Dragan Garić (ubijen), Milenko Mandić (ubijen), Željko Ražnatović Arkan (ubijen) i Ljubomir Mihajlović (preživio) Tako je pisala stranica Puls asfalta objavivši posljednju fotografiju Arkana uoči ubojstva, snimljenu taj dan.
Nije ni moglo završiti drukčije. Tog 15. siječnja 2000. godine, predvorje beogradskog hotela "Intercontinental" bilo je ispunjeno uobičajenom subotnjom vrevom. Gosti su sjedili u separeima, pili kavu, razgovarali. Među njima je bio i Željko Ražnatović Arkan, personifikacija moći beogradskoga podzemlja, paralizirajućeg straha i prljavih ruku postmiloševićevske Srbije. Činio se nedodirljiv, brutalni ratni zločinac i najmoćniji kriminalac na Balkanu, Arkan je živio na rubu, okružen tjelohraniteljima i neprobojnim zidom vlastite legende. No, tog poslijepodneva, u srcu svog grada, mit o njemu je ugašen u sedam sekundi. Precizno isplanirana egzekucija, izvedena u stilu mafijaških obračuna, nije mu samo okončala život, već je simbolički označila kraj sramotne ere u Srbiji obilježene ratom, kriminalom i neraskidivom vezom države i podzemlja.
Tog kobnog dana, Arkan je djelovao opušteno, pisali su srpski mediji, koji su imali običaj o njemu i obitelji pisati kao o kakvim celebrityjima. U "Intercontinental" je stigao sa suprugom, najpopularnijom folk pjevačicom Svetlanom Cecom Ražnatović, njezinom sestrom Lidijom Veličković i tjelohraniteljem Zvonkom Mateovićem. Dok su Ceca i Lidija, u pratnji Mateovića, obilazile butike u prizemlju hotela, Arkan je sjeo u jedan od udobnih separea blizu recepcije. U društvu su mu bili Milenko Mandić Manda, poslovni suradnik koji je vodio mnoge njegove poslove, i Dragan Garić, djelatnik saveznog SUP-a. Pitanje što djelatnik SUP-a radi u društvu takvog kriminalca bilo bi glupo. Pa Arkan je bio proizvod države, srpskih tajnih službi koje su dobrim dijelom od njegove Srpske dobrovoljačke garde oformile i zloglasnu Jedinicu. Arkan i ekipa sjedili su, razgovarali i, kako su svjedoci kasnije ispričali, ispunjavali listiće za sportsku kladionicu. Činilo se kao još jedno obično subotnje poslijepodne.
Miris baruta u hotelu Intercontinental
Nešto prije 17 sati, ispred hotela su se zaustavila dva automobila, "Opel Calibra" i "Golf". Iz Opela su izašli Dragan Nikolić Gagi i Milan Đuričić Miki, obojica dobro poznata policiji. Iz Golfa je izašao Zoran Nikolić Pegla, koji će se vrlo brzo vratiti u automobil, i Dobrosav Gavrić, tad tek 23-godišnji pripadnik policijske brigade beogradskog SUP-a koji je u to vrijeme bio na bolovanju. Gagi, Miki i Gavrić mirno su ušli u toplo predvorje hotela. Nekoliko minuta nakon 17 sati, Gagi i Miki prišli su Arkanovom stolu. Srdačno su se rukovali s njim, poljubili Mandića i zatim se uputili prema stepenicama koje su vodile na kat, kao da su samo usputni poznanici. Istovremeno, ubojica Dobrosav Gavrić sjeo je u susjedni separe, svega nekoliko metara iza Arkanovih leđa. Naručio je piće i strpljivo čekao. Nitko u hotelu nije mogao ni naslutiti dramu koja će uslijediti.
Oko 17 sati i 10 minuta, Gagi je mobitelom nazvao Peglu i pitao ga je li sve u redu. Nakon potvrdnog odgovora, Pegla je upalio motor Golfa. Minutu kasnije, Gavrić je ustao od svog stola. Mirno je prišao Arkanovim leđima, ispod kaputa izvukao pištolj "CZ 99" i bez riječi ispalio tri hica Arkanu u potiljak. Zatim je nastavio pucati. S još tri metka u glavu i jednim u leđa pogodio je Mandu, koji je na mjestu ostao mrtav. Ubojica Dragan Garić, pokušavajući pobjeći, pogođen je s dva metka u leđa. U predvorju je nastao pakao. Čaše i boce letjele su sa stolova, gosti su vrišteći zalijegali na pod, a zrakom se širio oštar miris baruta. U samo sedam sekundi Arkan je izrešetan. Najmoćniji čovjek srpskog podzemlja ležao je beživotno u lokvi krvi.
