Kako znamo da je Hrvatska uhitila tajnog agenta Izraela?
Agent Mossada nalazi se u hrvatskom zatvoru, vijest je to koja je dobar dio javnosti digla na noge. Gotovo svatko je čuo za Mossad, izraelsku tajnu službu i općenito jednu od najmoćnijih špijunskih agencija na svijetu. Spomenuti špijun navodno je uhićen u Hrvatskoj početkom ožujka, ali nije izručen Tunisu, gdje ga traže zbog ubojstva inženjera povezanog s Hamasom, na intervenciju vlasti. Izraelski mediji pišu da je to zbog hrvatskih vlasti, dok tuniški pišu o intervenciji bosanskohercegovačkih vlasti. Špijun je koristio BH putovnicu u trenutku kad je uhvaćen, a tuniški mediji pišu da su Mossadovi agenti koristili BH putovnice za ulazak u zemlju i kasniji bijeg.
Naravno, jako teško je reći kolike veze trenutačni korisnik putovnice ima s počiniteljem ubojstva u Tunisu. Kako nas je jedan stručnjak za sigurnost upozorio: "Takve likvidacije rade vrhunski profesionalci koji imaju 10 identiteta, a pošto se radi o Izraelu vrlo lako je moguće da je tu u pitanju namjerna zamjena identiteta da se prikriju stvarni atentator."
Koliko god smo pokušavali doći do nekih konkretnijih informacija o slučaju u sve tri države, Bosni i Hercegovini, Tunisu i Hrvatskoj, naišli smo na odgovore koji se mogu svesti na "ne bi se štel mešati".
Šturim priopćenjem hrvatska policija u četvrtak je Hini potvrdila da je 13. ožujka po tjeralici tuniškog Interpola uhitila i pritvorila državljanina BiH koji se, po pisanju medija, povezuje s ubojstvo Tunižanina Mohameda Zouarija, zrakoplovnog inženjera navodno povezanoga s Hamasom.
U kratkom odgovoru Hini MUP je potvrdio da je 13. ožujka 2018. "temeljem međunarodne potrage Interpola Tunis u Republici Hrvatskoj uhićen državljanin Bosne i Hercegovine”.
"Nakon uhićenja određen mu je ekstradicijski pritvor, dok je postupak izručenja u nadležnosti pravosudnih tijela Republike Hrvatske”, kažu u MUP-u.
Telefoni po tuniškim ministarstvima vjerojatno gore od samog jutra i mogla bi im se dogoditi poprilična blamaža da je uhićen potpuno nevini čovjek koji je imao tu nesreću da je netko ukrao njegov identitet.
U knjizi punog naziva "Mossad - Bivši agent otkriva akcije i metode izraelske tajne službe" koju je uz bivšeg agenta Mossada Simona Ostrovskog pisala novinarka Claire Hoy detaljno se razotkriva kako i zašto Mossad operira diljem svijeta i to iznimno uspješno.
Tajne službe su kao dobra infrastruktura. Sve dok uspješno obavlja svoj posao, ni ne znate da postoji.
A Mossad ništa ne prepušta slučaju kad je riječ o službi.
Tijekom obuke, jako puno vremena su posvetili uvježbavanju laganja. I zbog toga je još zanimljivije da je upravo u Hrvatskoj uhvaćen navodni Mossadov agenti. Ostrovski sam priznaje koliko naporno su vježbali mijenjanje identitea. Morali su biti spremni i sposobni promijeniti identitet praktički u sekundi. Agentima se lako može dogoditi da imaju po dva ili tri sastanka istog dana i da na svaki sastanak dolaze s drugim identitetom. Vježbali su "legende", lažne identitete i pozadine osobe koju predstavljaju.
Što je to dobra legenda? Čovjek bi je morao moći objasniti s jednom riječju. Nešto što ostavlja ogroman prostor za igru. Pita li vas netko čime se bavite, a vi kažete: "Ja sam zubar", onda je to dobra kamuflaža. Zašto? Jer svi znaju što je zubar. No, zablokira li netko šuteći i moleći vas za pomoć onda ste upali u govna.
Potrošili su dosta vremena vježbajući kamuflažu. Uz pomoć opsežnih materijala iz biblioteke prostudirali su niz gradova, učeći govoriti o nekom određenom gradu kao da su u njemu proveli svoj život. Učili su također kako "izgraditi" određenu osobnost i kako se određenog dana poistovjetiti s određenim zanimanjem. To se obično odigravalo u zajedničkim susretima s iskusnim agentom,a, koji su testirali naše legende (priče), i to onako, jednostavno kroz razgovor.
Vježbe se se odvijale u prostoriji s TV-kamerama, kako bi ostali kadeti u svojim učionicama mogli promatrati.
Možda i najveći test dogodio se kada su dobili zadatak da se ležerno obuku i spreme se za putovanje u Tel Aviv. Ostrovski je dobio zadatak da promatra peterokatnicu i da cijelo vrijeme bude na vidljivom mjestu. Bila je noć i nije imao previše izbora pa se odlučio da će se pretvarati da je slikar.
Dok bude crtao, moći će sve nužne informacije zapisati na engleskom. Upita li ga netko zašto crta noću reći ću da se tako lakše koncentrira, a s obzirom da crta u crno-bijeloj tehnici, ne treba tako puno svjetla.
