"Sedam dobrih godina" - Etgar Keret, Fraktura

Odjednom sve isto

"E baš mrzim terorističke napade", mršava bolnička sestra kaže starijoj. "Hoćeš žvaku?" Starija sestra uzme jednu i kimne. "A što se može?" kaže. "I ja mrzim hitne slučajeve." "Nije riječ o hitnim slučajevima", ne odustaje mršava. "Nemam ja problema s nesrećama i sličnim stvarima. Govorim o terorističkim napadima, oni pokvare baš sve."

Dok sjedim na klupi ispred rodilišta, mislim: ima ona pravo. Prije sat vremena došao sam ovamo sav ushićen, sa svojom ženom i manijakalno pedantnim taksistom koji se bojao da će mu se uništiti presvlake kad je njoj pukao vodenjak. A sad sjedim u hodniku sav mrzovoljan i čekam da se osoblje vrati iz Hitne službe. Svi osim ovih dviju sestara otišli su pomoći ranjenima u terorističkom napadu. I trudovi moje žene su se usporili. Vjerojatno čak i beba osjeća da cijela ta stvar s porodom više nije toliko hitna.

Žrtva neznanja Etgar Keret - u domovini izdajnik, u svijetu ubojica

Dok sam išao prema kantini, mimoišao sam se s nekoliko ranjenika koje su gurali na škripavim bolničkim kolicima. U taksiju na putu prema bolnici moja je žena urlala kao luđakinja, no svi ovi ljudi su tihi. "Vi ste Etgar Keret?" upita me tip u kariranoj košulji. "Onaj pisac?" Nevoljko kimam. "Pa tko bi to rekao?" kaže on vadeći iz torbe sitni magnetofon. "Gdje ste bili kad je počeo napad?" pita. Na tren oklijevam, a on suosjećajno kaže: "Samo polako. Bez pritiska. Upravo ste doživjeli traumu."

"Nisam bio u terorističkom napadu", objašnjavam. "Ovdje sam sasvim slučajno. Žena mi rađa." "A tako", kaže on i ne pokušavajući prikriti razočaranje pa pritisne stop na magnetofonu. "Mazal tov!" Sjedne kraj mene i pripali cigaretu. "Možda biste trebali razgovarati s nekim drugim", predlažem pokušavajući od lica udaljiti dim Lucky Strikea. "Prije minutu vidio sam da su dvoje ljudi odvezli na Neurologiju." "To su bili Rusi", kaže on uzdahnuvši.

"Ne znaju ni riječ hebrejskog. Osim toga na Neurologiju ionako ne puštaju nikoga. Ovo je sedmi put da sam u ovoj bolnici nakon napada i već sam pohvatao sve njihove fore." Sjedimo tako minutu ne razgovarajući. Desetak je godina mlađi od mene, no već je počeo ćelavjeti. Kad skuži da ga promatram, nasmije se i kaže:

"Koja šteta da nisi bio tamo. Reakcija pisca bila bi mi super za članak. Nekoga originalnog, tko ima malo širine. Nakon svakog napada dobivam uvijek iste izjave: 'Odjednom sam začuo bum', 'Ne znam što se dogodilo', 'Sve je bilo prekriveno krvlju.' Koliko takvih stvari možeš podnijeti?" "Nisu ljudi krivi", kažem. "Naprosto, teroristički napadi su uvijek isti. Što originalno možeš reći o eksploziji i besmislenom stradanju?" "Ubij me ako znam", veli on sliježući ramenima. "Pa vi ste pisac."

Nekoliko ljudi u bijelim kutama počinje pristizati iz Hitne službe na putu do rodilišta. "Vi ste iz Tel Aviva", kaže novinar. "Pa zašto ste dolazili tako daleko, u ovu rupetinu, da vam žena rodi?" "Htjeli smo prirodni porođaj, a ovdje imaju odjel…" "Prirodni?" prekine me on hihoćući se. "Što je prirodno u kepecu koji s kabelom što mu visi iz pupka ispadne iz vagine tvoje žene?" I ne pokušavam mu odgovoriti.

"Ja sam svojoj rekao", nastavlja, "'ako budeš rađala, može samo carski, kao u Americi. Ne želim da mi te neka beba tamo dolje raširi.' Danas samo u primitivnim zemljama poput ove žene rađaju poput životinja. Yallah, odo ja na posao." Dok ustaje, pokuša još jednom. "A možda mi ipak imate nešto reći o ovom terorističkom napadu?" pita. "Je li se u vama nešto promijenilo? Tipa da ćete promijeniti ime bebi ili tako nešto?" Nasmiješim se u znak isprike. "Nema veze", kaže i namigne mi.

Odlične knjige Teška artiljerija - 'Frakturinih' TOP 10 za 2017.

"Nadam se da će sve proći bez problema, čovječe." Šest sati poslije kepec s kabelom koji mu visi iz pupka ispao je iz vagine moje žene i odmah zaplakao. Pokušao sam ga smiriti, uvjeriti ga da nema razloga za brigu.

