Korpus čuvara islamske revolucije, poznatiji kao Revolucionarna garda, jedna je od najmoćnijih i najutjecajnijih organizacija u Iranu. Osnovana da brani teokratski poredak od unutarnjih i vanjskih neprijatelja, prerasla je u golemu vojno-političku i ekonomsku silu koja ne samo da oblikuje sudbinu zemlje, već i destabilizira cijeli Bliski istok. S obzirom na poodmaklu dob vrhovnog vođe Alija Hameneija, uloga Garde u nadolazećoj tranziciji vlasti postala je ključno pitanje za budućnost Irana.
Revolucionarna garda, na perzijskom*Sepāh-e Pāsdārān-e Enqelāb-e Eslāmi, osnovana je dekretom ajatolaha Ruholaha Homeinija u svibnju 1979. godine, samo nekoliko mjeseci nakon Islamske revolucije kojom je svrgnut šah Mohamed Reza Pahlavi. U kaosu koji je uslijedio, dok su se različite frakcije borile za prevlast, Homeini i njegovi klerikalni sljedbenici nisu vjerovali regularnoj vojsci (Artesh), koju su smatrali ostatkom starog režima, potencijalno sklonom državnom udaru.
Stoga je Garda zamišljena kao ideološka "narodna vojska" čiji je primarni zadatak bio zaštita same revolucije i njezinih tekovina. Za razliku od regularne vojske, zadužene za obranu državnih granica, Garda je stvorena da brani islamski poredak od bilo kakve prijetnje, bila ona vojna ili civilna. Takva definicija misije dala joj je ustavno pravo da se miješa u sve aspekte iranskog društva. Od samog početka, njezin zapovjedni lanac zaobilazi izabranog predsjednika i odgovara izravno i isključivo Vrhovnom vođi. Ta izravna veza s najvišim autoritetom u državi temelj je njezine goleme moći.
Iransko-irački rat (1980. - 1988.) bio je ključan za transformaciju Garde iz paravojne milicije u konvencionalnu i visoko institucionaliziranu vojnu silu. Danas je to paralelna vojska s više od 190.000 aktivnih pripadnika, vlastitim kopnenim, pomorskim i zračnim snagama, kao i golemim balističkim arsenalom. Pod njezinim zapovjedništvom djeluje i zloglasna paravojna milicija Basij, koja broji stotine tisuća dragovoljaca i služi kao ključni alat režima za brutalno gušenje unutarnjih nemira i prosvjeda.
Više od vojske: ekonomska i politička hobotnica
Tijekom godina, Revolucionarna garda je postala mnogo više od vojne organizacije; pretvorila se u golemi poslovni konglomerat koji, prema nekim procjenama, kontrolira između trećine i polovice iranskog gospodarstva. Njezin ekonomski uspon započeo je nakon rata s Irakom, kada je zadužena za obnovu uništene infrastrukture. Preko svog građevinskog ogranka, Khatam al-Anbia, Garda je dobivala unosne državne ugovore bez natječaja, postupno šireći svoje poslovanje na naftnu i plinsku industriju, telekomunikacije, brodarstvo, bankarstvo i poljoprivredu.
Ova ekonomska moć omogućuje joj financiranje vlastitih operacija, programa naoružanja, ali i bogaćenje njezinih zapovjednika. Istodobno, Garda upravlja golemim crnim tržištem i mrežama za krijumčarenje, koristeći neslužbene luke i granične prijelaze kako bi zaobišla međunarodne sankcije. Paradoksalno, sankcije su često jačale, a ne slabile Gardu, jer su legalne iranske tvrtke bile odsječene od svjetskog tržišta, dok je Garda profitirala od ilegalne trgovine.
Politički utjecaj Garde jednako je dubok. Mnogi njezini veterani zauzimaju najviše položaje u vladi, parlamentu i pokrajinskim upravama. Bivši predsjednik Mahmud Ahmadinedžad i sam je bio veteran Garde, a tijekom njegova mandata njezin je utjecaj dosegao vrhunac. Gardini zapovjednici često djeluju kao "siva eminencija" koja iz pozadine donosi ključne odluke, namećući tvrdolinijsku vanjsku politiku i gušeći svaki pokušaj reforme. Njihova uloga u nasilnom suzbijanju prosvjeda, od "Zelenog pokreta" 2009. do masovnih demonstracija "Žena, život, sloboda" 2022. i krvavih nereda početkom 2026. godine, učinila ih je omraženima među velikim dijelom iranskog stanovništva.
Produžena ruka Teherana
Na međunarodnoj sceni, najvidljiviji instrument Revolucionarne garde su elitne snage Quds, zadužene za operacije u inozemstvu. Njihova je misija širenje iranskog utjecaja i izvoz revolucije podržavanjem savezničkih paravojnih skupina diljem regije. Teheran te skupine vidi kao dio takozvane "osovine otpora" koja se bori protiv američkog i izraelskog utjecaja na Bliskom istoku.
Snage Quds desetljećima pružaju financijsku, vojnu i logističku podršku skupinama poput libanonskog Hezbollaha, palestinskog Hamasa i Islamskog džihada, šijitskih milicija u Iraku te Hutista u Jemenu. Njihovo djelovanje bilo je ključno za opstanak režima Bašara al-Asada u Siriji, gdje su se borili na prvim crtama bojišnice. Nakon atentata na karizmatičnog zapovjednika Qasema Soleimanija 2020. godine, mnogi su predviđali slabljenje iranskog utjecaja, no mreža koju je izgradio pokazala se iznimno otpornom. Sukob Izraela i Hamasa koji je eskalirao 2023. godine, kao i kasniji izravni napadi Irana na Izrael, ponovno su istaknuli središnju ulogu Garde u regionalnim sukobima.
Bitka za prijestolje: tko će naslijediti Hameneija?
Pitanje nasljednika osamdesetšestogodišnjeg vrhovnog vođe Alija Hameneija postalo je najvažnija tema iranske politike početkom 2026. godine. Prema ustavu, novog vođu bira Vijeće stručnjaka, tijelo sastavljeno od 88 visokih klerika, no stvarna odluka bit će donesena iza zatvorenih vrata, uz presudan utjecaj Revolucionarne garde. Zbog nedavnih vojnih udara i rastuće unutarnje nestabilnosti, mnogi analitičari vjeruju da bi Garda mogla odigrati izravnu ulogu u tranziciji kako bi osigurala da novi vođa štiti njezine interese.
Kao najizgledniji kandidat već se dugo spominje Mojtaba Hamenei, drugi sin aktualnog vrhovnog vođe. Iako bi imenovanje sina bilo protivno duhu revolucije koja je srušila monarhiju, Mojtaba uživa snažnu potporu unutar Garde i obavještajnih krugova te iz sjene upravlja očevim uredom. Nedavno je dobio titulu ajatolaha, čime je ispunio i formalni preduvjet za kandidaturu.
Među ostalim imenima koja se spominju su Alireza Arafi, utjecajni klerik koji vodi sustav vjerskih škola, i Gholam-Hossein Mohseni-Ejei, trenutačni šef pravosuđa. Međutim, malo tko sumnja da će posljednju riječ imati zapovjednici Garde. Postoji i scenarij u kojem bi klerikalni vođa postao samo figura, dok bi stvarna vlast prešla u ruke generala, čime bi Islamska Republika ušla u novu, još opasniju fazu militarizirane teokracije.
