Kada bi postojao i samo jedan hrvatski građanin koji bi se izjasnio kao vjernik neke druge vjere, a ne katoličke, ili koji sebe ne smatra vjernikom, šef države ne bi smio dati blagosloviti svoj ured. Predsjednik Republike predsjednik je svih građana, pa i tog jednog nevjernika. Državne institucije ne mogu biti predmetom ni mjestom za vjerske obrede. A blagoslov označava vjeru. Država je sekularna, a vjera je osobna stvar pojedinca.
Netko će reći da nema ništa lošega u želji da se podijeli božansku milost osobi ili stvari. I nema, ali je to u suprotnosti s pojmom sekularne države i sekularne vlasti. Nijedan svećenik ne dolazi, primjerice, blagoslivljati prostorije talijanskih predsjednika ili šefova vlada. Takvo što nijednome nije palo ni na kraj pameti. Odvojeni su vjera i državne institucije.
Nastavak kolumne Silvija Tomaševića pročitajte na vecernji.hr.
