Malo si koji umjetnik ili zabavljač ma koje god vrste, u današnjem trenutku brzog prijenosa informacija i još bržeg prelaska potrošačke pozornosti s jednog na drugi proizvod, bilo umjetnosti ili zabavne industrije, može dopustiti potpuno zatvaranje pred interesom javnosti i namjerno odbijanje svakog kontakta s medijima. Još je manje onih koji to, čak i kad se odvaže, čine iz uvjerenja, a ne tek dokonog hira.

Članovi prije gotovo tri desetljeća osnovanog benda Tool čine upravo to, već godinama uporno i uspješno izbjegavaju medije. Ne kako bi se postavili iznad tog privida, kako bi pokazali koliko su daleko od gliba prizemnosti u kojem grca ostatak industrije zabave. Upravo suprotno, kako bi skrenuli pozornost na svoju glazbu.

Siti, naime, toga da primat nad važnoću novih pjesama preuzimaju nove tetovaže, a načini na koji su albumi snimljeni padaju u drugi plan pred načinima na koje je netko spavao s nekim, odlučili su se povući. Pretjerana dostupnost bendova vojsci obožavatelja ionako pridonosi rastakanju one prijeko potrebne magične aure kojom moraju biti okruženi žele li uspjeti.

Bendu koji cijelo ovo vrijeme mainstream scenu drži nadohvat ruke istodobno gradeći duboko misterioznu sliku o sebi, bendu koji je na toj auri "drugosti" i različitosti oko sebe okupio bazu najraznolikijih obožavatelja u povijesti rock glazbe, to je od nezamislive važnosti.

U tome su, bez ikakve sumnje, i uspjeli. Jer dok Google Play i iTunes glazbene albume cjepkaju na najreprezentativnije komadiće, Toolova sljedba pobožno štuje konceptualni integritet njihovih glazbenih priča. U vremenu u kojem je "publish or perrish" nadišao okvire znanstvenog diskursa i sad se, kao imperativ, nadvija nad glazbenu zajednicu, vojska njihovih obožavatelja već 13 godina vjerno iščekuje izlazak njihova novog, petog po redu, studijskog albuma.

jegov se izlazak u pravilnim razmacima najvljuje pa produljuje, a ako je vjerovati vokalu, Maynardu Jamesu Keenanu, 2019. će biti "ta" godina. Hoće li se čekanje isplatiti ili će se na kraju ispostaviti kako su "toolovci" svoj gotovo božanski status iskoristili kako bi pozornost preusmjerili na popratne projekte istodobno, na krilima stare slave, puneći dvorane diljem svijeta?

Glasnici pakla Priča o prvom punk bendu u Hrvatskoj

Teško je reći, no šala kako će se naslov njihova posljednjeg albuma "10 000 Days", izvorno zamišljen kao počast Keenanovoj majci Judith koja je upravo toliko dana provela oduzeta nakon puknuća aneurizme, pretvoriti u broj dana do izlaska novog sve je aktualnija. Kao i rasprave koje izrone na površinu svaki put kad ovi predvodnici progresivnog metala i trostruki osvajači Grammyja najave snimanje novog albuma - koriste li magiju kako bi otključali put do viših razina svijesti o duhovnosti ili je glazba koju proizvodi Tool logičan suvremeni produžetak progresivnog rocka iz sedamdesetih?

Spajanjem glazbene i vizualne umjetnosti bend je svakako izgradio status koji niti je moguće niti bi trebalo svrstavati u određene okvire, no zanimljivo je kako je njihova glazba izvorno potekla kao simbol pobunjeništva protiv jednog drugog pravca unutar rock’n’rolla koji je, doduše na bitno drugačiji način, izjednačavao glazbeno i vizualno - glam rocka.

Losangeleska glazbena scena na prelasku iz osamdesetih u devedesete proživljava svoje najglasnije, ali i najdekadentnije razdoblje, a Maynard James Keenan, Danny Carey, Adam Jones i Paul D’Amour, četvorica mladih nezadovoljnika, na nju pristižu iz različitih krajeva Sjedinjenih Američkih Država svaki sa svojim vizijama i idejama te željom da svoje identitete ostvare prvenstveno kroz glazbu.

Zbog promjena koje su nastupile na prijelazu desetljeća profiliranje kroz opreku sa starim zvijezdama iz prošle dekade bilo je znatno lakše nego nekoliko godina ranije. Promjena u kulturnoj paradigmi dovela je do toga da pridruživanje glam sceni više nije bilo jamcem uspjeha, publika je tražila nešto više i smislenije. Satirični rock bend Green Jello, čiji su članovi bili i Keenan i Carey, možda i nije bio to "nešto više", ali bio je početak stvaranja jedne nove glazbene ere.

