Estrada se ubrzano premješta u Lisinski.
Nakon razigranih proljetnih nastupa Nives Celzijus, Jacquesa Houdeka, Željka Samardžića i Harija Varešanovića, najprestižnija hrvatska koncertna dvorana do kraja godine će ugostiti Ninu Badrić, Halida Bešlića, Matu Bulića i Petra Grašu.
Prvi solistički koncert Mate Bulića u Lisinskom dogovoren je za 27. studenoga
U prodaji su ulaznice po cijenama od 110 do 200 kuna i može se očekivati da će biti razgrabljene. Za mnoge poklonike kralja dijaspore ovo je posebna prigoda.
U press materijalu nekidan poslanom iz Croatia Recordsa istaknuto je kako će u Lisinskom obilježiti 30 godina uspješne karijere. Zvuči kao najava velike obljetnice, međutim nešto je u njoj čudno.
Prema svim dostupnim izvještajima, Mate Bulić je u lipnju 2012. stadionskim koncertom u Mostaru obilježio 40 godina uspješne karijere.
Manje odstupanje u kalkulaciji proteklog vremena uvijek se može objasniti drukčijim osvrtom na estradnu mladost, ali u ovom slučaju je najedanput izbrisana cijela dekada, kao da je netko namjerno želio zamagliti pogled na Bulićeve rane radove.
Ima li u njima nečega što se nikako ne uklapa u medijski projiciranu sliku gala koncerta pod svjetlima Lisinskog?
Diskografske statistike uredno vođene od prve ploče upućuju na to da je Matina karijera zapravo počela prije 38 godina na singlu “Čekaj mene, rodna grudo“ u izdanju sarajevskog Diskotona.
Raspjevani 20-godišnji mostarski student ekonomije upao je na scenu preko reda, bez uobičajenog pripravničkog staža u emisijama Radio Sarajeva koje su tada otkrivale mlade talente narodne muzike.
Pomogla mu je iznimna reputacija autora pjesme s kojom je debitirao, klarinetista i kompozitora iz Ljubuškog Drage Paradžika. U Simfonijskom orkestru RTV Sarajevo svirala su braća Drago i Miro Paradžik.
Najmuzikalniju zapadnohercegovačku obitelj danas još uspješnije predstavlja kontrabasist svjetske klase Božo Paradžik. Njegov otac Drago negdje je ranih ‘70-ih počeo pisati pjesme za popularne sarajevske pjevače narodne glazbe, najviše za Slobodana Bodu Lalića.
Velika faca u estradnoj branši Drago je postao 1975. kad je Safet Isović pobijedio na narodnjačkom festivalu Ilidža s njegovom “Lovačkom pjesmom“. Dvije godine poslije u Diskoton je uveo Matu Bulića.
“Čekaj mene, rodna grudo“ nije postala hit, drugi i treći singl također su prošli nezapaženo pa je Diskotonov interes za mladog hercegovačkog pjevača potpuno splasnuo potkraj ‘70-ih.
Mate se poslije završenog faksa preselio u Frankfurt, a njegove tri singlice više nitko nije spominjao pošto je nova produkcija narodne muzike u stalnom nadmetanju nekoliko jugoslavenskih izdavača narasla do neviđenih razmjera i dijamantnih naklada.
U BiH je nakon Diskotona pokrenut Sarajevo Disk koji je s nevelikom logistikom bilježio izvrsne rezultate na tržištu, prije svega zahvaljujući uspjesima Hanke Paldum.
Nedavno preminuli beogradski producent i kompozitor Mijat Božović, autor Hankina najvećeg hita “Zelene oči“, bio je gotovo stalno angažiran u Sarajevo Disku pa je 1983. odradio i nastupni album Mate Bulića “Šuti Đurđa“.
Božović je donio je većinu materijala za tu ploču, dok je naslovnu pjesmu potpisao izvjesni Dž. Delalić.
O njemu na internetu nema ni traga. Kemal Monteno je u krugu bliskih prijatelja imao Dževada Delalića, ali njega ništa ne povezuje s pjesmom koja je nakon izlaska ploče u proljeće 1983. odjeknula poput bombe i zasjenila Božovićev potencijalni hit “Kad bi žene išle u vojnike“.
Mate je pjevao “Šuti, Đurđa, jebem ti minutu, uzo sam te za nevolju ljutu, eno para u dugom kaputu pa ih troši kad si u behutu“.
To je cijeli tekst, pjesma traje manje od dvije i pol minute i još je različita od svega što obično proizvode narodnjaci. Kad je otisnuta na ploču šokirala je bosanskohercegovačku estradu.
U to doba psovke se moglo čuti u domaćim filmovima, a počeli su ih koristiti i buntovni rokeri.
Bregović je slao u materinu, Štulić je grmio o kurvinim sinovima, Buldožer je prepjevao “Roll Over Beethoven“ u “Ko jebe Buldožer“, ali “Šuti, Đurđa“ je zapamćena kao prvi narodnjak začinjen sočnom psovkom.
Prostačka pjesma bila je momentalno zabranjena na radiju, no svejedno se probila do ciljane publike i zaživjela kao himna jugogastarbajtera na njemačkim bauštelama.
Mate Bulić je poslije pričao kako je titulu kralja dijaspore vjerojatno osvojio 1993. pobjedom na putujućem hrvatskom festivalu Stepinčeva katedrala, no u narodu ga je zauvijek proslavila “Šuti, Đurđa“.
Zato njegova uspješna karijera definitivno traje dulje od 30 godina.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ide mi na jetra