Kultura
613 prikaza

Je li nam Europa još tako daleka i nepotrebna?

Europska unija
1/2
Håkan Dahlström
I dok Britanci žude za Europom, mi koji joj pripadamo skrivećki bježimo od njezinih ambicioznih ciljeva i visokih kriterija koje postavlja smatrajući da smo najzaštićeniji u lokalnim sredinama, svoji sa svojima

Prije nekog vremena prijavila sam se na natječaj za mjesto ravnatelja u jednom kazalištu jednog našega grada. Iako sam već prije godinu i nešto prošla natječajnu traumu, danas već bez ikakvog povjerenja u moralno-strukovnu ispravnost toga cijelog procesa, učinila mi se zanimljiva zamisao osmisliti teatar u prostoru koji svojom kulturološkom prošlošću priziva kazalište i poziva na njega te u gradu za koji sam smatrala da ima velike, ne samo kulturne ambicije. Stoga sam počela osmišljavati program prema kulturološkim potencijalima grada u kojem je smješteno kazalište s punim uvjerenjem i osamnaestogodišnjim iskustvom da se teatar ne može misliti bez da se paralelno promišlja i mogući izgled grada kojemu teatar pripada. Izazov je bio tim veći jer je uključivao i cijelu regiju koja je u europskom kontekstu već godinama zapuštena te je na rubu kulturološkog propadanja, bez realne svijesti o tome da baštini cjelokupnu europsku, pa i svjetsku kulturu. Činilo mi se da je pravo vrijeme za redefiniranje izgleda suvremenog Mediterana kroz njegovu kulturu te kroz umjetnost koju je tako vješto i uspješno uspijevao zazivati stoljećima.

”Kao središte europske civilizacije, Mediteran je stotinama godina bio i središtem europske, pa i svjetske kulture. Kao kolijevka kulture, iz koje se baštini i drama i opera, teatar i filozofija, Mediteran je godinama zanemaren, izostavljen, izoliran i zapostavljen, označen kao prostor sukoba, stalnih migracija, kolektivnih i osobnih nesreća. Stoga je potrebno iznova ispričati priču o Mediteranu upravo kroz kulturu, tom pričom povezati kulturne institucije Sredozemlja te učiniti Mediteran upravo zajedničkim aktivnostima mediteranskih kazališta vidljivim na zemljovidu kulturne Europe. Mitski Mediteran izgubio se u povijesnim nedaćama naše suvremenosti te je postao fikcionalan, a ne stvaran, stoga bi zadaća kazališta bila da ga obnovi ne samo programom, nego i svojim pozicioniranjem u mediteranskom prostoru. Definirala bi se tako središnja kazališna institucija koja okuplja ostala mediteranska kazališta te bi u međusobnim razmjenama i kroz festivalski program mediteransku kulturu učinila živom i stvarnom, iznova prepoznatljivom i stanovnicima Mediterana atraktivnom.

Uz geografsku poziciju i povijesno pamćenje te živu energiju grada (odnosno svih njegovih stanovnika i turista), raznolikošću umjetničke ponude koja ni po čemu ne bi trebala zaostajati za ponudom u središnjim teatrima europskih metropola, to bi kazalište postalo oglednim institucionalnim primjerom u regiji Mediterana zadajući smjernice ostalim kazalištima te istražujući bliskost i različitost zajedničkog nam kulturnog prostora. Pojedinačnim programima, ovisno dakako o sadržajima i estetskim afinitetima, kazalište bi se jače povezalo s ostalim regionalnim centrima te bi zbog raznolikosti i visoke kvalitete kulturne ponude moglo biti pokretačem i nosiocem značajnih projekata u kulturološki danas neistraženoj i neprepoznatljivoj regiji Mediterana, a za koje bi trebalo osigurati sredstva iz EU fondova namijenjena regionalnoj suradnji i lokalnoj samoupravi. Povezivanje s teatrima u Portugalu - D. Maria II National Theatre i Teatro Municipal Sao Luiz i Teatro Nacional de São Carlos u Lisabonu, Španjolskoj - Teatro Real i Teatro Canal u Madrid), Francuskoj - Odéon-Théâtre de l’Europe, Opéra National de Lyon, Ballet Preljocaj, Italiji - Teatro Fenice u Veneciji, Emilia Romagna Teatro Fondazione Bologna i Modena, Teatro Due Parma, Teatro Massimo Palermo, Arena do Verona. Crnoj Gori - Crnogorsko narodno pozorište, Albaniji - Nacionalno kazalište u Tirani, Grčkoj - Grčko narodno kazalište i Fundacija Onasis u Ateni, Turskoj, Tunisu i Maroku preko pojedinačnih zajedničkih projekata (u koprodukcijskim suodnosima) osiguralo bi kazalištu središnju kulturnu poziciju na Mediteranu i važno mjesto u kulturnim rasporedima suvremene Europe”, napisala sam u programu navodeći kako sam s većinom spomenutih teatara godinama ostvarivala blisku suradnju. Tu bih suradnju produbila uz već iskazanu zajedničku želju pokretanja mreže mediteranskih kazališta radi zajedničkog promišljanja mediteranskog kulturnog prostora u kontekstu današnje Europe čiji bi centar mogao biti upravo grad u kojem sam željela raditi.

