Imali su 13, 14, 15 i 16 godina. Neki su pucali po učenicima škole koju su sami pohađali, neki su napali školu koju nisu pohađali. Desetljećima poslije neki još služe doživotne kazne, neki su ponovno završili u zatvoru nakon izlaska, a neki danas traže novu priliku. Evo što su sami govorili o svojim životima, žrtvama, krivnji i kajanju.
"Sa svakom školskom pucnjavom osjećam da sam djelomično odgovorna". Brenda Spencer (64) tu je rečenicu izgovorila više od dva desetljeća nakon što je, kao 16-godišnjakinja, nastavila osnovnu školu u San Diegu. Nije bila učenica te škole. Živjela je preko puta Grover Cleveland Elementary Schoola i 29. siječnja 1979. pucala prema djeci i zaposlenicima koji su se nalazili ispred škole. Poginuli su ravnatelj Burton Wragg i domar Mike Suchar, a ranjeno je osam učenika i policajaca. Spencer je nakon napada uhićen, a 1980. osuđen na 25 godina doživotnog zatvora.
Tijekom napada novinar ju je telefonom pitao zašto to radi. Njezin odgovor tada je postao dio američke pop-kulture: "Ne volim ponedjeljke." Rečenica je godinama bila vezana uz njezino ime i kasnije je poslužila kao inspiracija za pjesmu The Boomtown Rats. No mnogo godina poslije njezin je ton bio drukčiji. Na saslušanju za uvjetni otpust 2001. rekla je: "Znam da to što kažem 'žao mi je' ne čini stvari ispravnima." Govorila je i tome da bi željela da se sve što se dogodilo nikada nije dogodilo. Istodobno je pokušavala objasniti vlastito ponašanje okolnostima svog odrastanja, problemima s alkoholom i drogama te tvrdnjama o zlostavljanju. Neke od tih tvrdnji bile su osporavane tijekom postupaka za uvjetni otpust.
A onda je izgovorila rečenicu o kojoj se i danas govori: "Sa svakom školskom pucnjavom osjećam se djelomično odgovorno. Što ako su ideju dobili iz onoga što sam ja napravila?". Spencer je tijekom godine više puta tražio izlazak iz zatvora. Posljednji put joj je uvjetni otpust odbijen u veljači 2025. Komisija je pritom posebno istaknula problem preuzimanja odgovornosti. Sljedeće saslušanje može tražiti 2028. godine. Danas je zatvorena u California Institution for Women u Kaliforniji.
Za neke od ljudi koji su preživjeli njezin napad njezino kasnije kajanje nije promijenilo ono što su proživjeli. Cam Miller imao je devet godina kada ga je Spencer ranila. Desetljećima je kasnije opisivao kako je nakon napada noću bio toliko prestrašen da ga je majka vodila kroz kuću i palila svjetla jer se bojao da je napadačica ponovno ondje. Kada je kao dijete vidio Spencer na suđenju, opisao ga je kao "čudovište" i "demona".
Od Spencer do Andyja Williamsa (40) prošle su 22 godine. I Williams je imao 15 kada je nastavio školu koju je pohađao. Bilo je to 5. ožujka 2001. u Santana High Schoolu u Santeeju u Kaliforniji. Williams je bio učenik škole. U napadu su poginula dva učenika, 14-godišnji Bryan Zuckor i 17-godišnji Randy Gordon, a 13 ljudi je ranjeno. Williams je osuđen na 50 godina do doživotne kazne. Godinama poslije dao je opsežan intervju za PBS. Više nije bio tinejdžer koji je pokušavao objasniti svoju biesu. Bio je odrasli čovjek koji je već više od desetljeća proveo u zatvoru. Kada su ga pitali je li tada znao da radi nešto pogrešno, odgovorio je: "Znao sam da je ono što radim pogrešno, ali nisam mogao shvatiti konačnost toga".
Govorio je o emocionalnoj otupjelosti io tome da sa 15 godina nije mogao razumjeti da će posljedice njegova postupka trajati cijeli život. Na pitanje osjeća li kajanje odgovorio je: "Apsolutno." A o žrtvama je rekao: "Žao mi je i uvijek će mi biti žao."
