Srca im kucaju, znoje se, ali su umrli...
Srca im i dalje tuku. Uriniraju. Njihova tijela se ne raspadaju i topla su na dodir; trbuh im krči, rane zacjeljuju, a crijeva im mogu probavljati. Imaju srčane udare, mogu dobiti groznicu. Mogu se crveniti i znojiti, mogu čak dobiti i djecu. Unatoč tome, prema većini zakonskih definicija i velikoj većini liječnika, ovi pacijenti su sasvim i neosporno preminuli
Zaria Gorvett složila je za BBC Future zanimljivu povijest utvrđivanja smrti, pa tako i medicinskih i zakonskih situacija s tijelima kojima je mozak mrtav, ali im ostali organi još funkcioniraju i koji imaju puls. Liječnički troškovi njihovog održavanja na životu su ogromni, ali uz malo sreće, danas je moguće da takvi opstanu mjesecima, u rijetkim slučajevima čak i desetljećima, iako su tehnički mrtvi. Kako je to moguće, zašto se to događa i kako uopće liječnici znaju da su oni doista mrtvi?
Prepoznavanje smrti nikada nije bilo jednostavno. U Francuskoj je u 19. stoljeću bilo 30 teorija o tome kako utvrditi je li netko preminuo, u što su spadala i štipanje bradavica ili lijepljenje pijavica na tijelo. Drugdje, najsigurnija metoda bila je vikanje pacijentovog imena (ako je pacijent ignorirao tri puta, bio je mrtav) ili stavljanje zrcala ispod nosa kako bi se provjerilo hoće li se zamagliti.
Suvišno je i reći da liječnici nisu bili previše uvjereni u nijednu od tih metoda. Sve do 1846. kada je Akademija za znanost u Parizu pokrenula kampanju za "najbolji rad na simptomima smrti i načinima za sprečavanje preuranjenog sahranjivanja". Eugène Bouchut je utvrdio da, ako nečije srce prestane kucati, da je osoba sigurno mrtva. Predložio je korištenje tek nedavno izumljenog stetoskopa za slušanje otkucaja srca, pa ako liječnik ništa nije čuo dvije minute, pacijenta je bilo sigurno sahraniti.
Pobijedio je na natjecanju, a njegov izraz "klinička smrt" uvriježila se dotle da su je besmrtnom učinili filmovi, knjige i kolektivno pamćenje. "Nije bilo puno toga što se moglo učiniti, tako da je suštinski svatko mogao pregledati osobu, provjeriti puls i odlučiti je li ona žuva ili mrtva", komentira Robert Veatch s Kennedyjevog instituta za etiku.
A onda je u 1920-ima slučajno otkriće sve zakompliciralo. Elektronički inženjer iz Brooklyna, stao je istraživati zašto ljudi umiru od strujnog udara i čudio se kad bi ispravna voltaža uspjela nekoga vratiti u život. William Kouwenhoven posvetio je sljedećih 50 godina istraživanjima koja su naposljetku dovela do defibrilatora. Bila je to prva u poplavi novih tehnika, uključujući i mehaničke ventilatore, cjevčice za hranjenje i strojeve za dijalizu. Po prvi put je bilo moguće da nekome nedostaje neka od osnovnih životnih funkcija, a da svejedno bude živ. Naše poimanje smrti počelo se mijenjati.
Izum EEG-a, kojim se može pratiti aktivnost mozga, zadao je konačni udarac. Počevši u 1950-ima, liječnici diljem svijeta stali su otkrivati da im pacijenti, koje su do tada smatrali samo komatoznima, u stvari nemaju nikakve moždane aktivnosti. U Francuskoj se taj tajnoviti fenomen nazivao coma dépasse, odnosno "stanje onkraj kome". Počeli su otkrivati "leševe s kucajućim srcima", ljude čija tijela su bila živa, iako su im mozgovi bili mrtvi.
Bila je to sasvim nova kategorija pacijenata, takva da je preokrenula 5000 godina medicinskog spoznavanja i postavila nova pitanja o tome kako proglasiti smrt, te je potegnula neka nezgodna filozofska, etička i zakonska pitanja. "Postoje različiti načini na koje se te ljude naziva, ali ja smatram da je 'pacijent' ispravan izraz", kaže Eelco Wijdicks, neurolog iz Rochestera u Minnesoti.
