Podnaslovljena “historija i filozofija u srednjovjekovnoj misli”, knjiga poljskog filozofa, historičara i esejista nastala revolucionarne 1968. podijeljena je u četiri poglavlja kroz koja je pobliže opisan “put” historijske znanosti od “sluškinje teologije” do fundamentalne humanističke znanosti bez koje nije moguće kritički vrednovati zbivanja u prošlosti. Prvo poglavlje problematizira njezin nezavidan položaj u doba rane renesanse, unatoč promoviranju ideje čovjeka kao sutvorca svijeta čije se djelovanje tumačilo i kao “produljenje božanskog čina stvaranja”. Primjena cikličkog zakona na religiju manifestira se na povijest podijeljenu u tri epohe: uzorna antika, doba propasti (srednji vijek) i doba preporoda (renesansa).

Načelo imitacije pritom je ograničavajuće po razvoj historijske znanosti, povijest je i dalje tretirana kao književna pripovjedna vrsta koja o značajnim događajima iz prošlosti izvještava “uzvišeno”, prema retoričkim obrascima koji obilježavaju stil antičkih historičara. Nasuprot humanistima, međutim, javljaju se glasovi koji kritiziraju spomenuto načelo (Ambroise Paré), a početkom 17. vijeka kristaliziraju se tri intelektualna pravca/škole čije će kolizije (ali i nadopunjavanja) presudno utjecati na nastanak novovjekovne historijske znanosti: humanistička historiografija, teološka škola i erudicijska škola. Potonja je, temeljena na ideji kumulacije, za spomenuti proces ključna - kumulirati iskustva/sadržaje iz prošlosti današnje društvo čine naprednijim. Njihov pogled postupno će mijenjati shvaćanje povijesti kao pomoćnice čije se “istine” usvaja dogmatski, bez sagledavanja relevantnih izvora. U tom pogledu ideja kumulacije proizlazi iz razlikovanja srednjovjekovnog shvaćanja čovjeka kao pasivnog i kasnijeg shvaćanja čovjeka kao stvaralačkog bića: stvaranje, naime, u mnogo aspekata nadilazi imitaciju. Dani je period, za postavljanje temelja modernoj historijskoj znanosti ništa manje važno, temeljen na permanentnom sukobu reformacijske i protureformacijske misli, što se ogleda i u preispitivanju autentičnosti dokumenata od čijeg je postojanja, dakako, profitirala Crkva (N. Kuzanski 1433. piše o Konstantinovoj darovnici Crkvi, kao i Otto iz Freisinga, Dante ili Ockham). Pojavljuje se i grupiranje te organizirano djelovanje historičara koje je moguće interpretirati kao prototip znanstvenog instituta (rad Matije Vlačića na 13 svezaka Magdeburških centurija, 1559. - 1574.).

kritika Xuanzang je prešao rijeku na slonu, izgubio sve najvažnije rukopise, ali spasio budizam

Drugo se poglavlje osvrće na (ne)ravnotežu ondašnjih potreba nauke i društvenih okolnosti koje dolaskom renesanse nisu dramatično promijenjene: humanizam je ovisio o meceni koliko i srednjovjekovni intelekt o vladaru. Ideja je erudicijske škole rezultat težnje za osamostaljenjem povijesti u odnosu na spomenute retoriku i teologiju, a to problematizira pitanje slobodnog pristupa izvorima, posljedično i osnivanje javnih biblioteka u Europi, kojih je na početku 17. stoljeća bilo svega tri (Bodleiana, Ambrosiana i Angelica). Pored otvaranja javnih knjižnica, za formiranje novovjekovne historijske znanosti važnu će ulogu odigrati i dostupnost arhivima, kao i pokretanje znanstvenih časopisa te bibliografija: prvi takav časopis u Francuskoj i u svijetu nastaje 1665. (Journal des sçavans), godinu poslije u Ujedinjenom Kraljevstvu, a 1668. i u Italiji. Spomenuta serijska publikacija koju je u Francuskoj pokrenuo pariški advokat Denis de Sallo izlazi i danas (od 1909. do 2020. pod ingerencijom Akademije natpisâ i književnosti, zatim u izdanju belgijskog izdavača Peeters Publishers).

