Titov špijun je od Tuđmana napravio "oca domovine"
Knjiga ‘Misija: Ubiti Tita, Pavelića i Luburića’ donosi portrete najistaknutijih hrvatskih špijuna i smješta ih u povijesne kontekste koji su oblikovali današnju Hrvatsku. U prodaji je na svim boljim prodajnim mjestima po cijeni od 49,90 kuna.
Stvarajući neprobojnu obavještajnu mrežu u Zagrebu, Ivan Stevo Krajačić znao je i to da je ustaška policija, pa i ona Kraljevine Jugoslavije, ostavila dragocjenu arhivu o svim drugovima. Zato je bilo važno dokopati je se. On je, navodno, odmah nakon rata prvi ušao u arhive ustaške policije na Savskoj cesti i preuzeo svu dokumentaciju koja ga je zanimala – onu o Andriji Hebrangu, Vladimiru Frajtiću, Seki Podunavac, Dragi Jileku, Viktoru Tomiću, Radi Končaru… Jedan krak te legende kaže da ju je zadržao. Prema drugoj priči, dao ju je Rusima. Smisao svega jest da je Krajačić znao tko je za vrijeme rata surađivao s ustašama i Gestapom, pa je sve te ljude držao u šaci.
– Sâm Ivan Krajačić ušao je u Zagreb s prvim partizanskim jedinicama. Na upozorenje Radojice Nenezića, komandanta 28. slavonske udarne brigade, da je opasno ući u Zagreb tako brzo, Krajačić se nije obazirao. Žurio je u Savsku cestu, gdje se nalazio ustaški zatvor i isljedni dio tajne policije, ali i arhiva UNS-a, zapisnici sa saslušanja komunista, presude i dosjei onih koji su radili za ustašku tajnu policiju – obavještajnu službu te veći dio dokumentacije logora Stare Gradiške i Gestapa. Ta arhiva je nestala… Duhaček dalje prepričava intervju kojeg je 1974. godine vodio s Krajačićem. Duhaček je kanio napisati knjigu Razgovori s Ivanom Krajačićem Stevom.
– Prilično raspoložen za razgovor, upozorio me da vodim računa o točnosti onoga što pišem jer Rusi bi me mogli opovrgnuti, ”oni raspolažu s dosta papira s ovoga terena i prije rata, a naročito o onome što se događalo za vrijeme rata….” Meni je pala na pamet tog trenutka arhiva iz Savske ceste i upitah ga da nije možda i arhiva sa Savske ceste negdje tamo u Rusiji, dobro bunkerirana… (Stevino) dotad dobro raspoloženje više nije bilo isto. Nervozno mi je odgovorio: ”Pa možda… ali o tome bi trebalo razgovarati.” Duhaček nadalje razvija priču koja se po Zagrebu kolportirala dugo vremena prije no što je napisana. Onu prema kojoj je upravo Stevo Krajačić prvi uspio ući u ustaške arhive i zaplijeniti ih, što mu je dalo silnu moć. Činjenica je da je arhiva nestala. Činjenica je da je vrlo vjerojatno Stevo bio jedini koji je znao kako je se dokopati prije svih. I ono što je najvažnije, poput Le Carréova Georga Smileyja znao je da u arhivima leži moć. Ako ih znaš čitati. Tu je lekciju od sovjeta dobro naučio.
– Da je strah od optužbe za nacionalizam već krajem 1945. mogao biti Stevin privatni motiv za likvidaciju dr. Đure Vranešića, posredno mi je potvrdio i Zvonko Ivanković Vonta. Po njegovu mišljenju on je u vrijeme rata, kao organizacijski sekretar CK KPH, bio vrlo blizak političkom sekretaru Andriji Hebrangu. Kad je Hebrang, nakon Kardeljevih optužbi, među ostalim i za nacionalno skretanje, premješten u Beograd, i Stevo je promijenio posao. Iz politike je prešao u tek osnovanu OZNA-u. Vonta, koji je također bio optužen kao nacionalist i koji je, za razliku od Steve, zbog toga mnogo pretrpio – branio je Stevu do kraja i tvrdio da su sve optužbe bile lažne. I to ne samo za nacionalizam… – tvrdi Milan Gavrović. Ni to nije nemoguće jer u špijunskim poslovima nemoguće je ostati čist od optužbi za suradnju s neprijateljem. Da bi uopće mogao špijunirati neprijatelja, moraš surađivati s njim. Zato je Ivan Krajačić uvijek šutio i sakrivao tragove, to je bio jedini način da njegovi ciljevi ostanu tajni, a glava na ramenu.
