Oni koji zarađuju puno, bogatiji članovi svjetskog društva, većinom svoje bogatstvo čuvaju u privatnim bankama u Ženevi u kojima je sve napravljeno tako da se osjećaju kao da su kod kuće. Takav je i tretman kojeg dobivaju. No u posljednje vrijeme umjesto luksuznih banaka većina njih svoje poslove obavljaju iz nekih ureda u Kaliforniji ili Singapuru i bave se ulaganjima u razne startupove, kineske, te u kanadske obveznice ili europsko nekretnine.
Takvi milijarderi sami su po sebi kreirali globalno financijsko tržište, u kojem su izbacili posrednika i kreirali svoje "obiteljske urede", osobne ulagačke tvrtke koji pretražuju svjetska tržišta u potrazi za novim prilikama, piše The Economist.
Na nekoj većoj razini njihovi uredi zapravo prolaze nezamijećeno, i tako postaju tiha snaga u investiranju, zarađuju više od različitih hedge fondova i gotovo šest posto vrijednosti svjetskog tržišta dionica. I dok se nastavljaju razvijati i dalje u ovom populističkom svijetu, izloženi su pitanjima kako koncentriraju svoju snagu i zapravo 'hrane' rastuću nejednakost.
No takav koncept daleko je od nečeg novog, dosada ne viđenog, a prvi među njima koji je otvorio takav ured, pokrenuo trend, bio je John D. Rockefeller 1882. godine. Brojke su pak eksplodirale ovog stoljeća, a danas se njihov broj kreće i do 10.000 onih koji većinom svoje urede imaju u Singapuru i Hong Kongu. Iako je njihov najvažniji posao upravljanja velikim financijskim bogatstvom, veliki uredi kimaju gotovo tisuću zaposlenika koji se bave i raznim drugim poslovima, od onih poreznih i legalnih, do onih zaposlenika koji se ponašaju poput moćnih butlera koji organiziraju njihova putovanja i brinu se o njihovom ljubimcima.
Njihovi su troškovi veliki, pa na takav način svoj poslovni život mogu organizirati samo oni među njima koji vrijede više od 100 milijuna dolara, što čini oko 0,001 posto svjetskog vrha. Azijski tajkun poput Jack Ma iz Alibabe kreirao je takvo veliko imanje. Najveći pak zapadni uredi, poput onih koje je otvorio investitor i filantrop George Soros nadgledaju desetke milijardi i građeni su poput neke uspješne tvrtke sa Wall Streeta. Natječu se sa bankama i privatnim tvrtkama kako bi mogli kupiti cijele kompanije.
Skromni uzajamni fondovi izrasli su tijekom 70-ih nakon blagostanja srednjeg sloja. Uspon takvih obiteljskih ureda odražava ogromnu nejednakost. Od 80-ih godina prošlog stoljeća bogatstvo kojim upravlja 0,01 posto najbogatijih povećalo se sa tri na osam posto. I dok osnivači takvih obiteljskih tvrtki dobivaju dividende ili prihode od inicijalne javne ponude dionica, u većini slučajeva oni tako zarađen novac preusmjeravaju. No nakon velike svjetske krize postali su oprezniji u poslovanju sa privatnim bankama zbog niz poteškoća.
Ovakvi trendovi neće izblijediti, kako pokazuju analize. Broj moćnih milijardera konstantno raste, a 199 novih ušlo ih je u taj svijet ove godine. Zarađuju oni koji su kreirali tvrtke nakon velikog buma 90-ih, ali i oni današnji mladi poduzetnici, posebno u SAD-u i Kini, koji su bogatstvo stekli na uspjehu tehnoloških kompanija. Blagodati tržišta prate i takvi uredi obiteljski, pa se tako konstantno bilježi i njihov porast, a čini se da će rasti i dalje.
Uz njihovu blagodat rastu i njihove kritike.
Među posljednjim kritikama je i ona kako takvi uredi kreiraju nejednakost, no oni su zapravo posljedica, a ne uzrok. Unatoč tome postoji zabrinutost, a posebno snažno izražen je strah, kako bi takvi uredi mogli ugroziti stabilnost financijskog tržišta. Ta kombinacija tržišta, manjka transparentnosti i jako bogatih ljudi mogla bi biti eksplozivna.
Investicijski fond LTCM 'težak' 100 milijardi dolara koje su podržavali super bogati, eksplodirao je 1998. godine i skor srušio cijeli Wall Street.
Veliki broj bogatih ljudi nasjeo je na Ponzijevu shemu, pokretača Bernie Madoffa, koja se urušila 2008. godine. No iz današnje perspektive ne čini se kako takve obiteljske ured čeka katastrofa. Imaju dug koji odgovara 17 posto njihove imovine, što ih čini najmanje utjecajnim sudionicima globalnog tržišta.
S jedne pak strane oni bi mogli imati i stabilizacijski utjecaj, svoje fondove razvijaju desetljećima pa su tako manje izloženi i ranjivi u slučaju neke panike, od banaka i raznih hedge fondova.
Javlja se i zabrinutost kako bi takvi uredi mogli povećati moć koju bogati imaju nad ekonomijom. To bi moglo i biti tako, npr. ako Bill Gates uloži npr. u Tursku, mogao bi imati u vlasništvu 65 posto njihovih dionica. No poanta je u umanjivanju rizika a ne koncentraciji moći na način da se kapital uzima iz izvorne obiteljske tvrtke i raspoređuje u široko rasprostranjen portfelj. Takve tvrtke imaju poseban apetit prema startupovima.
Uredi imaju privilegirani priljev informacija, raznim dogovorima i poreznim shemama, što im omogućuje da budu bolji od običnih investitora. No za to još dosada ne postoji mnogo dokaza. Prosječni obiteljski ured povratio je 16 posto u 2017. godini i sedam posto u 2016. godini, i tako pomalo zaostaju za svjetskim tržištima kapitala, kako tvrdi Campden Wealth, istraživačka tvrtka.
Bogataši su i jako dobro povezani, a njihovi ured, tj. način na koji funkcioniraju, su jako kompleksni i imaju barem dva ogranka, kako bi omogućili manipulaciju porezima. Gladni brokeri i bankari prostrli su crveni tepih za postizanje poslova sa tvrtkama koje ne kotiraju na burzama i koje nisu dostupne običnim investitorima. Ako je sve to dovelo do nepoštene prednosti, efekt koji se gradio desetljećima, mogao bi dovesti do katastrofalnog nesrazmjera u bogaćenju.
Jedini mogući odgovor na takvo ponašanje je biti budan i dobro promatrati. Posebno razne regulatorne organizacije koje dolaze u doticaj sa takvim uredima moraju osigurati pravila trgovanja, jednaku uslugu klijentima i porezni tretman. Trebali bi potaknuti tvrtke koje ostvaruju više od 10 milijardi dolara prihoda da objavljuju detalje svog poslovanja. U svijetu u kojem postoji sumnja u privilegirane, ti veliki uredi trebali bi poticati transparentnost. U zamjenu za to, mogli bi slobodno raditi.
A mogli bi nešto naučiti one koji poslužuju obične investitore i rade za mjesečne plaće i sami se nadaju da će izbaciti posrednika.