Pucnjavu su čuli i u butiku "La France", gdje su u tom trenutku bile Ceca i sestra, kao i tjelohranitelj Zvonko Mateović koji je sjedio ispred. Mateović je kasnije na sudu ispričao da je vidio Gavrića kako puca u Mandića. Kada se ubojica okrenuo prema izlazu, Mateović je izvukao svoj pištolj i zapucao. Iako je nosio pancirku, jedan metak pogodio je Gavrića u bok, prošavši između dvije ploče. Ranjeni Gavrić je pao, ali se nastavio laktovima vući prema izlazu. U tom trenutku, prema Mateovićevom svjedočenju, Gagi je s vrha stepenica otvorio vatru na njega, pružajući Gavriću zaklon. Mateović je uzvratio paljbu, a kada je ispraznio spremnik, utrčao je u butik i uzeo pištolj od Cece, koji je držala u torbici. No, sve je već bilo gotovo. Gagi je uspio odvući ranjenog Gavrića do Golfa, nakon čega su pobjegli s mjesta zločina.
Kada je pucnjava prestala, Ceca je dotrčala do svog supruga. Krv mu se skupljala u ustima, a ona mu je prstima pokušavala osloboditi dišne putove. U šoku i panici, vrištala je i molila za pomoć. Zajedno sa sestrom Lidijom i jednim gostom hotela, Stevanom Glišićem, počela je vući teško ranjenog Arkana prema izlazu. Negdje blizu vrata, Arkanu je iz pojasa ispao pištolj. Lidija ga je pokušala uzeti, ali su je spriječili policajci koji su u međuvremenu stigli na mjesto događaja. Ceca je tada preklinjala jednog policajca da Arkana službenim vozilom preveze u bolnicu, no on je to odbio. Njegovo objašnjenje bilo je da za to nema odobrenje svog nadređenog. Vrijeme je istjecalo. Na kraju je Arkan ubačen u Glišićev privatni BMW i odvezen u Urgentni centar. Tamo je, nedugo nakon dolaska, i službeno proglašen mrtvim. Od posljedica ranjavanja preminuo je i Dragan Garić. Ubojstvo koje je šokiralo Srbiju ostavilo je iza sebe tri tijela i bezbroj pitanja o naručiteljima, koja ni do danas nisu dobila konačan odgovor. Samim time i zločini što ih je Arkan sa zloglasnim Tigrovima, pripadnicima Srpske dobrovoljačke garde počinio u Istočnoj Slavoniji i Bosni, ostali su bez epiloga. Crvena tjeralica Haaga za Arkanom postala je bezvrijedan komad papira.
Vidimo se u čitulji
Arkanovo ubojstvo je međutim bilo godinama planirano. Iz dokumentacije stranih obavještajnih službi zaključuje se da je cilj određenih krugova iz državnih struktura i srpskog podzemlja bio da se Arkana najprije što više oslabi. Počeli su likvidiranjem većine najbližih suradnika i prijatelja, a time se oko njega stvorio prazan prostor koji otvara mogućnost atentata.
"Vodeći se ovim principom, tijekom devedesetih du ubijeni mnogi oko Arkana, a riječ je o ljudima s kojima je on surađivao ili se družio. Sve su to bili odani ljudi. Likvidacije su ga oslabile, što je na kraju, kada je praktički bio nezaštićen, dovelo do njegovog ubojstva", prenijeli su srbijanski mediji informacije iz stranih dokumenata.
Ražnatovića je ubio policajac Dobrosav Gavrić iz sela Trbušnica kod Loznice. Gavrić je od 2006. godine bio u bijegu, a 2012. godine je uhićen u Južnoafričkoj Republici i još nije izručen Srbiji. Proces za ubojstvo Ražnatovića ponovljen je nekoliko puta pred Višim sudom u Beogradu, a Gavrić, kasnije osuđen na 35 godina zatvora, pušten je iz pritvora 2006. godine i od tada je nedostupan srpskom pravosuđu.