- Volio bih da sam bio dovoljno hrabar da nekome kažem što mi se događa. - dodao je u intervjuu. Nije tvrdio da ga činjenica da je bio dijete oslobađa odgovornosti. Govorio je o razlici između dječjeg i odraslog razumijevanja posljedica. I godinama poslije nije pokušavao prisiliti obitelji žrtava na kontakt. Smatrao je da one trebaju same odlučiti žele li ikada razgovarati s njim.
No njegov se slučaj ponovno našao u središtu javnosti. U rujnu 2024. prvi put je imao pravo na saslušanje za uvjetni otpust. Komisija ga je odbila i zaključila da predstavlja rizik za javnu sigurnost. Zatim je 2026. došlo do novog pravnog obrata. Sudac je prihvatio njegov zahtjev za preispitivanje kazne i ponovno određivanje kazne kroz sustav za maloljetnike. Tužiteljstvo se tome usprotivilo i uložilo žalbu. Williams zbog toga nije automatski pušten; prema najnovijim dostupnim podacima i dalje je u zatvoru, dok se vodi pravna bitka oko njegova statusa. Od Kalifornije do Aljaske, samo četiri godine nakon Williamsova napada, dogodio se slučaj Evana Ramseya (45). Ramsey je imao 16 godina i bio je učenik Bethel Regional High Schoola na Aljašci. Njegova obiteljska situacija bila je teška. Otac mu je završio u zatvoru, majka je imala problema s alkoholom, a Ramsey i njegova braća dio djetinjstva proveli su u udomiteljskim obiteljima. U školi je imao problema s vršnjacima i kasnije je govorio o zadirkivanju i nasilju koje je doživljavao.
Bio je 19. veljače 1997. kada su u školi poginuli učenik Josh Palacios i ravnatelj Ron Edwards. Ramsey je preživio i osuđen je na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Dvadeset godina kasnije novinarka Rhonda McBride razgovarala je s njim u zatvoru. Tada je već imao 36 godina.
- Postoji dio mene koji će uvijek biti tužan - rekao je Ramsey te nastavio: "Tužan zbog onoga što sam napravio. Ali mala količina tuge koju osjećam, drugi osjećaj više."
Govorio je o tome kako bi volio da je tada znao da će srednja škola završiti i da će problemi s kojima se suočavao kao tinejdžer jednom proći. A onda se ispričao: "Žao mi je. Volio bih da mogu promijeniti ono što se dogodilo. Razumijem da moja isprika vjerojatno neće ništa ublažiti." Ramsey je i danas u zatvoru. Nakon razgovora za KYUK bio je premješten u Wildwood Correctional Center u Kenaiu. Prema objavljenim podacima, pravo na uvjetni otpust ima tek u vrlo poznim godinama. Njegova priča posebno je bolna zbog njegove majke. Claudia Palacios izgubila je sina Josha. Godinama je ponavljala: "Zašto ja? Zašto Josh?" A onda je shvatila da odgovor na to pitanje ništa ne može promijeniti.
- Kad sam postavljala to pitanje, mislila sam da je važno. Ali nije. - rekla je. Ono što joj je postalo važno bilo je da se takav događaj više ne ponovi. Još mlađi bio je Michael Carneal (43). Imao je samo 14 godina kada je 1. prosinca 1997. napao učenike Heath High Schoola u Kentuckyju. Za razliku od Spencera, on je bio učenik škole. Žrtve su mu bile poznate. Ubijene su tri učenice – Jessica James, Kayce Steger i Nicole Hadley - a petero ljudi je ranjeno. To je važno jer se Carneal desetljećima poslije sam osvrtao upravo na činjenicu da je poznavao ljude koji su stradali.
- Nicole je bila vrlo dobra prijateljica - rekao je. A zatim: "Neke sam poznavao više od drugih, ali bila je to mala škola i mnogi od tih ljudi bili su sa mnom u bendu. Išao sam na nekoliko njihovih rođendanskih zabava."