No bolje je shvatio od drugih da njegova moć leži u posebnom odnosu s Titom. Već prije i za vrijeme rata stvarao je Titovu usporednu obavještajnu mrežu izvan struktura. Stvarao ju je za njega, ali i za sebe. Apologeti Steve Krajačića, ali i srpski nacionalisti, tvrdit će da ju je stvarao za Hrvatsku. Iako dio neozbiljnih ”povjesničara” tvrdi kako je zataškao ubojstvo teško bolesne Titove ljubavnice Davorjanke Paunović koja je u duševnom rastrojstvu prouzročenom tuberkulozom i ljubomorom potegnula pištolj na Tita. Njegov ordonans bio je brži. A jedini svjedok bio je Krajačić koji je cijelu stvar zataškao.
Ova priča već pripada tobožnjoj povijesti koju su stvorili mitovi o Krajačiću. Jedna druga priča, kojom je Krajačić definitivno zadužio Tita, znatno je realnija. Navodno je od Staljina dobio naređenje 1948. godine da ubije Tita, a on je tu naredbu odlučio zanemariti. Priznao je, navodno, Josipu Brozu o čemu je riječ. Bio je to početak jednog divnog i, kako je povijest pokazala, neraskidivog prijateljstva. Nije nevjerojatno. No teško da su sovjeti bili tako naivni, a ni Tito nije bio budala i morao je znati da je Stevo na vezi s Moskvom. Vjerojatnije je da je u toj napetoj igri živaca Stevo odigrao pametno držeći Titovu stranu i istodobno održavajući vezu s Moskvom. A Titu je, koliko god to izgledalo nevjerojatno, ta veza bila važna i neophodna. Krajačić je uz Tita u vili u Visokoj, u vrijeme kad prima Staljinov telegram kojim Tito biva proglašen izdajnikom (1948.) . U sobi su samo Tito, Krajačić i Titov pas. Krajačića potom vidimo u Beogradu kad se Tito ženi s – gle čuda – njegovom štićenicom Jovankom, s kojom ostaje u doživotnom prijateljstvu. – Mislim da je Krajačić bio vrlo privržen Titu. Znam to po mnogim stvarima. Pitala sam ga čak i to je li on bio atentator Kominterne, poslan da ubije Tita. To mi je demantirao. Stevo je bio pokraj Tita, ovdje u Zagrebu, kad mu je sovjetski ambasador donio napadačko pismo Staljina i Molotova 1948. – tvrdi Dara Janeković. Navodno je on bio taj koji je predložio lokaciju Golog otoka za informbiroovce.
Optužuju ga da je upravo on bio taj koji je Goli otok punio Srbima i Crnogorcima u nesrazmjernom broju u odnosu na Hrvate. Teško da je on to mogao, vjerojatnije je da su tradicionalne veze Srba i Crnogoraca s Rusima bile presudni faktor u tome, a ne riječ Steve Krajačića. Iako, nije nemoguće da je tu priliku iskoristio kako bi na ključna mjesta postavljao svoje, hrvatske kadrove. – Postoje jasne indikacije da ih je Ivan Krajačić na vrijeme upozoravao, a time i sačuvao. Još tada je iz njega progovorio hrvatski šovinizam. Iskoristio je okolnosti i optužio i osudio sve Srbe iz hrvatskog državnog i partijskog vrha kao pristaše Informbiroa, protivnike Josipa Broza i nezavisnosti Jugoslavije. Ćanica Opačić, Rade Žigić i Duško Brkić, trojica najuglednijih Srba iz vremena oslobodilačkog rata, posjednuta su na optuženičku klupu kao izdajnici. Njihova jedina krivica bila je što su bili Srbi… – tvrdi Anton Duhaček. Iako Stevina uloga u storiji o Golom otoku nije dokazana, uostalom kao ni bilo što drugo, činjenica je da je odigrao jednu od najvažnijih uloga u razbijanju unitarističke linije unutar jugoslavenskog vodstva. Svojom velikom igrom pobijedio je nadmoćnijeg neprijatelja i osigurao dugovječnost svojih mreža koje će dovesti do samostalnosti.