U bijegu je i njegov pomagač Milan Đuričić Miki, dok Dragan Nikolić Gagi, jedan od junaka dokumentarnog filma "Vidimo se u čitulji", u Zabeli kod Požarevca izdržava kaznu od 30 godina zatvora. Gagi je također bio u bijegu, ali je 2003. godine uhićen u Beču i izručen Srbiji. Na mnogobrojnim suđenjima nisu utvrđeni ni motivi niti naručitelji Arkanovog ubojstva, pa je tako ostalo zbog čega je policajac iz Trbušnice pucao s leđa u glavu najmoćnijeg kriminalca Srbije i osim njega ubio i Milenka Mandića Mandu i Dragana Garića, koji su sjedili s Arkanom u separeu hotelskog lobija.
Ubio ga policajac
Gavrić je izabran za ubojstvo Arkana jer je bio izuzetno spretan, vješt u baratanju oružjem, a bio je i u dobroj fizičkoj kondiciji. Prvobitni plan ubojica bio je da Arkanu ponude da kupi Audi A8 i to ispod tržišne cijene. Nakon toga su ga trebali namamiti da isproba automobil, a potom ga u tom istom automobilu ubiti. Posao je bio gotovo pred sklapanjem, Arkan je došao do vrata hotela gdje se trebao dogovoriti s 'prodavateljima', ali mu je nešto bilo sumnjivo pa je odustao od Audija. Onda se prešlo na "plan B". Intercontinental.
Gavrić, policajac iz Trbušnice je u općem metežu puzao na laktovima i uspio se izvući iz hotela, odakle je njega, Gagija i Mikija Golfom do bazena "11. april" u Novom Beogradu odvezao Zoran Nikolić Pegla. Gavrić je, pogođen u bok između dvije ploče pancirke koju je nosio, iste večeri zbrinut u privatnoj klinici u Loznici, pisao je Express.
Mediji su tada javljali da je u Loznici iste večeri viđen i džip kontroverznog biznismena i nekadašnjeg playboya Andrije Draškovića, koji se u srpskim medijima spominjao i kao "stvarni kralj kokaina". Ali to ne dokazuje ništa - Drašković ni u jednom kasnijem pravnom procesu nije spomenut kao organizator ili naručitelj Arkanovog ubojstva. U međuvremenu su se u medijima pojavljivale neslužbene informacije da su dan prije ubojstva kod tadašnjeg šefa Državne bezbednosti Radomira Markovića bili i Arkan i Andrija Drašković. Arkan se jako trudio da o sebi u javnosti stvori sliku kao o patrioti i pravoslavnom vjerniku, pisao je Express.
Tijekom suđenja koje je uslijedilo, Gavrić je tvrdio da se u hotelu zatekao sasvim slučajno, kako bi se našao s prijateljima i proslavio pravoslavnu Novu godinu. No, sud mu nije povjerovao. U listopadu 2006. godine, osuđen je na 35 godina zatvora. Njegovi pomagači, Milan "Miki" Đuričić i Dragan "Gagi" Nikolić, dobili su po 30 godina. Gavrić je redovito dolazio na sudska ročišta, sve do dana izricanja presude. Tog dana, jednostavno se nije pojavio. Nestao je bez traga, započevši višegodišnji bijeg koji će ga odvesti preko četiri države do afričkog kontinenta.
Najupornija teorija, koju je i sam Gavrić kasnije iznio u svom zahtjevu za azil u Južnoafričkoj Republici, jest da je Arkanovo ubojstvo naredio tadašnji predsjednik SR Jugoslavije, Slobodan Milošević. Prema toj verziji događaja, Arkan je postao prevelika prijetnja za Miloševića. Nakon što je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju podigao optužnicu protiv Arkana 1999. godine zbog ratnih zločina u Bosni i Hercegovini, pojavile su se glasine da je zapovjednik "Tigrova" počeo surađivati s haškim tužiteljima. Kao jedan od ključnih ljudi Miloševićevog ratnog aparata, Arkan je posjedovao informacije koje su mogle teško kompromitirati i samog predsjednika. Njegovo svjedočenje u Haagu bilo bi katastrofalno za Miloševića, pa je likvidacija, prema ovoj teoriji, bila jedini način da se osigura njegova šutnja.
Gavrić je u svojoj izjavi južnoafričkim vlastima naveo kako se bojao da će biti ubijen ako ga izruče Srbiji, tvrdeći da su ljudi bliski Arkanu i Miloševiću, poput tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ivice Dačića, i dalje na moćnim pozicijama. - Bojim se da će moje izručenje jednostavno rezultirati mojim ubojstvom - stajalo je u njegovoj izjavi.