Da dok on odraste, ovdje na Bliskom istoku sve će biti riješeno: vladat će mir, neće više biti terorističkih napada, a čak i ako se jednom u sto godina neki i dogodi, uvijek će se naći netko originalan, netko s malo širine, da to savršeno opiše. Kepec utihne, a onda razmatra svoj sljedeći potez. S obzirom na to da se tek rodio, trebao bi biti naivan, no čak ni on ne nasjeda na foru, pa nakon što trenutak oklijeva i jednom slabašno štucne, ponovno udara u plač.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Sedam dobrih godina" - Etgar Keret, Fraktura

Nesrdačno vaš

Kad sam bio dječak, uvijek sam mislio da je Tjedan hebrejske knjige pravi državni praznik, rame uz rame s Danom nezavisnosti, Pashom i Hanukom. Tom prilikom nismo sjedili uz logorsku vatru, igrali se zvrkom ili udarali jedan drugoga plastičnim čekićem po glavi, a za razliku od svih drugih praznika ovaj nije bio prisjećanje na povijesnu pobjedu ili herojski poraz, zbog čega mi je bio još i draži.

Početkom svakog lipnja moja sestra, brat i ja s roditeljima smo pješice odlazili do glavnog trga u Ramat Ganu, gdje su se nalazili deseci stolova pretrpanih knjigama. Svatko od nas imao je pravo izabrati pet naslova. Ponekad je pored svojih knjiga za stolom bio i autor, pa bi nam napisao posvetu. Mojoj sestri to se jako sviđalo. Mene je prilično živciralo.

Etgar Keret U Izraelu je izdajnik, za svijet je 'ubojica Palestinaca'

To što je netko napisao knjigu ne daje mu pravo da črčka po mojem privatnom primjerku – naročito ako mu je rukopis ružan kao ljekarniku i još upotrebljava komplicirane riječi, koje moraš tražiti u rječniku, samo da bi otkrio da je zapravo htio reći: "Uživaj u čitanju." Prošle su godine i premda više nisam dječak, još uvijek me hvata uzbuđenje uoči Tjedna knjige. No sada je to nešto drugačije i prilično stresno iskustvo.

Prije no što sam počeo objavljivati knjige, posvete sam pisao samo kad bih kupio knjigu za poklon nekome od prijatelja. A onda sam jednog dana odjednom počeo potpisivati knjige ljudima koji su ih kupili za sebe i koje nikad prije nisam vidio. Što možeš napisati u knjigu potpunom neznancu koji može biti ama baš sve, od serijskog ubojice do pravednika među narodima?

"Prijateljski" graniči s laži, "S poštovanjem" ne drži vodu, "S najboljim željama" zvuči nekako stričevski, a "Nadam se da ćete uživati u mojoj knjizi!" ljigavo je od prvog N do uskličnika na kraju. Tako da sam prije točno osamnaest godina, u posljednjoj noći svog prvog Tjedna knjige, počeo stvarati svoj vlastiti žanr: izmišljene književne posvete. Ako su knjige same po sebi fikcija, zašto bi onda posvete morale biti stvarne?

"Daniju, koji mi je spasio život kod Litanija. Da nisi dobro stisnuo tu podvezu, ne bi bilo ni mene ni ove knjige." "Mikiju. Zvala me tvoja mama. Spustio sam joj slušalicu. Da se nisi usudio više dolaziti ovamo." "Za Sinaj. Večeras dolazim kasno doma, no ostavio sam ti varivo od graha u hladnjaku." "Za Fajge. Gdje je onih deset šekela koje sam ti posudio? Rekla si dva dana, a već je prošao čitav mjesec. Još uvijek čekam."

"Cikiju. Priznajem da sam se ponio kao govnar. No ako mi tvoja sestra može oprostiti, onda možeš i ti." "Avramu. Nije me briga za rezultat laboratorijskih pretraga. Za mene ćeš uvijek ostati moj tata." "Za Bosmat. Iako si sad s drugim tipom, oboje znamo da ćeš se na kraju vratiti meni."

Sad kad ponovo razmislim, i nakon šamara koji sam zaradio za ovo posljednje, pretpostavljam da nije bilo najpametnije napisati takvu posvetu visokom izbrijanome marincu koji je kupovao knjigu za svoju djevojku, no još uvijek mislim da mi je umjesto zaušnice mogao udijeliti uljudnu opasku.

Nacionalna delicija Svađa na Bliskom istoku - tko je prvi izmislio humus?

U svakom slučaju, naučio sam svoju bolnu lekciju, i otad na svakom Tjednu knjige, bez obzira na to što me svrbi dlan da nekom Dudiju ili Šlomiju napišem da sljedeći put kad vidi papir s mojim potpisom, to će biti dopis odvjetničkog ureda, samo duboko udahnem i nažvrljam: "S najboljim željama".

Možda je dosadno, no ne moram strahovati za lice. Pa ako onaj visoki momak i Bosmat čitaju ove retke, samo želim da znaju da se iskreno kajem i da bih im se, iako sa zakašnjenjem, želio ispričati. A tebi, Feige, ako slučajno ovo čitaš: još uvijek čekam svog cenera.