- Ni o jednom od njih nemam negativna sjećanja - dodao je. Carneal je govorio i glasovima koje je čuo. Na saslušanju za uvjetni otpust 2022. rekao je da još uvijek čuje glasove slične onima koje je čuo prije napada, ali da je uz terapiju i lijekove naučio kontrolirati svoje ponašanje. Tada je nakon 25 godina zatvora tražio mogućnost da bude pušten. Rekao je da postoje dani kada smatra da zaslužuje umrijeti zbog onoga što je napravio, ali i dani kada misli da bi mogao napraviti nešto dobro za druge.
"Mislim da mogu učiniti mnogo dobra." Govorio je o tome da ga zajednica vidi kao "čudovište".
A na kraju se izravno obratio žrtvama, njihovim obiteljima i cijeloj zajednici: "Žao mi je zbog onoga što sam učinio. Znam da to neće promijeniti stvari niti ih učiniti boljim, ali žao mi je zbog onoga što sam učinio." Njegova isprika, međutim, nije uvjerila sve. Otac Nicole Hadley, Charles Hadley, rekao je da Carneal "nikada nije pokazao kajanje niti preuzeo odgovornost" za ono što je učinio. Preživjele žrtve također su reagirale različito. Missy Jenkins Smith ostala je paralizirana i četvrtog stoljeća poslije govorila je o životu bez mogućnosti korištenja nogu. Drugi preživjeli govorili su o Carnealu kao o djetetu kojeg su poznavali prije nego što je postao počinitelj. Komisija je ipak jednoglasno odbila njegov zahtjev. Michael Carneal ostaje u zatvoru i služi doživotnu kaznu. Godine 2025. premješten je u Little Sandy Correctional Complex u Kentuckyju.
Jedan od mlađih počinitelja bio je Mitchella Johnsona (42) . Imao je 13 godina kada je 24. ožujka 1998. s 11-godišnjicom Andrewom Goldenom napao Westside Middle School u Jonesborou u Arkansasu. Obojica su bili učenici te škole. U napadu je poginulo četvero učenika i jedna nastavnica, a deset ljudi je ranjeno. Budući da su imali samo 13 i 11 godina, obojci su procesuirani kao maloljetnici. Johnson je pušten 2005., kada je napunio 21 godinu. Golden je pušten dvije godine poslije. Ali Johnsonov život nakon izlaska nije tekao mirno. Godine 2007. ponovno je uhićen zbog posjedovanja oružja i droge. Nakon toga uslijedili su novi kazneni postupci zbog krađe i drugih kaznenih djela. Dobio je dodatne zatvorske kazne. Prema sudskim i novinskim zapisima, iz zatvora je konačno pušten u srpnju 2015. i predan američkoj probacijskoj službi za južni okrug Teksasa, uz uključivanje u program rehabilitacije od ovisnosti.
Kada su ga 2007. pitali što bi rekao obiteljima djece koju je ubio, Johnson je odgovorio: "Žao mi je što je ovo nešto s čime moram živjeti ostatak života." Rekao je i da razumije ljutnju obitelji: "Da je netko ubio moju majku ili moju kćer, kako bih se ja osjećao? Ako bih to mogao vratiti, čak i kada bi to značilo da umrem i odem u pakao, učinio bih to i ne bih dvaput razmislio." Na pitanje smatra li da zaslužuje biti slobodan odgovorio je: "Iskreno, ne mislim da zaslužujem." U završnom dijelu iskaza rekao je: "To je moja stvarna kazna - znati da sam oduzeo nevin život, znati da sam nekome nanio patnju i bol i da mi je, od dna srca, žao." No u istom iskazu govorio je i tome koliko mu je teško nakon izlaska pronaći posao zbog onoga tko je. Govorio je io vlastitom životu, problemima i osjećaju da ga prošlost prati kamo god otišao. I upravo je taj kasniji život potpuno promijenio sliku o njemu.
Johnson nije nakon prve maloljetničke kazne jednostavno nestao iz javnosti i nastavio normalan život. Ponovno je završio pred sudovima iu zatvoru, a tek je 2015. ponovno pušten. Od tada se više nije pojavljivao u javnosti. Njegov tadašnji suučesnik Andrew Golden više nije živ. Nakon izlaska iz zatvora promijenio je ime u Drew Grant. Godine 2019., u dobi od 33 godine, poginuo je u prometnoj nesreći.
*uz pomoć AI