Druga teorija fokusira se na sukobe unutar samog podzemlja. Jedan od osuđenih za sudjelovanje u ubojstvu, Dragan Nikolić, tvrdio je da je motiv bio novac od transfera nogometaša Nikole Lazetića iz Arkanovog kluba Obilić u turski Fenerbahçe, koji je Arkan navodno zadržao za sebe. Također se spominju i sukobi s drugim moćnim kriminalnim figurama, poput Zorana Uskokovića "Skoleta", koji je i sam ubijen samo nekoliko mjeseci nakon Arkana. Bez obzira na pravi motiv, jasno je da je Arkanova smrt otvorila borbu za prevlast u srpskom podzemlju. Koju će iskoristiti Legijina Jedinica i Surčinski klan.
Nakon bijega iz Srbije 2006. godine, Gavrić je započeo svoju odiseju. Prvo je stigao u Bosnu i Hercegovinu, gdje je nabavio lažnu putovnicu na ime Saša Kovačević. S tim identitetom putovao je preko Hrvatske, Italije i Kube sve do Ekvadora, gdje je proveo gotovo godinu dana. Njegovo konačno odredište bila je Južnoafrička Republika, u koju je stigao 2007. godine s turističkom vizom. Ubrzo su mu se pridružile supruga i dvoje djece, a obitelj se smjestila u luksuznom apartmanu s pogledom na obalu Cape Towna.
Koristeći lažni identitet i poslovnu vizu dobivenu na ime svoje supruge, Gavrić je započeo novi život. Otvorio je restoran u Johannesburgu, a kasnije i tvrtku za uvoz i izvoz. Više od tri godine, jedan od najtraženijih bjegunaca s Balkana živio je neometano, uspješno gradeći poslovnu karijeru i uspostavljajući veze u lokalnom podzemlju. Prema riječima južnoafričke istraživačke novinarke Mandy Wiener, "Saša Kovačević" postao je poznat u pokeraškim krugovima Johannesburga i povezao se s ljudima iz kruga češkog mafijaškog šefa Radovana Krejčira.
Njegov ključni kontakt bio je Cyril Beeka, zloglasni šef osiguranja noćnih klubova i važna figura u podzemlju Cape Towna. Gavrić je postao Beekin vozač i tjelohranitelj. Izvor blizak Beeki izjavio je za novine Mail and Guardian da je Gavrić nudio obavještajne podatke o istočnoeuropskim bandama u zamjenu za zaštitu. Činilo se da je uspio osigurati sigurno utočište, daleko od srpskog pravosuđa i moguće osvete. Čak postoje naznake da su južnoafričke obavještajne službe znale njegov pravi identitet mjesecima prije nego što je javno razotkriven, te da je možda surađivao s njima kao doušnik.
Idila je naprasno prekinuta 21. ožujka 2011. godine. Dok je vozio Beeku kroz predgrađe Cape Towna, napadači na motociklu otvorili su vatru na njihov automobil. Beeka je na mjestu ubijen, a Gavrić teško ranjen. U kaosu koji je uslijedio, Gavrić je, unatoč ozljedama, uzvratio vatru i pokušao progoniti napadače. Policija je u vozilu pronašla malu količinu kokaina, što je dovelo do njegovog uhićenja. Kada su mu uzeli otiske prstiju, istina je izašla na vidjelo. Saša Kovačević bio je Dobrosav Gavrić, čovjek s Interpolove tjeralice.
Od prosinca 2011. nalazi se u južnoafričkom zatvoru, gdje se bori protiv izručenja. Njegov slučaj razotkrio je duboke veze između srpskih kriminalaca i južnoafričkog podzemlja. Stručnjak za sigurnost Mark Bolhuis objasnio je za Balkan Insight da su srpski gangsteri "automatski cijenjeni i poštovani u podzemlju" zbog reputacije opasnih i korisnih ljudi, često unajmljenih za ubojstva.
