Donosimo feljton knjige "Zagrebačka mafija" najpoznatije hrvatske novinarke Jasne Babić. U prvom dijelu pročitajte odlomak o Mladenu Naletiliću Tuti.
Naletilićeva hercegovačka prijestolnica Široki Brijeg, uzdignuta do kultnog mjesta hrvatske nacionalne tradicije, komponirana je urbanistički kao drumska kasaba na putu izmedu Gruda i Mostara. Hrvatsko-katolički identitet gradića prepoznavao se isključivo po franjevačkom samostanu na najvišoj lokalnoj koti, koji i danas, u svakom pogledu, dominira širokobriješkim krajolikom. U Drugom svjetskom ratu franjevci su bili ideološki i organizacijski predvodnici ustaškog pokreta, pa su se komunistički streljački vodovi nakon propasti NDH s njima vrlo drastično obračunali. Sjećanje na to razdoblje, održavano kroz obiteljske priče, upotrijebljeno je nakon raspada Jugoslavije kao grada za novu mitologiju o avangardi hrvatske državotvornosti koja je dala i Gojka Šuška i Mladena Naletilića zvanog Tuta.
Premda obojica emigranti-povratnici, rodeni, štoviše, iste godine i u istom mjestu - 1946. u Širokom Brijegu - stjecajem okolnosti Naletilić i Šušak upoznali su se tek 1991. u Zagrebu.' Za razliku od Naletilića, Šušak se vratio iz Kanade kao neka vrsta izaslanika tzv. hrvatskog kulturno-socijalnog centra u gradiću Norvalu nedaleko od Toronta, koji je kao prekomorsku ispostavu utemeljila i vodila hercegovačka franjevačka provincija.
Ureden kao tipičan "hrvatski park" s bazenom i restoranom za nedjeljna i blagdanska okupljanja nostalgičnih kanadskih Hrvata, norvalski kulturno-socijalni centar djelovao je zapravo kao političko-promidžbeno središte ideoloških nasljednika i sljedbenika ustaškog zločinca Maksa Luburića koji je prije smrti, navodno, zagovarao povijesno pomirenje ustaša i komunista, kao osnovni preduvjet samostalne hrvatske države.
Osim otpora Vatikanu i projekta samostalne Hrvatske katoličke crkve - koja bi funkcionirala po uzoru na Srpsku pravoslavnu crkvu - norvalski fratri zagovarali su, slično Naletiliću, teroristički juriš na Jugoslaviju, stvaranje diktatorskog režima sovjetsko-staljinističkog tipa u budućoj samostalnoj Hrvatskoj, njezino teritorijalno proširenje na dobar dio Bosne i Hercegovine, te na kraju hrvatsko-srpsko zajedništvo u križarskom ratu balkanskih kršćana protiv navodnog muslimanskog širenja prema Europi.
Demokracija nije za Hrvate koji tolike godine žive pod beogradskom čizmom; Muslimani su gori od Srba; Zapad se, za razliku od Rusa, zalaže za opstanak Jugoslavije; nije važno tko vlada Hrvatskom, samo ako je dokazani Hrvat - tako je glasilo nekoliko maksima na koje se mogao svesti politički nauk hercegovačkih fratara u Kanadi.
Franjo Tuđman boravio je u Norvalu 1987. i upoznao Gojka Šuška kao poslovodu jedne pizzerije u glavnom kanadskom gradu Ottawi koji je opsjednut velikim bitkama Drugog svjetskog rata.' Interes za literaturu o vojsci i ratnoj strategiji bio je utoliko neobičniji što Šušak, tek sa završenom gimnazijom, nije imao baš nikakva vojničkog iskustva. Jugoslaviju je napustio 1968., kao brucoš Pedagoškog fakulteta u Rijeci, eskivirajući službeni poziv za služenje vojnoga roka, te roditeljske obveze prema tek rodenom djetetu iz prvog, kratkotrajnog braka s jednom Riječankom.
Tuđman je od norvalskih svećenika i njihovih financijera dobio prvu značajnu moralnu i financijsku podršku za osvajanje vlasti u uzdrmanoj posttitovskoj Jugoslaviji. Nekadašnji zagorski partizan, komunistički general, pa instant-povjesničar koji se svrstao u disidente tek kada je početkom 70-ih izbačen sa svih utjecajnijih političkih funkcija, zauzvrat je norvalsku doktrinu ugradio u program svoje stranke, Hrvatske demokratske zajednice, utemeljene u Zagrebu dvije godine poslije, početkom 1989. U samoj Hrvatskoj norvalske su ideje nailazile na snažan otpor, kako hadezeovaca s partizanskim backgroundom, tako i onih koji su hrvatsko odcjepljenje od Jugoslavije shvaćali kao povijesnu šan-su približavanja Zapadu i uključenja u Europsku zajednicu.
No hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini koji je prepustio Gojku Šušku - promovirajući ga iz ministra iseljeništva u ministra obrane Republike Hrvatske - pretvoren je u eksperimentalno područje ustaško-komunističkog, odnosno fašističko-staljinističkog pakta prema norvalskim receptima nacionalnog pomirenja. Projekt se proveo utoliko lakše što je u doba SFRJ cijela Bosna i Hercegovina, nazvana "tamnim vilajetom", mnogo više od bilo koje druge republike bila idožena partijskoj represiji.
Tako su se u ime nacionalnog pomirenja i pod Šuškovim vodstvom kao kreatori hrvatske države na teritoriju BiH, nimalo slučajno, uz emigrantske povratnike pojavili nekadašnji najrigidniji partijski čelnici i najmračniji komunistički ideolozi. Naletilića i Šuška nije zbližio samo istovjetni pijetet prema "državotvornom" nasilju, nego i snažan osjećaj solidamosti nekadašnjih emigranata iz istog hercegovačkog zavičaja.
Bila je to ljubav na prvi pogled, tvrde svjedoci njihova prvog susreta u Šuškovu kabinetu ministra iseljeništva na Markov trgu. Izloživši jedan drugome hagiografske verzije svojih emigrantskih biografija, otkrili su mnoštvo zajedničkih hercegovačkih prijatelja, istomišljenika, čak i nekoliko daljnjih rodaka.
Naletilić je uz Šuškovo odobravanje izložio tezu da su u prvoj fazi državotvorne revolucije najveći problem hrvatski izdajnici koji koketiraju s HDZ-ovim protivnicima, a vjerojatno i Srbima. Dogovorili su se da Naletilič okupi jedinicu, da za nju pribavi najskuplju vojnu opremu i da, pod izravnom Šuškovom kontrolom, krene u akciju čiščenja unutarnjih neprijatelja.'
Tako je začeta Kažnjenička bojna, model po kojem su potom sastavljene sve tzv. specijahle jedinice HVO-a na teritoriju Bosne i Hercegovine. Ukratko, iako nisu znali ništa jedan o drugome, dvojicu Hercegovaca u hipu je udružio zavičajno-plemenski tip podobnosti koji se, logikom stvari, u isto vrijeme munjevito granao u sustav diktature Šuškovih Hercegovaca: prvo povratnika iz emigracije, potom Šuškovih Hercegovaca iz Širokog Brijega, potom Šuškovih bližih i daljnjih rodaka, kumova, zetova, obiteljskih prijatelja, koji su, dosljedno istom principu, povlačili za sobom članove daljnjih kumovsko-rodačkih zajednica.
Gojko Šušak zaposlio je suprugu Đurdu na jedno od čelnih mjesta u tajnoj službi HIS, zet Ante Filipović postavljen je na visoku zapovjednu dužnost Prvog gardijskog zdruga koji se daljnjom zavičajno-rodovskom regrutacijom u manje od godinu dana popunio ljudima iz dva-tri susjedna hercegovačka sela.
Šuškov norvalski kružok preuzeo je sve ključne propagandne institucije u Herceg Bosni i Hrvatskoj, Šuškova osobna tajnica Dunja Zloić promovirana je u pukovnicu HV-a koja je uz blagoslov svoga ministra preuzela ovlasti "sive erninencije" MORH-a.
Njezin muž Ante Gotovina osvojio je generalski čin i status herojskog zapovjednika u oslobodilačkoj akciji "Oluja", Šuškov osobni miljenik Ljubo Ćesić, zvani Rojs, također iz Hercegovine, promaknut je do ključnog "logističara" za prijenos hrvatskog proračunskog novca u Herceg Bosnu i HVO, kojim je financiran hrvatsko-muslimanski rat.'
Uskoro je bilo potpuno nevažno je li Hercegovac ratni profiter, švercer, ubojica, dezerter, ubija li Muslimane u samoobrani, iz uvjerenja ili zbog ratnog plijena. Biti Hercegovac, pa još k tomu Hercegovac koji se vratio kao politički emigrant - značilo je uživati status osobe koja je uzdignuta iznad svih zakonskih i moralnih mjerila. Šušak je to demonstrirao i osobnim stilom ponašanja. Plaćajući sitnije izdatke Ministarstva obrane, novac je izvlačio iz svoje službene kase u ministarskom kabinetu ili još češće iz vlastitih džepova.
