio na sveopćoj edukaciji. Već prvih godina revolucije u Rusiji su otvorili 24.000 škola. Ono što je nekoć bilo najnedostupnije - obrazovanje, kulturni kapital - odjednom je postalo svima dostupno.
A u školama se učilo slobodoumno: "Svi su", nastavlja Carleton, "bili impresionirani kvalitetom seksualnog obrazovanja koje se u početku revolucije pružalo mladima." Pamfleti, knjige, predavanja i filmovi vrlo su otvoreno i iskreno progovarali o trudnoći, kontracepciji, spolnim bolestima i roditeljskoj skrbi – što je bila čista suprotnost čistunstvu i tišini koji su prevladavali na Zapadu, osobito u Americi. Iste hvalospjeve dobila je i fikcija, tradicionalni izvor zabave i obrazovanja za Ruse.
Hindus, jedan od rijetkih promatrača koji su govorili ruski, nije dijelio Benjaminovu potištenost. Izjavio je: "U novijoj književnosti niti jedna tema mimo same revolucije ne okupira toliko pažnje kao što je zaokuplja seks." Za njega su sovjetski pisci pristupali seksualnosti s društvenom savješću liječnika ili učitelja. Ova tema bila je sveprisutna, ali samo u okviru poželjnog ili nužnog. Kakve god bile slabosti Sovjetskog Saveza kao gospodarske sile, moralno je nadmašio Zapad u samo nekoliko godina.
"Ozračje je blagotvorno i doista neokaljano", zabilježio je Halle. Ako su i postojali bilo kakvi filtri ili paravani, oni su samo, prema Hindusovu viđenju, pročistili društvo od onoga što je doista obezvređivalo seks: "Zatvorili su stare bordele, koji su, s prodavaonicama votke - bazarima, u doba carstva bili karakteristična odlika ruske zajednice izvan sela – i vodili su nemilosrdan rat protiv podzemnog razvrata... Korištenje seksualnih mamaca u bilo kakve komercijalne svrhe je zabranjeno.
Nema ni aluzija na seks u izlozima ili prostorima za zabavu. Jedva da se naziru tragovi seksualnih sugestija u ruskim uvod filmovima... Ruske novine i časopisi osobito su pošteđeni seksualnih skandala ili tračeva. Nigdje, ni u restoranima ni u kazalištima nisu istaknute slike pohotnih djevojaka u raznim golišavim pozama, poput onih što na svakom koraku upadaju u oči posjetiteljima određenih ulica Berlina.
Nigdje u Rusiji ne preprodaju se pornografske slike, ni javno ni u tajnosti – naprosto se podrazumijeva da ih ne treba imati. Ruska javnost ne žudi i ne zahtijeva nadomjesne oblike seksualnog uzbuđenja. Mnogi su zbog toga, poput Hindusa, mogli samo pohvaliti Sovjete. Ovdje su bili na pravom putu, za razliku od Zapada, gdje je seks bio javno priznat i legitiman samo u svojoj dekadentnoj formi.
Novi Rusi, kako su ih zvali, nisu gurali seksualne porive u zapećak, i tako su, vjerovalo se, bili prikladniji primjer ostatku svijeta. Predstavljajući sovjetsko društvo svojoj publici, Hindus i drugi autori vječito su naglašavali da su Rusi zadržali nešto od "noble savagea" – plemenitog divljaka, zdravu pogansku bit koja nije potisnuta zapadnim idejama viteštva i kršćanstva. Kao rezultat toga postojala je "opuštenost prema seksualnosti koja je neshvatljiva Anglosasima".
Kad su se jednom oslobodili neprirodnih ograničenja, nisu se više sramili svojih tijela niti su se bojali govoriti o njima. Hindus je primijetio: "Tipična žena govori o seksu s jednakom suzdržanošću kakvu ima kad govori o glazbi, kazalištu ili vremenu".
Otuda se pojavio argument da je obiteljski zakon, pogotovo nakon priznavanja de facto brakova 1927., vratio Ruse u njihovo prirodno stanje. Calverton je – zadivljen time što se o ovom zakonu raspravljalo skoro godinu dana i što ga je odbor izglasao umjesto da je donesen proglasom – uskliknuo:
"To je moral koji doista predstavlja dobrovoljne želje i izbore naroda!" Izravan i zdravorazumski boljševički pristup nije predstavljao "uspostavljanje jedne skupine ljudi koja bi... nametala svoj moral drugima". Kao što je i Winter pojasnila, Rusi su sad imali tu slobodu biti iskreni prema sebi, ali i prema drugima. Također, priča se kako se nema vremena za vođenje ljubavi, kako su laskanje i udvaranje previše isprazni kao što je fokstrot suviše buržoaski.
Patnju je izazivala i činjenica aseksualnih snajperistica Crvene armije, koje su se smjele koncentrirati samo na jedan cilj... Oni koji posjete Sovjetski Savez, ipak, ustanove da su Rusi prirodni kad je u pitanju njihov seksualni život, priznaju i uzimaju u seksualna revoluciju u boljševičkoj Rusiji u obzir biološke i psihološke osnove seksualnosti. Zapadni poetski ideal romantične ljubavi, muke i užici, "uzdasi, suze i beskrajna lutanja", ne privlače boljševike.
Ako je dvoje drugova zaljubljeno, naprosto će otići u dom jednog od njih. Ako nemaju djece i ako misle da je veza nezadovoljavajuća – razilaze se. To je sistem veza i brakova koji djeluje diljem države.
No ekstaza slobode nije potrajala...