Leševe s kucajućim srcima ne treba brkati s drugim stanjima nesvjesnih pacijenata, poput onih u komi. Oni, iako nisu u stanju sjesti i reagirati na svoje ime, oni i dalje pokazuju moždanu aktivnost, prolaze kroz cikluse spavanja i budnosti, u kojem doduše ne reagiraju. Pacijent u komi ima potencijal potpunog oporavka.
Stalno vegetativno stanje je izrazito ozbiljnije. U njemu je veliki mozak pacijenta nepopravljivo oštećen, ali iako više nikada neće imati nijednu svjesnu misao, oni ipak nisu mrtvi. Da bi se nekoga ocijenilo kao leš s kucajućim srcem, mrtav mora biti cijeli mozak. To uključuje i moždano deblo, primitivnu valjkastu strukturu na dnu mozga, koja kontrolira kritične životne funkcije, poput disanja. Ali, donekle uznemirujuće, naši drugi organi nisu toliko opterećeni smrću svog središnjeg stožera kao što biste pomislili. Alan Shewmon, neurolog s UCLA i izraziti kritičar definicije moždane smrti, identificirao je 175 slučajeva u kojima su tijela ljudi preživjela dulje od jednog tjedna nakon što je osoba umrla. U nekim slučajevima srca su im nastavila kucati, kao što su i ostali organi nastavili funkcionirati, sljedećih 14 godina. Kod jednog leša, ovaj neobičan život poslije života trajao je dva desetljeća.
Kako je to moguće? Suštinski, biološki govoreći, jedan određeni trenutak smrti niti ne postoji. Svako umiranje je zapravo niz malih smrti s različitim tkivima koja otkazuju u različitim ritmovima. "Određivanje definicije smrti je suštinski vjersko ili filozofsko pitanje", kaže Veatch. Stoljećima su vojnici, mesari i krvnici promatrali kako se pojedini dijelovi tijela nastavljaju pokretati i nakon odrubljivanja glave ili komadanja. Čak i puno prije održavanja na životu, liječnici su 19. stoljeću registrirali slučajeve čija su srca nastavljala kucati satima nakon što su pacijenti prestajali disati.
Ovako polagano umiranje može imati ozbiljne posljedice. Jedan je primjer Lazarov znak, automatski refleks prvi put primijećen 1984. Refleks uzrokuje to da se preminuli uspravi u sjedeći položaj i brzo podigne ruke, te ih prekriži preko prsa. To se događa zato što, dok mnogim refleksima upravlja mozak, nekima upravljaju "refleksni lukovi", koji umjesto toga putuje duž leđne moždine. A osim Lazarovog znaka, leševi imaju neoštećen čak i refleks u koljenu. Nadalje u tom kontinuumu život-smrti, poznato je da stanice kože i mozga ostaju žive i nekoliko dana nakon smrti. Žive mišićne stanice pronađene su u tijelima dva i pol tjedna nakon smrti. A i naši geni nastavljaju živjeti još dugo nakon što smo ispustili posljednji dah. Ove godine znanstvenici su otkrili tisuće njih, sposobnih vratiti se u život nakon smrti, čak i u zdravstvenim situacijama kao što su upale, oporavljanje od stresa i, misteriozno, razvoj embrija.
A, leševi s kucajućim srcima... Razmislimo o ovome, iako mozak čini samo dva posto naše tjelesne mase, on troši čak 25 posto kisika. Živčane stanice su takvi potrošači u prvom redu zato što su aktivne cijelo vrijeme, bez prestanka tjeraju ione kako bi producirali sićušne električne napone između njihove unutrašnjosti i okoline. Problem je u tome što one nisu u stanju prestati. Ukoliko su njihove aktivnosti zaustavljene nedostatkom kisika, one se ubrzano pune ionima do toksičnih razina, što čini nepopravljivu štetu. Ova "ishemička kaskada" objašnjava zašto se događa, da kad si odsječete prst, obično možete dati da vam ga prišiju nazad, a nekad ne. Uostalom, i neki ljudi nisu u stanju držati dah dulje od nekoliko trenutaka, bez da izgube svijest.