Krupnije ratne i vojne investicije godinama je financirala Privredna banka, bio je dovoljan Šuškov usmeni telefonski poziv da se u tada još državnoj bankovnoj ustanovi, bez pitanja, priznanica ili isplatnih naloga, novčanice ukrcaju u običnu torbu i transportiraju u zgradu MORH-a ili na bilo koje naznačeno odredište. Na isti se način trošio iseljenički novac namijenjen obramberdm potrebama.
Na Šuškov zahtjev milijuni njemačkih maraka iz toga su fonda isplaćeni raznim HDZ-ovim tajkunima, favoriziranom nogometnom klubu Hrvatski dragovoljac, čak za privatnu operaciju bubrega u jednoj inozemnoj Ako bi se netko usudio postaviti pitanje o Šuškovu troškovniku, on bi uzvraćao uvijek istim objašnjenjem: rat je, Hrvatska je izložena medunarodnom embargu na uvoz oružja, pa bi svaki dokument mogao poslužiti medunarodnfin špijunima za slabljenje hrvatske obrane."
S jedne strane kompatibilan s Tuđmanovom filozofijom pozitivnog zla koje pokreće velika povijesna zbivanja - naširoko elaboriranom u njegovoj knjizi "Bespućima povijesne zbiljnosti" - Šušak je, na drugoj strani, u Naletiliću našao vrlo pragmatično oružje za realizaciju norvalskog koncepta bez ikakve filozofske potke. Uz Naletilićevu pomoć nekadašnji poslovoda pizzerije izgradio je i održavao jednu od tri linije komunikacije izmedu Zagreba i Hercegovine.
Prva, javna linija, odvijala se na reprezentativnoj političkoj razini i kroz državne institucije Republike Hrvatske koje su se deklarativno zalagale za savezništvo s Muslimanima i očuvanje bosanskohercegovačkog teritorijalnog integriteta. Druga razina dominacije Zagreba nad Herceg Bosnom ostvarivala se kroz strategiju krojenu na sastancima paradržavnih tijela koja su zasjedala u službenoj Tuđmanovoj rezidenciji na Pantovčaku. Tuđman je Šuškov MORH upotrebljavao za prijenos svojih strateških ratnih planova Glavnom stožeru HVO-a koji je vodio ratne operacije na hrvatsko-muslimanskim frontovima.
Veza izmedu Šuška i Naletilića bila je potpuno personalna i podzemna. Njezin primami cilj, kao izokrenuta stvamost deklarativne polifike bio je usmjeren na akcije u hercegbosanskoj pozadini: etničko čiščenja Muslimana, teror i fizička eliminacija HDZ-ovih političkih protivnika bilo koje nacionalne pripadnosti i očuvanje hercegovačko-emigrantskog monopola u Herceg Bosni i samoj Hrvatskoj. Kao poseban izum u radikalizacji protumuslimanskog raspoloženja, Naletilić je prvi medu HDZ-ovim spletkarima upotrijebio mehanizam koji se može nazvati trikom izokrenutih teza.
Kako će Marinov poslije navesti u jednom od svojih izvješća HIS-u, Naletilićevi sljedbenici, podučeni da se odnosi u BiH najlakše zaoštravaju rušenjem sakralnih građevina, minirali su katoličku crkvu u Mostaru." Kako je teroristički čin, u zadanom kontekstu hrvatsko-muslimanskog rata, automatski pripisan muslimanskim snagama, Naletilićevi "kombinatori" isprovocirali su novi val hrvatskog gnjeva, pridobili nove antimuslimanske radikale, te još jednom unazadili mukotrpan proces mirovnog sporazumijevanja. Kasnijim premještajem hercegbosanske strukture u Hrvatsku, trik izokrenutih teza uskoro je općeprihvaćen kako u obavještajnom, tako i kriminalnom podzemlju.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Šteta što su oni najodgovorniji izmakli ruci pravde.
Ovaj vikend vrag ima društvo za tulum....šteta...30 godina prekasno
najgore je od svega šta još uvik u hrvatskoj nasljednici tih gov ana osvajaju vlast.ne razumin odakle u rh tolika količina idi ota koji još uvik glasadu za adz