Gavrićeva sudbina postala je još neizvjesnija nakon niza likvidacija drugih Srba povezanih s Arkanovim ubojstvom ili kriminalnim miljeom u Južnoafričkoj Republici. U travnju 2018. u Johannesburgu je ubijen Milan Đuričić, jedan od Gavrićevih suučesnika. Samo nekoliko tjedana kasnije, u Beogradu je likvidiran George Darmanović, agent južnoafričke tajne službe i posrednik u mafijaškim krugovima. Uslijedila su ubojstva Darka Kulića i Đorđa Mihaljevića, također u Johannesburgu. Dok su srpski mediji spekulirali da je riječ o zakašnjeloj osveti za Arkanovu smrt, južnoafrički stručnjaci vjeruju da su se srpski kriminalci jednostavno upleli u lokalne ratove za teritorij i novac.Ono što je godinama bilo sigurno utočište pretvorilo se u smrtonosnu zamku.
Svi Arkanovi ljudi
Umirovljeni šef kriminalističke službe Mile Novaković je, međutim, prije nekoliko godina otkrio da je Arkan pred kraj bio umiješan u velike poslove s drogom. Nakon ubojstva se nagađalo da je država potaknula sukob dva navodna narkobosa, koji su se osjećali daleko moćnije nego što se to državi sviđalo. Navodno je država htjela 'očistiti' teren za novu kriminalnu skupinu koju bi bilo lakše kontrolirati, a riječ je o skupini na čijem čelu je bio Legija. Ta je grupa kasnije postala poznata kao "surčinski klan".
Slobodan Milošević, za kojeg se često govorilo da je on naručitelj Arkanovog ubojstva, u intervjuu kojeg je dao krajem 2000. godine, nakon pada s vlasti, ogradio se od Arkanovog ubojstva i za Arkanovu likvidaciju optužio zapadne sile. "Ubili su jednog Arkana", rekao je tada Milošević, i obrazložio da je to ubojstvo bilo dio pripreme za promjenu vlasti u Srbiji, jer su zapadne sile "znale da je Arkan patriot" koji bi mogao odigrati značajnu ulogu u obrani vlasti u događajima poput 5. listopada, dana velike pobune protiv Miloševića u Srbiji.
Ovi dokumenti bi, pak, mogli baciti sumnju na Slobine tvrdnje da ga je likvidirao vanjski neprijatelj. U nastavku pročitajte kako su ubijeni najbliži suradnici zloglasnog ratnog zločinca.
RADOJICA NIKČEVIĆ (45)
direktor stambene zadruge Šumadija
ubijen 7. listopada 1993. u Beogradu
dobar Arkanov prijatelj
osmrtnicu u novinama platio mu je i vođa Medellinskog kartela Pablo Escobar
naručitelji i izvršitelji nikad nisu pronađeni
RADE ĆALDOVIĆ ĆENTA (47)
ubijen 15. veljače 1997. u Beogradu
bio dobro poznat u beogradskom podzemlju devedesetih
osuđivan za iznudu novca, ucjene, razbojništva, krađe i silovanja
ubojice nikad nisu pronađene
zajedno s njim ubijena je i Maja Pavić, Cecina vjenčana kuma
RADOVAN STOJIČIĆ BADŽA (46)
general srpske policije
zapovjednik Teritorijalne obrane Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema 1991. godine
fotografirao se s Arkanom 1991. u Erdutu
ubijen 11. travnja 1997. u restoranu Mama mija
ubojstvo nije rasvijetljeno
ZORAN STEVANOVIĆ (36)
uhićen s Arkanom onomad u Dvoru na Uni
obavljao "posebne zadatke" za Arkana
ubijen 30. kolovoza 1997.
VUKAŠIN GOJAK VULE (42)
Arkanov tjelohranitelj
časnik Srpske dobrovoljačke garde
vlasnik diskoteke Ric
ubijen 7. rujna 1997. godine
BOJAN PETROVIĆ (36)
član zloglasnog voždovačkog klana
odležao pet godina zbog ubojstva
ubijen 28. veljače 1998. godine
DRAGAN JOKSOVIĆ JOKSO (42)
jedan od najboljih Arkanovih prijatelja
ubijen 4. veljače 1998. u Stockholmu
ZORAN ŠIJAN (35)
vođa surčinskog klana
suprug pjevačice Goce Božinovske
ubijen krajem 1999. godine s 18 metaka
DARKO AŠANIN (42)
boksač
rođak ministra Pavla Bulatovića ubijenog 2000. godine
ubijen u ljeto 1998. godine na Dedinju
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Koga boli kako je umro... glavno da je umro...
Jedino Žika živac dežurni krivac i dalje živi.