A Tool, nastao tek nekoliko mjeseci kasnije, prema riječima suvremenika, od početaka je bio toliko dobar da dečkima nije bilo potrebno lagati o tome. Slavni su bili i prije nego što su u džepu imali prvi ugovor za snimanje albuma, a do ožujka 1992. i izlaska prvog EP-a "Opiate" već su imali zavidan broj malih, ali rasprodanih koncerata.

Premda će "Opiate" sami kasnije opisati kao šest najžešćih pjesama što su ih ikad snimili, već ovdje će pokazati kojim se sferama žele kretati učinivši jedan stih "Sweata" referencom na Poeovu pjesmu "San unutar sna". Unatoč tome, prvi će ih slušatelji uspoređivati s tad najpopularnijom Nirvanom.

Dva su benda, ponajprije, dijelila istu potrebu za suprotstavljanjem starim glazbenim strujama, a "Opiate" je, osim toga, pokazivao određene sličnosti s Nirvaninom glasnom, agresivnom glazbom i izričajem zasnovanim na "teen angstu". Prvi je to put, pokazat će se ne i posljednji, da Tool uspijeva vlastitom glazbenom izričaju dodati elemente u tom trenutku popularne glazbe pritom ipak ostajući vjeran sebi.

KRAJ Nakon 66 godina NME odlazi u ropotarnicu povijesti

Na krilima "Opiateova" uspjeha već iduće godine stiže prvi album. "Undertow" je bio mnogo žešći u zvuku i tonu, predstavljao je zanimljiv početak onoga što će kasnije evoluirati u Toolovo prepoznatljivo ozračje, pjesme poput "Prison sexa" i "Sobera", koji pomalo podsjeća na "Cashmere" Led Zeppelina, najbolje svjedoče o tom vremenu, a stihovi "4 degrees", pjesme temeljene na podatku o anusu koji je uvijek četiri stupnja topliji od vagine, pokazuju kako Tool na svojem gotovo astralnom glazbenom putovanju neće zazirati ni od tjelesnih tema.

Jasno postaje i koliku će važnost bend pridavati vizualnoj sastavnici svojega glazbenog identiteta pa će tako gitarist Adam Jones osmisliti albumsku knjižicu koja će sadržavati obnažene fotografije pretile žene, muškarca prosječne težine i članove benda s pribadačama zabijenima u glavu.

Takav je omot, naravno, pobudio mnoge kontroverze pa je, pod pritiskom nekoliko trgovačkih lanaca, zamijenjen knjižicom s prikazom velikog barkoda na bijeloj pozadini. Tiši u tonu, iako vrlo dojmljiv, bio je i vizualni identitet tri godine kasnije objavljene "AEnime". Njezino snimanje je pravi iskorak prema statusu enigmatičnih rock-ikona koji drže i danas, a on se počeo ostvarivati u rujnu 1995. dovođenjem Justina Chancellora na mjesto Paula D’Amoura.

Nastavak na sljedećoj stranici...

U tom trenutku do izražaja dolaze i elementi progresivnog rocka te bendova poput King Crimsona, Pink Floyda i Genesisa. Te su progresivne elemente ukomponirali u vrlo pravocrtno polje metala, a pod producentom Davidom Bottrillom, koji je nekoć producirao i albume King Crimsona, njihova glazba postaje moderna fuzija prog-rocka sedamdesetih i modernog metala.

"Naša glazba nije samo nešto na što tapkaš nogom, ona je interaktivan proces između nas koji je stvaramo i ljudi koji je slušaju. Naša se glazba sluša umjetničkim uhom, našu publiku čine umjetnici", izjavit će Keenan u jednom intervjuu.

"AEnima" možda, slažu se kritičari, i nije njihov najbolji album, ali pokazuje svu širinu njihove sposobnosti eksperimentiranja, svu mogućnost izlaska iz žanrovskih, čvrsto zadanih, ali i fiktivnih odrednica. Prijelazom od agresivnih, trominutnih pjesama prema složenim glazbenim kompozicijama stvaraju i novi osjećaj atmosfere. Prikazuje se i njihov kolektivni smisao za humor pa tekst pjesme "Die Eier von Satan" (Sotonina jaja), ispostavlja se, nije ništa drugo do recept za kolačiće.

S druge strane, u nekim pjesmama do izražaja dolazi snažno naslanjanje na Jungove psihološke koncepte, ali i na ideje Druvala Melchizedeka, alternativnog proroka koji, između ostalog, vjeruje kako će sljedeći korak u ljudskoj evoluciji dovesti do reorganizacije našeg DNK porastom broja kromosoma, što je i nadahnulo pjesmu "Forty Six and 2".