Nezgodno je što aktivnost mozga do razine da liječnici smatraju da je osoba umrla, mogu alkohol, anestezija, neke bolest i stanja poput hipotermije, mnogi lijekovi, poput valijuma. 2009. Colleen Burns pronađena je u komi kao posljedici lijekova i poslije proglašena mrtvom u bolnici u New Yorku. Probudila se točno u trenutku kad su se liječnici spremali ukloniti joj organe. Liječnici su tada, međutim, ignorirali neke simptome koji su ukazivali da možda još živi. Prsti na nogama reagirali su na dodir, disala je neovisno iako je bila spojena na respirator. Da su liječnici ispravno slijedili kriterije Harvarda, nikad ju ne bi proglasili mrtvom.
Kod leševa kojima još kuca srce, korisno je to što ih se, za određene svrhe, može održavati na životu i tretirati kao pacijente. Primjerice, u slučajevima kad se pomoću njih na životu održavaju organi čiji primatelji još nisu sasvim spremni za transplantaciju. Od njih se dobiva dvostruko više organa nego od onih bez pulsa, a i zapravo su jedini pouzdan izvor srca za transplantaciju. U takvom održavanju tijela preminulih na životu pokazalo se da tijelu najviše ne nedostaje ni moždano deblo ni izvor svjesnosti, korteks, nego hipotalamus, moždana struktura koja nadzire razine neophodnih hormona, od kojih neki reguliraju krvni tlak, apetit, razine šećera, potrošnju energije, razinu tekućina... Sve to se mora nadoknaditi intenzivnom skrbi. A onda se nađu neki koji cinično primijete da neki od tih preminulih u tim trenucima primaju daleko bolju medicinsku skrb nego što su ikad za života.
Hoćete li još kompliciranije? Pa, evo. Zaria Gorvett navodi studije 611 pacijenata kojima je proglašena moždana smrt, znači da gore od toga ne može, pa se svejedno dogodilo da je moždana aktivnost utvrđena kod njih 23 posto. Jedna druga studija navela je registriranje moždanih valova nalik na stanje sna kod četiri posto promatranih i do jednog tjedna nakon smrti. A bilo je i takvih izvještaja da su se leševi s kucajućim srcem znali trgnuti pod dodirom kirurškog skalpela, pa su neki čak sugerirali da bi im se trebala davati anestezija. No, taj dio je već doista kontroverzan.
A onda se stiže do ljudske prirode. Neki ljudi se naprosto ne slažu s temeljnim principima definicije smrti. U SAD-u mnogi ortodoksni Židovi, neki rimokatolici i pojedine etničke manjine, sveukupno nekih 20 posto populacije, ne puštaju svoje mrtve ni s potpuno ravnim linijama rada srca i potpunom hladnoćom na dodir. "Riječ je o grupi ljudi koji su militantno uvrijeđeni kad liječnici pokušavaju proglasiti smrt nekoga iz obitelji za koga oni smatraju da je još živ", kaže Veatch. "Postoje razmimoilaženja čak i oko kliničke smrti, primjerice, koliko dugo je neophodno da cirkulacija bude izgubljena prije nego što postane nemoguće da ju se može vratiti.
U SAD-u koristimo pet minuta, ali još uvijek ne postoji dovoljno dokaza da je to doista točan broj", kaže on. Liječnici su danas vezani pravilom ili da je mozak mrtav ili da je srce prestalo kucati. No, kako smatra Veatch i još neki stručnjaci, to bi trebalo promijeniti. Oni predlažu uvođenje definicije "višeg mozga", što bi značilo da bi mjerilo trebalo postati može li preminuli više ikada imati svjesne misli. Smrt nije trenutak, ona je proces, a zbog nekih iznimnih slučajeva, nakon tisuća godina pokušavanja, još uvijek istražujemo nešto što bi bilo još čvršće utvrđeno nego što je ovo danas.