Mir i tišina narušeni su pola sata kasnije, kada se zaustavio auto s probušenim gumama. Iz auta je izišao jedan čovjek.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
"Tko ste vi?" pitao je.
"Simon Lahav".
"Što radite ovdje?"
"Crtam".
"Jedan stanar se požalio. Tvrdi - promatrate banku". Na prvom katu zgrade nalazila se, odista, banka.)
"Ne, ja crtam. Pogledajte". Pokazao sam mu svoje skice.
"Ne želim gledati to tvoje sranje, hajde upadaj u auto".
U autu bez tablica sjedili su vozač i još jedan čovjek na prednjem sjedištu. Radio-vezom obavještavali su ostale da su nekog priveli, dok je onaj što je naredio Ostrovskom da uđe u auto, sjedio je pored njega. Tip s prednjeg sjedišta pitao ga je za ime.
"Simon".
Pitao je još jednom, i kad je Ostrovski htio odgovoriti, tip pored ga je raspalio posred lica, rekavši:"Drži jezik za zubima".
"Postavio mi je pitanje"
"Nije te ništa pitao", došao je odgovor.
Bio je šokiran. Pitao se Ostrovski, gdje li su moje kolege.
Nakon toga čovjek pored ga je upitao - odakle dolazi. Iz Holona, odgovorio je. Zatim ga je policajac s prednjeg sjedišta udario u glavu i rekao: "Pitao sam te za tvoje ime". Kad je rekao da je Simon iz Holona, policajac pored ga zapita: "Što si ti, vidovnjak?". Gurnuvši mu glavu dolje, zavrnuli su mu ruke na leđa i navukli lisičine.
Policajac pored bjesnio je poput luđaka, nazvavši ga smrdljivim bijednim dilerom droge.
Pokušavao mu je Ostrovski objasniti - ja sam samo crtao, no, on je htio znati što je po zanimanju. Rekao mu je da je samo umjetnik.
Već su se vozili, kadli momak s prednjeg sjedala reče: "Odvest češ se s nama sada u grad. Već ćemo ti pokazati ". Uzeo je skice, razderao ih i bacio na pod. Naredivši zatim da skine cipele, što i nije bilo baš lako kad se zna da su mu ruke bile vezane.
"Gdje si sakrio drogu?" pitao je jedan.
"Kako to misliš? Nemam nikakvu drogu. Ja sam umjetnik".
"Ne propjevaš li sada - pjevat češ kasnije", rekao je.
U međuvremenu su ga stalno tukli. Jedan ga je udario tako snažno u čeljust da mu se učinilo da je izgubio zub. Muškarac s prednjeg sjedišta povukao ga je naprijed, brundajući mu u lice, prijeteći mu, želeći znati gdje su droge - dok ih je vozač besciljno vozio gradom.
Imao je Ostrovski osjećaj da im je potreban netko da ga mogu mučiti. Pokupe tipa s ulice, iskaljujući svoj bijes na njemu. Već je čitao o tome. Zahtijevao je da ga odvedu u policijsku stanicu, kako bi mogao uzeti odvjetnika. Nakon otprilike pola sata, pitali su ga za ime galerije u kojoj izlaže. Znao je sve galerije u Tel Avivu - a znao je i da su u to doba noći sve zatvorene. Stoga je spomenuo bilo koje ime. Kad su došli do nje, ruke su mu još bile vezane. Glavom je pokazao na galeriju, rekavši: "Tu unutra su moje slike".
Njegov sljedeći problem bio je taj što nije imao nikakvu iskaznicu kod sebe. Rekao im je da je zaboravio kod kuće. Skinuli su mu hlače, s namjerom da provjere, kako rekoše, ima li droge. Osjećaj je bio nepodnošljiv, no na kraju su im glasovi postali blaži, te mu se činilo da mu vjeruju.
Rekao je da hoće otići natrag tamo gdje su ga i pokupili, ali da ne zna kako doći tamo. Rekao im je i da nema novaca, te da će ga kasnije jedan prijatelj pokupiti tamo gdje su ga oni napali.
Odvezli su ga opet u područje gdje su ga i našli, zaustavivši se na autobusnom stajalištu. Jedan je policajac podigao s poda rasparane skice i bacio ih kroz prozor vani. Skinuli su mu lisičine. Dok dok su još sjedili u autu, policajac je pisao izvješće. Onda je stigao autobus. Momak pored ga je snažno odgurnuo, izbacivši Ostrovskog na ulicu. Pao je. Bacio je za njim hlače i cipele, savjetovavši mu da nestane odatle prije negoli se opet pojave.
Ležao je bez hlača na ulici, dok su ljudi izlazili iz autobusa. Zgrabio je svoje papire, osjećajući se pritom kao da je osvojio Mount Everest!
Trideset minuta kasnije, nakon što se obukao, zauzevši opet svoje staro mjesto, ugledao je bljeskanje svjetla i uputio se prema autu koje me je vratilo u Country Club, gdje je morao napisati izvješće. Puno kasnije sreo je opet "policajce’'.
Oni, naravno, nisu bili nikakvi policajci. Izgledalo je kao da su svi studenti te noći sreli svoje "policajce". Bio je to dio testa.