Brijunski plenum na kojemu se Tito riješio Aleksandra Rankovića i Ćeće Stefanovića, srpskih policajaca koji su preko Službe državne bezbednosti (prije UDBA) održavali Jugoslaviju kao čvrstu, centralističko-unitarističku državu, i nakon toga osigurao dugotrajni nalet hrvatskih (dijelom i slovenskih) kadrova u sigurnosne službe, bio je početak demontaže Jugoslavije. Time je orkestrirao Ivan Stevo Krajačić. Uostalom, tko je drugi mogao biti toliko tajni policajac da smjeni šefa tajne policije.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Njegova paralelna mreža, stvorena za Tita, ali pod Stevinom kontrolom, jedina je bila dovoljno moćna i raspoređena po pravim mjestima da izvede takav pothvat. Praktički bez ”ispaljenog metka” ili skandala. Jedan detalj iz knjige generala Ljubodraga Đurića pokazuje da je Krajačić zapravo Titu organizirao vlastitu, privatnu tajnu službu. Stevo Krajačić odmah je 1945. u urede na Dedinju postavio prislušne uređaje, tzv. kruške, koje su nominalno služile za komunikaciju između dužnosnika, ali su de facto bile prislušni aparati preko kojih su Tito i njegovi pouzdanici znali gdje što tko govori. Jesu li ti ili drugi uređaji bili korišteni i za špijuniranje Tita od njegova drugog čovjeka Aleksandra Rankovića, nikada nije dokazano jer suđenja, osim partijskog, nije bilo. Svjedoci tvrde da je postojala veza mikrofona iz Titove spavaće sobe do Rankovića. Jesu li korišteni i zašto, ne zna se.
Na pitanje što je od Steve doznala o prisluškivanju Tita, Dara Janeković u Globusu je rekla: ”Krajačić mi je prenio navodne Titove riječi o sumnji da ga prisluškuju. U njega je, kako je tvrdio Stevo, imao puno povjerenje. Ispričao mi je da su ga Tito i Jovanka pozvali na ručak i da ga je Tito upitao može li mu poslati nekoga da to provjeri. Krajačić je, navodno, poslao dvojicu povjerljivih tehničara malim avionom, provjerili su sve i iste se noći vratili u Zagreb. Krajačić mi je tvrdio da su pronašli uređaje za prisluškivanje.” Krajačić 1966. priprema Brijunski plenum, na kojem pada Aleksandar Ranković, a, kako pokazuju ove vrpce, Krajačić pomaže Titu da uz suradnju Katoličke Crkve od Italije isposluje priznanje zapadnih granica Jugoslavije, to jest SR Hrvatske. Bez tog posla RH danas bi imala velikih problema. To postaje posve jasno kad vidimo koliko nam u Piranskom zaljevu mala i neutjecajna Slovenija može zagorčati život zbog uskog ”dimnika”. Što bi tek mogla moćna Italija da granice nisu priznate?! Ljudi misle, tvrdi odlično obaviješteni izvor, da je Brijunski plenum odrađen na Brijunima. To je prilično naivan pogled na stvari... Krajačić je prije plenuma odradio razgovore sa svim sudionicima, oni su na otok došli pripremljeni. Znali su koje su njihove uloge i što trebaju govoriti, a da ne bi došlo do neke neočekivane psine, za mjesto plenuma određen je otok, nedostupan običnim ljudima, zaštićen, posve pod kontrolom.
