Mladež opsjednuta cajkama, svi su veliki Hrvati...

Oni ne čitaju knjige i knjižnicama ne prilaze, osim pod prijetnjom oružjem. Kazališta su im one velike zgrade koje se zaobilaze i izbjegavaju, čak i u slučaju većih padalina. 

Vjernici su, o politici ni ne razmišljaju, mrze pedere i vole Thompsona kad žele proslaviti svoje hrvatstvo. Inače, kad se zabavljaju, slušaju narodnjake – domaće, srpske, bosanske, sasvim im je svejedno. 

Nacionalna tankoćutnost obrnuto je proporcionalna količini alkoholnih isparenja. Na njima, takvima dakle, svijet, računajući i Hrvatsku, ostaje, što o njegovoj sudbini ne govori ništa lijepo. 

Kao što bi rekao drug Tito: “Narod koji ima takvu omladinu, ne treba da brine za svoju budućnost. On, naime, budućnosti nema”.

Krešimir Krolo, Sven Marcelić i Željka Tonković, znanstvenici s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, istraživali su navike učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola iz Pule, Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika te nakon pet mjeseci rada došli do, blago rečeno, poraznih podataka. 

Gotovo polovica splitskih tinejdžera iz ovoga istraživanja nije cijelu godinu bila u knjižnici, malo, samo malo manje od dvije trećine ispitanih Zadrana iste dobi zaboravilo je gdje je ulaz u kazalište. 

Za galerije i muzeje nisu sigurni ni čemu služe, ali zato znaju svrhu postojanja nacionalnih i rodnih manjina – da se, je li, ima koga mrziti. Očekivano, Pula i Rijeka općenito su tolerantniji gradovi, dok se iz Dalmacije izdvaja tek Šibenik, čiji srednjoškolci, osim po posjetama kazalištu i knjižnici, imaju i drugačiji glazbeni ukus. 

Uvjerljivo ih je najmanje, tako su barem rekli, među onima koji će između Mirele Priselac i Dare Bubamare izabrati Daru! Praznične odluke se ne broje: tada se, redom, sluša Thompson kojeg tinejdžeri vole jer su, kako je rekao jedan Zadranin na pragu punoljetstva, Hrvati!

Tako, dakle razmišljaju budući akademski građani i građanke, frizerke i autolimari, liječnice i inženjeri lake struje, oni što već mogu ili će brzo, jako brzo, moći birati i biti birani. 

Stariji se, naravno, zgražaju sve se čudeći u što su to izrasla nekadašnja slatka dječica i kakvi li će, zaboga, biti neki budući srednjoškolci, sinovi i kćeri ovih 2650 anketiranih.

Mogu muškarci u kriznim srednjim godinama i žene u onima za koje se utješno vjeruje da su nove tridesete, do sudnjega dana, pa još petnaest minuta, lamentirati nad novim generacijama, po stotinu se puta upitati sve i svašta osim jednoga: a zar su, i kako točno, ta djeca mogla biti drugačija?

Današnji, recimo, sedamnaestogodišnjaci tek su naučili čitati i pisati kad je u Hrvatskoj započelo ono što se naziva krizom u izdavaštvu. 

Kad je, točnije, postalo jasno kako je kratkotrajni period dobre prodaje i ne tako dobre čitanosti završio za sva vremena.

Upravo tada se, kao i sad, kad se govorilo o kazalištima, govorilo o svemu – izborima intendanata i uprava, njihovim smjenama, odjeći publike i hobijima glumaca - osim o tome što je na repertoaru i o činjenici da djeca brzog interneta i ere weba 2.0 možda, nekim čudom, baš i neće htjeti sjediti po tri sata i gledati klasične drame – komplicirane same po sebi, pa još dodatno začinjene rediteljskim ekshibicijama upitnog smisla.

Mislimo li se, barem, do kraja suočiti s problemom prije nego pred njim kapituliramo, treba priznati kako današnji učenici trećih i četvrtih srednjih škola nikad, ni jedne jedine minute, nisu živjeli u društvu u kojem se socijalni status sticao, a ne kupovao; društvu u kojem svako otvaranje shopping centra nije bio značajniji javni događaj od bilo koje i čije izložbe, zatim u društvu bez dana isforsirane paranoje od nekog neprijatelja i mrzitelja svega hrvatskog, i u konačnici, ako te konačnice ima, društvu u kojem se razmetanje upitno stečenim bogatstvom, licemjerje noću i estradizirano domoljublje na dnevnom svjetlu i oko 5. kolovoza, smatraju prihvatljivim oblicima ponašanja.

Za sve ovo godina mira i nereda, pred očima današnjih tinejdžera i adolescenata se urušavao autoritet škole i vrijednost znanja - napadno manifestiranje religioznosti, osim što je desekulariziralo javni prostor, postalo je legitimacija etničke podobnosti, rad je obesmišljen potplaćivanjem, dok je izdvajanje pojedinca iz mase značilo i njegovo obilježavanje kao neprijatelja.

E, sve su to mirno i dostojanstveno, u boljem slučaju samo promatrali, dok su u gorem i češćem sudjelovali, roditelji današnjih turbo folk vjernika alergičnih na čitanje i ostale oblike duhovne nadogradnje nad ionako klimavom materijalnom bazom, ali tek nakon što su se, prvo, pravili kako ne vide da im se susjedi, u Splitu ili Zadru, iseljavaju praćeni dugim cijevima Vojne policije, da bi zatim, prvenstveno u Dubrovniku, pokušavali na brzinu profitirati od pretvaranja ulica svojega djetinjstva u resurse masovnog turizma, od kojega je korist bivala veća nego od diploma fakulteta književnosti ili sociologije.

Naučeni da je idealno društvo zapravo dostignuto, a da su njegove žrtve – od likvidiranih rafalima do iznurenih kreditima – same krive jer su imale nedovoljno sreće, današnji su srednjoškolci pronašli i glazbenu kulisu ovoga doba. 

O stvarnosti kakvu poznaju i o onome čime se mjere uspjeh i status, naime, pjevaju zvijezde koje vikendom i u manjim mjestima pune klubove i diskoteke, a u većima arene.

Očekivati, dakle, od onih što su formativne godine proveli gledajući petodnevnu gramzivost, vikend raskalašenost nove elite i njezinu skrušenost na nedjeljnim misama, da budu drukčiji, produhovljeniji i tolerantniji, nerealno je koliko i licemjerno. 

Nisu se, naime, srednjoškolci odgajali sami niti su birali svoju lošu sadašnjost i ništa blistaviju budućnost. One su im kreirane dok su bili mali. Napravile su to tate i mame, pasivni i aktivni sudionici procesa kulturne i općecivilizacijske kontra evolucije.