Kako dalje - može li nam pomoći ovaj optimizam?

Nakon veličanstvenog sportskog dana u nedjelju i proslave, nameće se pitanje što i kako dalje. Oni emotivniji među nama će dugo živjeti u uvjerenju kako je optimizam dovoljan da pokrene Hrvatsku. Potrošnja je navodno povećana i do dvije milijarde kuna. To je oko 0,6% BDP-a. Procjena je vjerojatno napuhana jer bi značila da su Hrvati iznenada u prosjeku potrošili oko 500 kuna po osobi zbog nogometa, ali unatoč tome može se postaviti pitanje je li Europska komisija uzela u obzir taj efekt kada je nedavno smanjila prognozu rasta za Hrvatsku za ovu godinu za 0,2% BDP-a (s 2,8% na 2,6%)? Naravno da nije uzela efekt potrošnje u obzir, jer nisu mogli predvidjeti rezultat Hrvatske na Svjetskom prvenstvu. Osim toga, bit će i drugih pozitivnih efekata: sada za Hrvatsku zna još više ljudi – oni će poželjeti doći!

Ekonomski razvoj je mnogo složenija stvar od bilo kojeg sporta omeđenog jasnim dimenzijama terena i pravilima igre. Broj varijabli i relacija koje utječu na rast mnogostruko je veći od broja varijabli i relacija koje utječu na ishod nogometne igre. Osim toga, jasno je da usponi i padovi potrošnje zasnovani na promjenama ambijenta i očekivanja predstavljaju kratkoročna kolebanja. Za dugoročni rast bitna je produktivnost, a ona zavisi o tehnologiji, znanju, institucijama, o stvarima koje nemaju veze sa sportskim rezultatima.  Naposljetku, ako optimizam nije dovoljan za rješavanje jednog sportskog susreta (u pravilu oba protivnika uvijek odišu optimizmom prije utakmice), kako bi optimizam mogao biti dovoljan za rješavanje tako složenog problema kao što je društveni razvoj?

Kada bi nogometna euforija i trofeji bili važni za razvoj, gdje bi bio kraj Brazilu i Argentini?

Od društvenih vrednota do Komisijinih ekonomskih prognoza

Ovdje sam napisao: kada bi nogometna euforija i trofeji bili važni za razvoj, gdje bi bio kraj Brazilu i Argentini? Obje nogometne velesile imaju velike razvojne probleme. Imale su ih i prije i poslije velikih nogometnih ostvarenja. Doduše, u jednom kratkom trenutku prije desetak godina, činilo se da je u Južnoj Americi pronađen razvojni recept. Dok su Zapadne zemlje grcale u krizi, Južna Amerika je rasla usporedo s Kinom i jugoistočnom Azijom koje su ostale pošteđene udara nakon propasti banke Lehman Brothers 2008.

Unatoč tome, svakih desetak godina povijest nas podsjeti na ono što ekonomisti zovu «fundamenti»: Brazil trenutačno najviše usporava među velikim gospodarstvima svijeta iako globalno gospodarstvo snažno raste (iznad 4% na godinu, što je iznad dugoročnog prosjeka), a Argentina grca u financijskoj krizi nakon dugogodišnje i devastirajuće vladavine lijevih populista Kirschnerovih. Slika pokazuje kako pada vrijednost argentinskoga pesa – pokazuje koliko pesa treba dati za jedan dolar.

Screenshot

Riječ je o sposobnosti društva za trajan i stabilan rast produktivnosti te za inovacije. Ta sposobnost zavisi o tome kako funkcioniraju tržišta, koliko su ljudi poduzetni, o obrazovanju, kvaliteti institucija (npr. o neovisnosti pravosuđa, razvoju demokracije, kontroli nepotizma i korupcije), o kvaliteti politike, profesionalizmu, načinu selekcije i znanju upravljačkih elita, ali i o kulturi i tradiciji.

Racionalan odgovor na pitanje mogu li se fundamenti mijenjati zbog događaja kao što je ulazak u finale Svjetskog nogometnog prvenstva glasi – ne. Štoviše, velika je opasnost da nacionalna euforija i oni koji se «šlepaju na tuđu slavu» (engl. «mirror glory» prema Garyju Linekeru) pogoduju donošenju loših odluka.