”Kad smo micali Rankovića, odredio sam”, piše u transkriptu, ”da to bude na Brionima, tako nikakav neprijatelj nije mogao doći i svaka je psina bila otklonjena...” Na Brijunskom plenumu nije maknut samo Ranković. Poražena je cijela unitaristička struja koja se oslanjala na Srbiju i na UDBA-u. Krajačić u nizu citata sasvim jasno pokazuje da mu je na umu hrvatska (odnosno republička) samostalnost i da je posve načisto o tome da ustavne promjene ciljaju na državnost republika. ”Sadašnji je ustav (iz 1974.) kruna svega što smo dugo godina smjerali. K tome se dugo išlo, ali se to što hoćemo nedovoljno izvršavalo”, kaže Krajačić. ”Sjedio sam dugo godina i u ustavnoj komisiji i prigovarao Kardelju: ‘Dobro, majku mu, ostavite nešto i za republike...’ Smatrao sam da treba nešto ostaviti i federaciji, da vojska treba ostati jedinstvena. Zato sam i rekao: ‘Daš im iglu, a ušicu držiš kod sebe... To onda nije ono kamo idemo...’” U preraspodjeli karata nakon plenuma nacionalna je struktura imala važnu ulogu, tvrdi Duhaček. ”Svi Makedonci poslije Četvrtoga plenuma ostali su u službi ili su bili raspoređeni na druge funkcije u sklopu ministarstva. Takav stav bio je primijenjen i prema Slovencima. Srbi, odani Službi, morali su napustiti ministarstvo vanjskih poslova.
Oni su po ocjeni komisije jednostavno proglašeni kao rankovićevci. Kadrovi iz Hrvatske, oni koji su bili poznatiji kao jugoslavenski opredijeljeni, također su morali napustiti Službu. I oni su smatrani rankovićevcima…” Duhaček potom opisuje tri ešalona “likvidatora Steve Krajačića”. Ešalon je, u vojnoj terminologiji, dio jedinice raspoređen po dubini – prvi ešalon dio je vojske ili jedinice koji prvi ulazi u okršaj, potom slijedi drugi pa treći… ”Prvi ešalon bio je sastavljen od bivših obavještajaca, a imao je zadatak da izvrši pionirski rad, da ustanovi i markira slabosti obavještajnog rada i obavještajaca, da organizira ‘prisluškivanje’, da napravi spisak ljudi koje treba ukloniti iz ministarstva, da organizira sigurnost brijunskog procesa, predloži novi kadar na rukovodeća mjesta u Službi… Bili su odlično naoružani iskustvom propalih i istjeranih obavještajaca, pucali su na sve strane, rafalima i pojedinačnom paljbom. Za komandanta je bio postavljen isprobani i prekaljeni obavještajac Kominterne, bliski prijatelj Josipa Broza, Ivan Krajačić Stevo. Krajačić je završio obavještajni tečaj u Moskvi, a diverzantski u Parizu neposredno prije puta u Španjolsku kod Ivana Antonova Srebrenjaka koji je poslije Kominterne imenovan za šefa ruske obavještajne službe za Balkan, a Ivan Stevo Krajačić za njegova zamjenika. Ivan Stevo Krajačić postavio je i čelnike u svojem ešalonu: Milana Miškovića postavio je uoči Četvrtog plenuma za saveznog ministra unutrašnjih poslova, a njegova rođenog brata, general-pukovnika Ivana Miškovića za šefa vojne kontraobavještajne službe…”
Duhaček potom opisuje kadrove koji su sudjelovali u micanju Rankovića – Veljko Mićunović, Konstantin Koča Popović, Jovan Kapičić, Veljko Milatović, Maks Baće… U “trećem ešalonu” bili su Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj, Mika Tripalo, Krsto Crvenkovski, Stevan Doronjski… ”U izboru tog ešalona, berem jednog njegova dijela, sudjelovao je i Josip Broz Tito”, piše Duhaček, ”u kojem su bili France Popit, Krste Crvenkovski i Fadilj Hodža. Rezervni ešalon bio je”, objašnjava Duhaček, ”po nacionalnosti uglavnom srpski. On je u pokret stavljen najkasnije neposredno pred početak plenuma. Ešalonom je zapovijedao Petar Stambolić. “Moralo se objasniti Srbiji”, piše Duhaček, “nova žrtva, poslije Sretena Žujovića, Blagoja Neškovića, nesretne pogibije Krcuna, likvidacije srpskih generala itd. Oni su to zdušno obavili.”