No iz toga grada, od izborne komisije i kroz odluke njegovih vijećnika, dobila sam izravno poruku u objašnjenju zbog čega nisam zadovoljila za navedeno mjesto. “Program kandidatkinje... temelji se na definiranju... Kazališta kao mediteranskog centra kulture, na povezivanju s kulturnim centrima Mediterana i Europe. Naglasak je stavljen na važnost koprodukcija, razmjene umjetnika i predstava. Program je nedovoljno prilagođen trenutačnim kapacitetima i mogućnostima... kazališta”, bilježi se u dopisu potpisanom od strane predsjednika Gradskog vijeća toga grada.

Je li nam Europa, i to u ovom za nas izrazito proeuropskom vremenu, tek nekoliko dana prije uvođenja eura i ulaska u schengenski prostor još tako daleka i nepotrebna? Jesmo li još samo deklarativno Europejci koji vole slušati europsku himnu, no osjećamo se pogođenima kad se naše građevine ne ubrajaju u europsko nasljeđe ili kad nas se zaobilazi na listama europskih kulturnih atrakcija? Je li nam Europa draga prije svega zbog svojih fondova koji nam u teoriji svašta mogu omogućiti, no još nismo posve upoznati s tim kako bismo ih u budućnosti trebali pravdati? I je li nam naša lokalna sredina sa svim njezinim boljkama koje poznajemo i u kojima se dobro snalazimo još bliža od ambiciozne Europe strogih pravila u kojoj se poštuju izvrsnost i odgovornost onih koji odlučuju o izboru? Te nije li ipak u svemu licemjeran naš ponos što pripadamo Europskoj zajednici, a nemamo pravih kapaciteta niti ih želimo izgraditi kako bismo slijedili kulturne i umjetničke dosege suvremene Europe kojoj zapravo pripadamo?

Brexit - par se ljubi | Author: Reuters/Pixsell Reuters/Pixsell

Prije nekoliko dana boravila sam u Engleskoj, koju sam zadnji put posjetila u jesen 2019., neposredno prije Brexita i COVID-19. Ono što me već na prvi pogled šokiralo je to da to nije ista zemlja koju sam prije nešto više od tri godine napustila. London u kojem sam tad uživala nije isti grad, a njegovi građani prolaze kroz jednu od najvećih ne samo ekonomskih, nego i društvenih kriza u svojoj povijesti. Sve je tamo promijenilo svoje izglede i poprimilo sliku neke opće zapuštenosti na rubu letargije, ali i izravnog očaja. Mnogi su se dućani i restorani zatvorili te zjape prazni izlozi bez namjere da ih neko bilo čime ispuni, građani su ostali bez posla, stranci bez radnih dozvola...

Početkom studenog britanski Art Council (umjetnički odbor koji odlučuje o financiranju britanskih umjetnika) smanjio je za 60 posto dotacije velikim opernim kućama, a Engleskoj nacionalnoj operi, kojoj je uskratio 12,5 milijuna funti, sugerirao da se u što kraćem roku, s 300 zaposlenika, dislocira u Manchester kako bi osigurala bilo kakva sredstva. Taj isti Art Council potpuno je ukinuo financiranje nekih od najatraktivnijih londonskih umjetničkih (nekomercijalnih) kazališta koja godinama produciraju najzanimljivije britanske kazališne projekte, kao što su centar Barbican, Donmar Warehouse, Gate Theatre i Hampsted Theatre. Bez državnih subvencija u vrijeme krize, što podrazumijeva povećane troškove za grijanje i cjelokupnu infrastrukturu, budućnost tih najpoznatijih engleskih središta izvođačke umjetnosti je posve neizvjesna.

 | Author: Dreamstime Dreamstime

No prošlog tjedna prestali su voziti i engleski nadzemni vlakovi, kao i podzemna željeznica, a krajem tjedna njihovu štrajku pridružile su se sestre u bolnicama i cijele ekipe hitne pomoći. Najavili su štrajk do Božića, a onda ga prolongirali do sredine siječnja. Na stanici St. Margaret, u prestižnoj londonskoj rezidencijalnoj četvrti uz rijeku Temzu, početkom ovoga tjedna osvanuo je plakat s porukom da će se stanica eventualno otvoriti za putnike 5. siječnja. Nepotrebno je naglašavati koji kaos trenutačno vlada u Londonu u predbožićno vrijeme, kad, uz građane, brojni turisti panično i često posve beznadno traže mogućnost povratka do svojih stalnih ili trenutačnih prebivališta. London je ovih dana doista mjesto prilično zagubljeno na svjetskim mapama.

Moja prijateljica, koja radi za jednu karitativnu zakladu koja pomaže djeci u engleskim osnovnim školama, za sve krivi Brexit. Kaže da se nakon Brexita izmijenila slika suvremene Engleske te da je ona danas poput broda koji tone s malim postotkom iznimno bogatih ljudi koji su okoristili Brexitom i velikim postotkom onih koji su kao predstavnici srednje klase preko noći završili u siromaštvu. Oni, ali i mnogi kao ona, danas čeznu za Europom, smatrajući da Engleska mora doći do samog “dna” kako bi se na idućim izborima promijenila svijest njezinih građana. I dok Britanci žude za Europom, mi koji joj pripadamo skrivećki bježimo od njezinih ambicioznih ciljeva i visokih kriterija koje postavlja smatrajući da smo najzaštićeniji u lokalnim sredinama, svoji sa svojima. Današnja Engleska možda je i najbolji primjer što bi nam se moglo dogoditi ako ne prihvatimo, ne samo deklarativno, našu stvarnu pripadnost široj zajednici i postavimo si pri tome najviše moguće ciljeve u uvjerljivom svjedočenju toj pripadnosti.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 19:39 04.Siječanj 2023.

    Europska unija raspad sistema