KRIZA U SAD-U Woke kultura, transseksualci, rat u Gazi: Škakljiva povijest sukoba Trumpa i Harvarda

Treće poglavlje naglasak stavlja na erudicijsku školu i sintagmu “republika pismenosti” (“république des letters”) nastalu u prvoj polovici 17. vijeka. Republika pismenosti označava idealnu zajednicu učenjaka, baštinika ideje kumulacije i erudicijske škole, s naglaskom na libertinske erudite kojima, u duhu objektivnosti, strano nije ni preispitivanje osobnih stavova (Peirescova i Sanmaiseova pisma braći Dupuy, primjerice). Za pobornike republike pismenosti povlastice, nasuprot prevladavajućem narativu, ne proizlaze iz činjenica rođenja, već doprinosa. Njihovi protivnici, u specifičnim okolnostima i saveznici, jesu aristokracija (ideal plemstva) i Crkva (dogmatizam).

KOLUMNA DUBRAVKE VRGOĆ U povijesno zanimljivim vremenima ne nastaju velika umjetnička djela

To ne znači da pripadnici tih krugova ne participiraju u republici pismenosti čiji je akteri promatraju kao multikonfesionalnu zajednicu usmjerenu objektivnom promatranju prošle/sadašnje zbilje i potpunoj posvećenosti nauci. Jedan je od najistaknutijih “pripadnika” republike Pierre Bayle (1647. - 1706.), francuski filozof i pionir moderne leksikografije, koji upućuje na iracionalnost vjerskih dogmi, tako i na slobodnu volju kao instrument za sumnju u djelovanje providnosti i autonomiju duše u odnosu na tijelo, iz čega će uslijediti daljnja evolucija erudicijskog libertizma u smjeru materijalizma. Spomenuta multikonfesionalnost ili nadkonfesionalnost republike pismenosti uključuje i one učenjake koji su, neovisno o institucionalnoj pozadini, praktički provodili načela erudicijske škole. Među njima su na prvome mjestu bolandisti, sljedbenici flamanskog jezuita Jeana Bollanda (1596. - 1665.), krug učenjaka historijskih znanosti značajnih po hagiografskoj djelatnosti (“Acta Sanctorum”), zbog koje su dolazili u sukob s Vatikanom. Metoda provjere izvora i uklanjanja falsificiranih/netočnih biografskih aspekata u tom su ih pogledu približili eruditima, što se ne može reći za pristalice ideala aristokracije (hommêteté) kojima su oba spomenuta kruga najčešće bila podjednako odbojna.

KULTURA I ZAGREBAČKA VLAST Možemo, ali kad je kultura u pitanju, onda ipak ne možemo

Finalno poglavlje rekapitulira transformaciju koju je povijest kao disciplina u recepciji svojih korisnika prešla tijekom kasnog srednjovjekovlja, humanizma i renesanse, sve do prosvjetiteljstva, kad konačno poprima konture usporedive s današnjim standardom. Važna su pritom imena poput Du Cangea, Baylea, ali i Jeana Chapelainea (1595. - 1674.), snažnog zagovaratelja sekularizacije historičarova gledišta koje mora biti upisano u historičarski rad ranije među eruditima (dijelom i pod utjecajem kartezijanaca) izlagan isključivo leksikografski.

KOLUMNA DUBRAVKE VRGOĆ Je li nam Europa još tako daleka i nepotrebna?

Taj iskorak dovodi do “uspostave” elementa uzročno-posljedične veze kao krucijalnog za pokušaj razumijevanja opisanog događaja. U tom pogledu važna uloga pripada Jeanu Mabillonu (1632. - 1707.), članu Kongregacije sv. Maura, koja je, crkvenoj pozadini usprkos, svojim djelovanjem bila bliska erudicijskoj školi. Pomian naposljetku rezimira put afirmacije novovjekovne historijske znanosti kao put od kulta riječi do spoznaje, podsjećajući na nužnost usavršavanja mišljenja protokom vremena: prosvjetitelji, baštinici erudita i ideje kumulacije, od historičara ne očekuju da budu dvorske lude sklone pretjerivanju, ali ni puki katalogizatori uskraćeni za moć naučne interpretacije.