Takva vjerovanja, zapravo, dolaze od bubnjara Dannyja Careyja, kojeg mnogi sljedbenici i vide kao Toolov kreativni zamašnjak. Carey je, naime, osim kao vrstan glazbenik, koji se još tijekom studija iskazao svirajem jazza u lokalnim bendovima, poznat i kao neslužbeni sljedbenik mnogih okultnih praksi, sakupljač prvih izdanja knjiga Aleistera Crowleyja, te kao izumitelj mnogih bubnjarskih tehnika, među ostalima i one jednopoteznog heksagrama što, vjeruju obožavatelji, a kritičari se slažu, doprinosi Toolovu jedinstvenom zvuku.

Sva ta kreativnost, međutim, našla se na kušnji 1998. i 2000., nakon sudskih bitaka koje je bend vodio, prvo s bivšom diskografskom kućom, a potom i s bivšim menadžerom. U tom trenutku nastaje Maynardov projekt "A Perfect Circle" pokrenut u suradnji s Billyjem Howerdelom. Nije to, reći će kasnije, bio projekt pokrenut iz želje za novcem, nego iz potrebe za stvaranjem, za izražavanjem. U tom mu je trenutku bilo zakonskim putem onemogućeno te stvari izreći s Toolom pa se okrenuo jedinom logičnom rješenju - rekao ih je na drugome mjestu, kroz drugi zvuk.

Iznenađenje Nisu znali da će im gol pozirati Iggy Pop

Krajem 2000. Tool se ponovno okuplja. Proživljeni stres ostavlja posljedice na njegove članove, no ponovno istraživanje i iskušavanje granica dovodi do novog epskog albuma. "Lateralus", tek dvije sekunde kraći od maksimalne duljine trajanja zapisa na CD-u, izlazi u svibnju 2001. i odmah se smješta na prvo mjesto top-lista pretvarajući bend u ambasadora umjetničkog prog-rocka. Ovim albumom, slažu se i kritika i publika, pokazali su što doista mogu. Mnogo je tu eksperimentiranja, a progresivna se strana njihova izričaja ovim albumom našla u prvom planu. Album, na prvu, možda i nije tako slušljiv kao prva dva, ali Tool je njime prvi put slušatelje odveo na glazbeno putovanje.

Jedna od najznačajnijih stvari na "Lateralusu" svakako je i omot albuma kojim odlaze u nadogradnju svojeg vizualnog identiteta. Najzaslužniji za osmišljavanje koncepta prozračnog rukava koji sadrži razne slojeve ljudskog tijela je slikar Alex Grey koji se, u posljednjoj minuti videospota za pjesmu "Parabola", okušao i kao redatelj, čime se Toolov vizualni identitet u potpunosti razvio pa su njihovi spotovi, ne stoga što bi svi bili isti, nego zbog posebnog prevladavajućeg ozračja, mogu prepoznati i bez zvuka.

Suradnju s Greyom nastavljaju radeći na vizualnom identitetu četvrtog, zasad posljednjeg, studijskog albuma "10 000 days", objavljenog u svibnju 2006. i u prvom tjednu prodanog u više od pola milijuna primjeraka. Ovim albumom, očito je, kreativnost benda ponovno se našla na vrhuncu, kao i pozitivna zbunjenost mnogih fanova. Malo je tko tad mogao razumjeti kreativne procese koji su doveli do stvaranja novog materijala, možda manje slušljivog, ali svakako više na tragu rock albuma od "Lateralusa".

Premda nije epski pothvat poput svojeg prethodnika, "10 000 days" nailazi na kritičko i slušateljsko odobravanje jer u Toolovoj glazbi, složit će se i jedni i drugi, uvijek je prisutna iskrena emocija. Ponovna suradnja s Alexom Greyem na vizualnom identitetu jasno ocrtava i viziju koju bend ima za taj dio svojega postojanja te pokazuje kako vizualno gotovo izjednačava s glazbenim u konstrukciji vlastitog identiteta.

Što dakle, možemo očekivati danas, 13 godina nakon "10 000 days"? Imajući na umu kako se radi o bendu koji, prema riječima Adama Jonesa, nikad ne radi u studiju, ali neprekidno stvara, obožavatelji se mogu nadati novom glazbenom putovanju na koje će s radošću krenuti.

Kritičari možda zirkaju u neki novi glazbeni potpravac. Obični slušatelji? Iskustvu koje, kako je Maynard James Keenan jednom izjavio, započinje i završava glazbom i glazbu stavlja u prvi plan. Jer riječi odvlače pozornost i povlače od same biti stvaranja umjetnosti. Njezina osjećanja.