Da je umjetnost, što se odavno sumnjalo, zapravo šljakerski posao, u kojem kriviš leđa umjesto da samo iščekuješ inspiraciju, debelo potvrđuje primjer Ivana Ivezića (73). hrvatskog dizajnera, tihog, neznanog rekordera, čovjeka koji je osmislio više od šest tisuća omotnica za Jugotonove ploče.
I ne samo to. Za toga je jugoslavenskog diskografskog diva od 1967. do 1991., dakle, gotovo četvrt stoljeća, ovaj radišni umjetnik izrađivao apsolutno sve reklamne materijale, uključujući i redizajn starog loga s notnim zapisom te Žune, kipića za najbolje izvođače.
Što je najbolje u cijeloj priči, pogotovo kad je riječ o omotnicama ploča, Ivezić je radio, kao one-man-band, sve: od ideje, preko pripreme do proizvodnje finala.
"Ma, bio sam k’o Kinez. Znalo mi se dogoditi da u jednom danu trebam smisliti i tri, katkad i više rješenja za neku omotnicu. Morao sam zaista biti brz i učinkovit", prisjeća se Ivezić zlatnih sedamdesetih, kad potpisuje najveći broj omota.
Za Jugoton je radio kao slobodnjak, iz vlastite kućne radionice u Dubravi, zvane - jer mu je bilo zgodno - ‘Eksperimentalni studio’. Radio je solo, uz malu pomoć supruge.
Tek osamdesetih opseg posla mu se mrvicu smanjuje jer u Jugoton pristižu vanjski dizajneri, poput Sanje Bachrach-Krištofić i Maria Krištofića te Mirka Ilića. Od svih njih, Ivezić je nekako najmanje poznat.
"Nisam se nikad volio gurati i pokazivati, radije sam se držao svoga posla", objašnjava ova “nevidljiva legenda” kako ga zovu.
No nije da je vrijedan spomena samo kao nevjerojatni produktivac.Među Ivezićevim omotima ploča, među kojima se ne može sjetiti koji je bio prvi (“neki narodnjak, vjerojatno”), a koji zadnji, neki su od najvažnijih primjeraka domaćeg dizajna.
Azrini “Kad fazani polete”, “Ravno do dna”, “Filigranski pločnici”, recimo, ili pak Oliverova “Malinkolija” iz 1977., koja imitira “cvikere”.
Iako je u spomenuta tri Azrina albuma koristio tuđe fotografije (Mije Vesovića, primjerice, za “Filigranske pločnike”), u slučaju Olivera Dragojevića i mnogih drugih domaćih zvijezda, Ivezić je, kao “uradi-sam majstor”, sam i fotografirao pjevače i pjevačice te bendove u svome studiju.
"Dragojević mi je bio pomalo zahtjevan model. Nije ni pod razno htio skinuti cvikere. “Samo me žena vidjela bez njih”, rekao mi je. U ono vrijeme nisu mu cvike bile suptilne kao danas nego sa staklima poput tegli pa sam morao smislit kako da ih uklopim u omotnicu", objašnjava Ivezić, koji vlastiti stil opisuje kao “najobičniji narodni”.
"Mene je danas mnogih mojih omotnica sram, ali bila su to druga vremena. Lakše se prodavalo bilo što, pa se od dizajnera nije tražilo neko specijalno eksperimentiranje. Glazbenicima je, s jedne strane, bilo golemo što im ploča uopće izlazi i bili su uglavnom prezadovoljni bilo kakvim rješenjem. S druge strane, Vojno Kundić, urednik zabavne redakcije Jugotona, davao mi je popriličnu slobodu u osmišljavanju. Obično bi vidio omotnicu kad bi došla iz štamparije i tada bi, što je bilo rijetko, rekao ako što treba popraviti", prisjeća se Ivezić, koji se sedamdesetih razvijao u smjeru portretnog dizajna, a s njime, dakako, i Jugotonove omotnice, koje su ranije, šezdesetih, bile tipske, bez fotografija.