Primjer takve odluke bio bi preskup i prevelik Nacionalni stadion financiran novcem poreznih obveznika. Drugi primjer slične odluke bilo bi množenje vojske komora, agencija i ureda čiji predstavnici apeliraju na to da im se dodijeli još više novca poreznih obveznika, jer oni sada (eto, sad se vidi!) znaju kako sve to pretvoriti u opću korist. Vjerojatno nema boljeg primjera «mirror glory».

Ako bi bili optimisti i pretpostavili da ova divna nogometna priča neće poslužiti kao podloga za uzurpaciju stavki državnoga proračuna, mogli bismo se ponadati da će ovo finale ipak ostati neutralno u odnosu na dugoročni razvoj. Kratkoročno se popilo više piva – narasla je osobna potrošnja; više će ljudi čuti za Hrvatsku i poželjeti kupiti neki naš proizvod ili doći ovdje na odmor – što će također kratkoročno povećati potrošnju. Međutim, dugoročno (čitaj: fundamentalno), zašto bi se bilo što suštinski promijenilo zbog nogometnog uspjeha?

Doduše, postoji scenarij koji objašnjava kako bi ovaj uspjeh mogao pozitivno utjecati na društvene vrednote – na to kako ljudi poimaju razloge uspjeha. To bi se dogodilo ako bi ljudi shvatili da gospodarski rast i razvoj ne počivaju na pokliču «svi smo mi jedno», nego na tri ključne stvari koje stoje iza uspjeha reprezentacije: (1) prvo je morao pasti veliki Gazda hrvatskog nogometa da bi u prvi plan izbili ranije neželjeni profesionalci (izbornik Dalić i treneri poput Ladića), (2) iza svega stoji mnogo rada i upornosti igrača i brojnih ljudi koji okružuju reprezentaciju, i (3) sve se ovo događa jer posao odrađuju ljudi koji su vrhunski na svjetskom tržištu gdje rade i postižu rezultate prema najvišim svjetskim kriterijima, navikli na oštru konkurenciju i jednaka pravile igre za sve (točnije, težnju tome).

Ako bi se shvatilo ove tri stvari, s vremenom bi se moglo shvatiti i to da nema koristi od strategije državo d’uradi nešto; shvatilo bi se da nema koristi od zaštite, bježanja od svijeta, državne intervencije i većine državnih poduzeća jer nogomet je privatni biznis par exellance, organiziran na integriranom, globalnom tržištu. Politika se nogometu dodvorava zbog pristupa srcima glasača, a nogometni biznis to prihvaća jer time širi prostor svoga utjecaja i dio investicijskih troškova socijalizira – prebacuje na leđa poreznih obveznika.

Budimo realni: mala je šansa da će se ključne lekcije «primiti». Fundamenti hrvatskog gospodarstva će još neko vrijeme ostati nepromijenjeni, a neke unutarnje razvojne energije atrofirane. Ipak dominantna pravila izvrsnosti i profesionalizma svjetskog nogometnog tržišta sigurno se neće preslikati do nacionalne i lokalne razine u ovoj zemlji.

Hrvatska će stoga ostati u okviru gospodarskih trendova koje promatramo već dulje vrijeme. Stoga treba pogledati što najavljuje Europska komisija u Ljetnoj ekonomskoj prognozi: što kaže briselska kristalna kugla, kakva nam je sudbina?

Politika se nogometu dodvorava zbog pristupa srcima glasača, a nogometni biznis to prihvaća jer time širi prostor svoga utjecaja i dio investicijskih troškova socijalizira – prebacuje na leđa poreznih obveznika.

Europa, svijet i Hrvatska 2018. i 2019.