Duhaček daje za srpski dio tajne službe kanonski portret Ivana Steve Krajačića kao zloduha koji je iz pozadine vukao konce razbijanja države, oslanjajući se na svoj čudesni utjecaj na Tita, ništa manje na Ruse, vođen, u krajnjoj liniji, uvijek nekom vrstom nacionalizma koji je uz komunizam bio najvažniji element njegova svjetonazora. Pišući o stvaranju jugoslavenske obavještajne službe, Duhaček daje zanimljivu genezu. ”Stevo mi potom govori”, piše u transkriptu, ”da je bio jedan od onih koji su gurali da se uspostave diplomatski odnosi s Vatikanom i da profesor Vjeko Cvrlje pođe tamo jer je kao profesor i po vanjštini bio ugodna figura...” ”Podsjeća i na to da je Papa odlučio stvoriti Riječku nadbiskupiju, od Kopra do Karlovca, priznati državnu granicu koju danas još uvijek reakcionarni krugovi Italije ne priznaju. Znate”, rekao je Krajačić, ”bila je dosta velika stvar kada je Papa to priznao”. Kratka wikipedijska odrednica kaže: ”Pod talijanskom okupacijom, 1925., osnovana je Riječka biskupija, u čiji su sastav ušla hrvatska i slovenska područja izvan Istre. Nakon Drugog svjetskog rata talijanski biskup i svećenici napuštaju Rijeku, a 1950. razdijeljen je slovenski i hrvatski dio biskupije.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Dana 27. srpnja 1969. ujedinjene su Senjsko-modruška i hrvatski dio Riječke biskupije te je tako nastala Riječkosenjska nadbiskupija. Sjedište nove nadbiskupije i metropolije postala je Rijeka s katedralom sv. Vida...” ”U Kumrovcu, rodnome mjestu druga Tita, izgradili smo modernu crkvicu. Poslije toga više ni ovi iz Svetog Jeronima nisu mogli više prigovarati... Jednim udarcem dvije muhe. Osigurane granice Hrvatske i riješen unitaristički ustroj koji je kroz obavještajne i sigurnosne službe osiguravao Srbiji dominantnu, pa i imperijalnu ulogu u SFRJ.
Ni sami protagonisti tih događaja ne mogu procijeniti odakle Krajačiću tolika moć.” Čitam Đilasovu knjigu. Milovan Đilas i sâm se čudio kako je Tito mogao imati povjerenja u čovjeka za koga su znali da nema znanja, da nije kompetentan za taj posao. Đido u toj knjizi piše da je jednom prilikom govorio s Rankovićem. I rekao je: «Ti si ministar unutarnjih poslova Jugoslavije, pa što ne discipliniraš ovog Krajačića?» Ranković je rekao: «Ja sam nemoćan.» To je Ranković Đilasu odgovorio, dodajući da je Krajačić izravno pod Titovim okriljem. Zašto? Bog zna.
