Arhetipovi su korisno iako riskantno oružje u pričanju priča. Ako se loše koriste mogu djelovati pojadnostavljeno i predstavljati klišeje, no onaj tko ih zna dobro iskoristiti ima moć da postojeće društvene i kulturne snage kritizira s njihovim oružjem. A ono što volimo govori puno o tome tko smo.
Još od kratkih priča o C. Augusteu Dupinu, briljantnom detektivu koji je ujedno pravi gad, a kojeg je u svojim djelima predstavio Edgar Allan Poe, stereotip ovakvog genijalca postao je dio 'inventara' naše kulture, s tim da je najpopularniji predstavnik Sherlock Holmes. Sherlock predstavlja i loše i dobre strane našeg društva, koje ga jednostavno voli.
Inteligentni sociopat predstavlja za početak privilegiranog bijelog muškarca. Što bi se dogodilo da se u njegovim cipelama nađe crni detektiv koji na istovjetan način komunicira s kolegama policajcima? Nije nevjerojatan scenarij u kojem bi ga zatvorili, pretukli, ili bi jednostavno nestao u noći, no sigurno mu ne bismo dozvolili tako ponašanje.
Koliko dugo bi crni detektiv Sherlockovog stava mogao zadržati posao u Louisiani? Mislite da bi ga uopće zaposlili?
Sherlockov karakter, djelomično, može opstati upravo zbog toga kako ga doživljava naša kultura. Bijeli muškarci, općenito gledajući, mogu biti gadovi, pa mogu biti i genijalci koji rješavaju kriminalističke zavrzlame, zar ne?!
Uz to, on je muškarac. Pretpostavlja se da je nedostatak emocija prvenstveno muška karakteristika (iako likovi poput briljantne, ledene kraljice Sage Norén u dansko-švedskoj seriji Most napokon brišu taj stereotip), te ne ide baš uz ženske likove. Tu si mijenjanje gledišta još uvijek ne dopušta većina pisaca, te ako se i predstavi koja hladnokrvnija žena, ona će bar biti pošteno ljudsko biće koje neće zloupotrebljavati svoju logiku i briljantnost ili pokušavati namjerno biti okrutna.
Unatoč svemu, volimo njegovu aroganciju
No mi svejedno volimo Sherlocka kad je okrutan. Ili nas bar ta njegova strana zabavlja, kao i njegova arogantnost, nebriga za društvo i predstavnike vlasti, te bilo što što nije nusprodukt njegovog mozga. Uglavnom, postoji nešto u 'genijalcu koji je odvratan prema svima' što nas ne prestaje intrigirati.
Dio njegove zavodljivosti krije se u samouvjerenosti, koja sve privlači, dok se drugi dio tiče toga kako međusobno djelujemo s genijalcima ili velikanima. No postoji još nešto. Svi smo bili bar jednom bili u redu iza nekog neodlučnog tko nije mogao odlučiti što želi i svi smo mu željeli reći da je jadnik i neka već više odluči ili nestane. Također, svi smo imali nadređene koji su imali inteligenciju plijesni (bez vrijeđanja plijesni), a zbog čijih smo glupih odluka na posao odlazili nervoznog želuca, a kojemu smo bezbroj puta željeli odbrusiti na prilično neumjesne načine.
Kroz lik Sherlocka napokon možemo izreći sve što bismo željeli frustrirajućim strancima, šefovima i prijateljima, bez da povrijedimo ičije osjećaje ili završimo na Zavodu za zapošljavanje.
Premda je velika vjerojatnost da bismo se mogli izvući s ponašanjem nalik njegovom (ako kažete idiotu u autobusu da se makne s vrata, mala je šansa da će vam opaliti šamar), te ne bismo završili u zatvoru ili pod paljbom, teško je učiniti taj korak. Jer čak i ako povremeno želimo biti poput Sherlocka, većina nas ipak cijeni društvene konvencije koje su se pobrinule da su likovi poput njega izuzetak.
Duboko u sebi, ljudi cijene emotivnu povezanost koju dijele s drugima, te povremene osjećaje ljutnje u sebi zakapaju bez velikih posljedica, piše The Huffington Post. I dok nam genijalni detektivi dopuštaju da uživam u njihovim slobodama, istodobno nam ostavljaju taman dovoljno mjesta da cijenimo konvencije koje nam gotovo garantiraju da se nikad nećemo morati s istim likovima 'nositi' u pravom životu.