Komisija najavljuje nastavak dosadašnjih trendova, uz povećane rizike. Rizici se počinju prelijevati i na usporavanje hrvatskoga gospodarstva. Komisija je smanjila prognozu rasta realnog BDP-a Hrvatske za ovu godinu s 2,8% na 2,6%. U tome je vjerojatno pogriješila taman onoliko koliko nije uzela u obzir učinke povećane potrošnje zbog Svjetskog nogometnog prvenstva. Ti učinci bi doista mogli zadržati rast u inicijalno očekivanim gabaritima oko 2,8%-3,0%. 2,8% umjesto 2,6% daje razliku od 0,2% a to je oko 100 milijuna eura ili oko 750 milijuna kuna ili oko 180 kuna po osobi u prosjeku.

Drugim riječima, koja stotina milijuna ili milijarda potrošnje ovamo-onamo dugoročno neće značiti ništa. To su promjene u okviru statističke pogreške mjerenja BDP-a. Pravo je pitanje raste li ova zemlja oko 2,5% ili oko 4%, takve razlike su bitne. Kao što ćemo vidjeti u nastavku, Hrvatska s rastom ispod 3% na godinu raste sporije od većine zemalja Nove Europe.

Pogledajmo to malo detaljnije. Globalni rast je i dalje robustan ako izuzmemo već spomenute južnoameričke iznimke i Tursku u kojoj rast također usporava nakon valutne nestabilnosti. No, svjetsko će gospodarstvo 2018. i 2019. rasti  iznad 4%, što je brže od dugoročnog prosjeka. SAD i Azija vuku taj rast. EU-27 (Ujedinjeno Kraljevstvo više ne brojimo jer sljedeće godine izlazi) raste po relativno nižoj stopi od 2,3% ove godine, a očekuje se da će rasti 2,1% sljedeće godine.

Donja slika na kojoj se vide ove brojke pokazuje da: (1) euro područje raste malo sporije od EU-27 (2,1% 2018. i 2% 2019.), (2) zemlje Nove Europe rastu mnogo brže od euro-područja (od 2,6% u Hrvatskoj do 4,6% u Poljskoj), a (3) Ujedinjeno Kraljevstvo počinje ozbiljno zaostajati (očekivane stope rasta su 1,3% 2018. i 1,8% 2019., a zaostajanje je jednim dijelom vjerojatno posljedica Brexita).

Screenshot

1. Stope rasta treba uspoređivati u zemljama koje su već dosegnule sličan stupanj gospodarskog razvitka. Na tome tragu sporiji rast Ujedinjenog Kraljevstva od rasta euro područja možemo smatrati znakovitim, dok sporiji rast euro područja od rasta u Poljskoj ne znači ništa jer je Poljska znatno slabije razvijena od prosjeka euro područja i očekuje se da brže raste.

2. Dakle, slabije razvijena zemlja koja je integrirana s razvijenijim područjem dugoročno brže raste. Logično je, dakle, da Bugarska, Češka, Hrvatska, Mađarska, Poljska i Rumunjska rastu brže od prosjeka EU-27 (u toj skupini ponder imaju bogatije zemlje), od euro područja (i u toj skupini ponder imaju bogatije zemlje) i od U.K. Međutim, nije očekivano da Hrvatska toliko zaostaje u pogledu brzine rasta i približavanja razvijenima u EU za drugim zemljama Nove Europe.

Hrvatska već neko vrijeme raste gotovo za 1 postotni bod BDP-a godišnje sporije od prosjeka za druge zemlje Nove Europe. Prema tome, 0,2% BDP-a u jednoj godini ne znači ništa naspram dugoročnog zaostajanja gotovo za po jedan postotni bod na godinu. To zaostajanje nema veze s time hoće li se u jednoj godini popiti više ili manje piva. Zaostajanje je fundamentalno.

Za kraj još jednom o fundamentima

Ako je nešto u ekonomskom smislu fundamentalno, onda vrijedi ponoviti: to je povezano sa sposobnošću društva za trajan i stabilan rast produktivnosti te za inovacije. Ta sposobnost zavisi o tome kako funkcioniraju tržišta, koliko su ljudi poduzetni, o obrazovanju, kvaliteti institucija (npr. neovisnosti pravosuđa, razvoju demokracije, kontroli nepotizma i korupcije), kvaliteti politike, ali i o kulturi i tradiciji. Sport te stvari ne može promijeniti.

(Članak autor Velimira Šonje u cjelosti je preuzet s portala arhivanalitika.)