Tito nije bio nepošten, nastavlja Velebit. Drugi krak Krajačićevih veza s Titom je i Jovanka, koju je on osobno upoznao njim. Tom odnosu mnogi pridaju preveliki značaj, no činjenica je da Jovanka Broz nikada nije raskinula ”prijateljstvo” sa Stevom Krajačićem čak ni nakon njegova incidenta s Jasenovcem, zbog kojeg je smijenjen s javnih funkcija. No špijun koji se sklonio u zavjetrinu i dalje je nepogrešivo upravljao svojim mrežama. Neki tvrde da je on imao njezin dosje suradnje s Gestapom, no ta je teza na prilično tankim nogama. Vjerojatnije je da se u odnosima moći unutar Titova dvora nekome ipak moralo vjerovati, a Jovanka je odlučila vjerovati Krajačiću. Uostalom, on je svoje ljude i mreže čuvao po svaku cijenu. Ipak, njezin odnos prema Ivanu Miškoviću, navodno drugom Krajačićevu čovjeku na dvoru, bio je krajnje nesnošljiv. Dapače, inzistirala je da ga Tito ukloni, što je ovaj i učinio. Ni nakon toga nije puklo njezino prijateljstvo s Krajačićem. Razbijanje Rankovićeva kruga omogućilo je Krajačiću da na ključna mjesta postavlja hrvatske kadrove. Mnogi u tome vide početak raspada bivše države. ”Ivan Krajačić”, piše Duhaček, ”uzeo je u zaštitu sve obavještajce hrvatskog podrijetla koji su se svrstali u nacionalistički blok i uspio ih je sve sačuvati.” “Zatim je došlo do jačanja federalizma i ujedno cijepanja obavještajne službe. Podjela ključnih pozicija u jugoslavenskoj obavještajnoj službi sedamdesetih i osamdesetih godina ukazuje na barem jednako velik hrvatski kao i srpski utjecaj.
Pritom je ključna figura u Hrvatskoj Ivan Krajačić, konspirativnog imena Stevo, od Kominterne naručen voditelj Titovih agenata u Drugom svjetskom ratu i rezident ondašnje sovjetske tajne službe NKVD-a u Zagrebu. On je kao komunist u prvoj liniji ostao hrvatski nacionalist i bavio se – u neposrednoj blizini i za vrijeme dok je Tito bio živ i to s punim oprezom – obavještajnom pripremom neovisne Hrvatske u granicama od 1941. godine.
Tako je rastao moćan saveznik za Pullach*, koji je isto tako tražio tijesni oslonac na KGB, i već tada težio dobiti utjecaj u vrijeme nakon Tita. Tijekom cijelog svojeg političkog djelovanja Krajačić je od samog početka uvodio svoje ljude na najvažnije položaje, prije svega u civilne i vojne tajne službe, ali i u diplomaciju i u strukture vlasti, kako na hrvatskoj tako i na federalnoj razini. Često je na njegov mig srpski ili hrvatski kadar, koji je bio jugoslavenski nastrojen, nemilosrdno uklanjan s puta.”
“Krajačićev centar u Zagrebu gotovo je bez zapreka radio sedamdesetih godina. Krajačić je u svojoj vili u finoj stambenoj četvrti na Tuškancu primao prijatelje i suradnike i režirao svoj omiljeni scenarij: odvojiti Hrvatsku s Bosnom i Hercegovinom kao neovisnu državu. Iako ni Krajačić ni Manolić nisu izravno radili u hrvatskoj UDBA-i od 1971. godine, oni su mogli preko svojih starih veza izgraditi ‘kuću u kući’. U svim odjelima sjedilo je nekoliko ljudi koji su bili pod njihovom kontrolom i djelovali kao paralelna agentura prema oficijelnoj UDBAi. U međuvremenu također su bili poboljšani inozemni kontakti, prije svega s njemačkom i austrijskom tajnom službom koje su zatražile i omogućile ciljanu povezanost uz projekt ustaških vođa u inozemstvu.”