Potkraj sedamdesetih, početkom osamdesetih i poslije pak postaju sve smjelije, pogotovo u vrijeme disca, kad i Ivezić radi šarenije, kričavije, razigranije omotnice, poput one s koturaljkama.
"To je noga moje pokojne supruge. Ona ima nekoliko, barem šest-sedam omotnica. Za modele sam koristio mnogo svoje rodbine, sestru, prijatelje...", priznaje Ivezić, dodajući da mu nikad nije bilo teško toliko raditi.
"Nekako je to sve išlo samo od sebe. Sad kad se osvrnem za sobom, radio sam zbilja sve i svašta, ali nekako slučajno, spontano, bez nekog posebnog filozofiranja, često i krpajući za drugima. Recimo, fotografirati sam počeo jer sam dobio neki užasan kolor, kakve smo u Jugotonu dobivali izvana. Pomislio sam: ‘A zašto ja ne bih fotografirao pa da mi bude kako treba, kako ja želim?’ Slično je bilo i s tiskanjem. Netko bi nešto zabrljao, kasnilo bi se. I opet ono pitanje - a zašto ne bih ja to sam? Tako sam otvorio tiskaru sa suprugom, koju su poslije preuzela djeca i koja još radi i u kojoj i ja uskačem prema potrebi", priča Ivezić koji je rođen u Slavonskom Brodu 1942.
Prvi mu je ozbiljniji posao bilo, prisjeća se, fotografiranje sprovoda. To ga, međutim, nije dugo držalo.
"Kad je čovjek tražio da ga slikam kako pozira na konju dok mu otac leži mrtav u lijesu u sobi, shvatio sam da nije to za mene", kaže Ivezić koji se nakon Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu zaposlio kao tehnički urednik u Vjesniku.
"Bio je to lijep posao, ali noćni, a ja tada svježe oženjen. Pa nije ni to potrajalo", objašnjava dizajner koji se svojedobno okušao i u stripu (“ali nije mi išlo”).
U Jugotonu, svojoj sljedećoj profesionalnoj postaji, zadržao se do kraja, do mirovine. U cijelom je tom vremenu imao, tvrdi, samo nekoliko, incidenata.
Onaj s “Bitangom i princezom”, na primjer, kad Bijelom dugmetu Jugoton nije dao da objave prvu verziju omotnice, onu Dragana Stefanovića, s fotografijom ženskog stopala koje dodiruje muško međunožje.
"Urednici su tražili da osmislim drugu verziju, i to su tražili da budem brži nego ikad. Morao sam doslovno preko noći smisliti zamjenu", sjeća se Ivezić kojega zbog toga i drugih omota neki kritičari nazivaju “glasovitim netalentiranim” Jugotonovim dizajnerom.
"S vlastima sam isto imao jednu manju situaciju kad su mislili da omotnicom pokušavam izvesti diverziju. Od nekakva grmlja im se činilo da je slovo U, namjerno tako postavljeno. A čista slučajnost, loš otisak", smije se Ivezić, kojemu je posao, osim brojnih nagrada, osigurao niz prijateljstava sa širokim krugom kreativaca.
"Dok je bio u vojsci, Kemal Monteno mi je nedjeljom dolazio na ručak, a Ljupka Dimitrovska i Tereza Kezovija dopuštale su jedino meni da ih slikam, a moja žena bi, kad bi Tereza došla u studio, bila tu da je tješi ako bi se ova zbog nečega rastužila. Bio sam dobar i sa Johnnyem Štulićem koji mi je nudio da pokrenemo firmu jer smo obojica ‘ludi’. Odbio sam, objasnivši da od već započetog posla nemam vremena", kaže samozatajni umjetnik koji, nažalost, nema arhiv svojih radova.
Mnoge je omote i postere u obiteljskoj šupi izjela vlaga, a i nagrade, kojih je u ono vrijeme bilo i više nego dosta, putem su se, zajedno s Jugotonom, pogubile.