Iako ove tvrdnje djeluju fantastično, cijela biografija Ivana Steve Krajačića govori tome u prilog. On je istinski stvarao mreže i poluge koje bi mogle dovesti do stvaranja samostalne Hrvatske, bez obzira na to je li riječ o u nekoj konfederaciji, o državi, o komunističkom ili demokratskom sustavu – teško je to ustanoviti. Ipak, oko njega ili nedaleko od njega, a gotovo sigurno pod njegovim okom, stasali su budući vodeći ljudi u osamostaljenju Hrvatske. Prema mnogima on je utemeljio kružok državotvoraca u svome susjedstvu, na Pantovčaku. Uz Titov blagoslov te uz pomoć svojega učenika Josipa Manolića, Franje Tuđmana i Josipa Boljkovca počeo je rad na emancipaciji Hrvatske od Jugoslavije, koji je na kraju rezultirao osamostaljenjem…
Jugoslaviju je tako razorila “moćna gomilica” živahnih starčića, prerano umirovljenih penzionera komunizma, koji su tek ulazili u pravu, državničku, muževnu dob. Krajačić je osigurao obavještajnu i kadrovsku pripravu (“Osnova je svake politike kadrovska politika”, govorio je Josif Visarionovič Staljin), ali je od Vjekoslava Luburića i Brune Bušića eklektički formulirao i ideologiju koju je poslije kanonizirao Franjo Tuđman – ideologiju pomirenja, okončanja rata između (djece) partizana i (djece) ustaša. Obavještajni planovi, igre i scenariji rijetko kada se ostvare u onom obliku u kojem ih je tvorac zamislio. Realnost i život jednostavno pobjede. Teško je vjerovati da je Ivan Stevo Krajačić orkestrirao svime time tako da i nakon njegove smrti stvari idu prema planu koji je on osmislio. Ipak, on je postavio, kako se čini, neke od temelja da se to dogodi ili da se barem u nekoj budućnosti može dogoditi ako bude trebalo. Imao je na umu teško naučenu lekciju da uvijek mora postojati i plan B i plan C i njihove bezbrojne varijacije. U njegovim planovima Hrvatska je uvijek, čini se, igrala najvažniju ulogu.
“Stevo je samo brinuo našu hrvatsku brigu”, rekao je svojedobno Zvonko Ivanković Vonta, ne objašnjavajući baš što to znači. A očito je značilo mnogo, ne baš onoliko koliko zagovaratelji kominternovsko-vatikanske zavjere tvrde, ali značilo je. Ako ništa drugo, značilo je puko preživljavanje u teškim vremenima. A to je mnogo. “Krajačić je za to vrijeme ministar unutarnjih poslova Hrvatske, a njegov mezimac Josip Manolić - poslije prvi šef tajne službe Tuđmanove neovisne Hrvatske – obnašao je dužnost glavnog upravitelja svih jugoslavenskih zatvora.”
Započeo je, piše dalje, pravi lov na vještice. “Krajačić je imao slobodne ruke pri odlukama koga uhititi, a koga ubiti. Još jednom je došlo do paradoksalne situacije: jedan čovjek Kominterne, koji na kraju stoji pod KGB-om i Staljinom, baš po nalogu jednog drugog agenta Kominterne uklanja moguće Staljinove sljedbenike.” Eenbon – ne prvi – nema objašnjenje za ovu paradoksalnu poziciju Ivana Krajačića Steve. On navodi slavni dijalog Krajačića i Duhačeka. “Ja sam nacionalist i tu se nema što diskutirati”, rekao je Stevo Duhačeku. A na njegovo pitanje što Rusi misle o tome, uzvratio je: “Ni tu mi nismo na suprotnim stranama.”
Ivan Krajačić je umirao je i umro 1987. godine. Priča se da je nekoliko mjeseci prije svoje smrti Antunu Duhačeku, svojem antagonistu i biografu, rekao: “Nema partija, ne postoje različita mišljenja, nema svađe u Hrvatskoj. Postoji samo jedno: jedna čista Hrvatska. Na tome se trebaju ujediniti sve snage.” O kvaliteti Krajačićevih obavještajnih radova dovoljno govori činjenica da konture njihova stvarnog značaja iskrsavaju tek sada, četiri desetljeća nakon njegove smrti, a o visini njegove obavještajne kulture jasno govori činjenica da je bez rezerve moguće proniknuti samo u one tajne koje je sam otkrio. Stevo Krajačić nije ostavljao prste u pekmezu u vrijeme i u uvjetima kad su glave letjele zbog sitnice. Umro je u krevetu u kojemu je, navodno, do zadnjeg trenutka pod jastukom držao pištolj. To je krunski dokaz vitalne, fleksibilne inteligencije. Preživjeti između Tita i Staljina, biti razapet između nekoliko lojalnosti, a ponajviše gurati hrvatsku stvar, nije mali pothvat.