"Nije važno koliko novca Norveška ima, nego ono što ona s njime radi", kaže profesorica ekonomije iz Osla Hilde Bjørnland o tajni uspjeha zemlje koja je jedina u Europi gdje mlade generacije (milenijalci) nisu osjetno siromašniji od svojih roditelja.
Financijska kriza, cijene studiranja, prosječne plaće, nedostatak benefita i cijene nekretnina obezglavili su generaciju rođenu između 1980. i 2000. godine. Većina pripadnika tih godišta, pokazuju istraživanja, biti će prve generacije koje će ostariti siromašnija (i manje zaraditi) od generacije koja im je prethodila.
No, Norveška, inače poznata po fjordovima, vikinškoj povijesti i bogatstvu nafte, piše BBC, nešto radi drugačije. Mladi Norvežani na pragu tridesetih imaju raspoloživi dohodak od 56.200 dolara godišnje (oko 460.000 norveških kruna).
Norvežani su imali i 13-postotni porast u prihodima kućanstva u usporedbi s generacijom X (oni rođeni između 1966. i 1980.) kada su bili iste dobi. Tako barem tvrdi analiza Luxembourg Income Database i britanske The Resolution Foundation.
Kada se to usporedi sa stanjem u većini drugih snažnih ekonomija jasno je da je pristup Norveške drugačiji. Milenijalcima u SAD-u su plaće manje za 5 posto u usporedbi s generacijom X, u Njemačkoj je riječ o padu od 9 posto, a onima koji žive na jugu Europe plaće su se strmoglavile za čak 30 posto.
I nezaposlenost je u Norveškoj relativno niska, sa 9.4 posto u populaciji do 30 godina života. Razlike u standardu života i perspektivi možda najbolje ilustriraju životne priče koje pokazuju kako je njihov sustav gotovo neusporediv s ostatkom Europe.
"Ne razmišljam baš o tome kako trošim svoj novac, jednom mjesečno odem u kazalište, jednom u kino, idem na večere s prijateljima, na piće, neometano putujem i kupujem hranu", kaže 25-godišnji Aleksander Aarnes koji, pri tome, nije menadžer nego friško diplomirani umjetnik koji se želi baviti pisanjem mjuzikla.
Svjestan je kako se u tom polju teško probiti pa dane provodi pišući, a radi samo dvije smjene tjedno u lokalnom supermarketu. Taj mu posao osigura prihode od 1.700 dolara mjesečno, od kojih pola odlazi na život (stanarina za stan koji dijeli s cimerom, režije i hranu), a polovica mu ostaje.
Øystein, koji ima 31 godinu i ne želi otkriti prezime, priznaje kako je već sa 27 godina kupio stan s dvije spavaće sobe, te "pod normalno" odlazi na odmore u SAD i Aziju.
Norveški je golemi sektor plina i nafte motor ekonomskog razvoja države u posljednja tri desetljeća, nakon što su u Sjevernom moru otkrivene goleme zalihe.
Norveška je, objašnjava profesorica Hilde Bjørnland, pametno uložila tu "štednju" te dio vratila u društvo tako da umjesto da "malo ima mnogo, mnogi imaju dovoljno".
Novac stavljaju u investicijske fondove ili, laički rečeno, štede tako što investiraju u više od 9.000 kompanija, a to se sve popelo na više od jednog trilijuna dolara.
Usprkos tome porezi su visoki, a minimalnu su plaću ispregovarali sindikati. Bjørnland i tome pripisuje činjenicu da su razlike između onih koji imaju najmanje i onih koji imaju najviše manje nego u većini drugih država. Upravo je ta generacijska i strukturna nejednakost izvor problema drugim državama, dok se Norveška odlučila za egalitarniji pristup.
Tome valja nadodati gotovo besplatno zdravstvo i mehanizme zaštite u slučaju da ste nezaposleni. Dvije godine dok tražite posao dobivate 60 posto iznosa koji ste dobivali na svom prošlom poslu. Uz to ne nedostaje poticaja za djecu niti infrastrukture pa se žene lakše vrate na posao.
Obrazovanje je mahom besplatno, a možete dobiti i kredite za školovanje na koje ne plaćate kamate dok ste na fakultetu, a sve to prati i niz dobro plaćenih studentskih poslova.
"Nije teško pronaći posao koji je dobro plaćen da vam pokrije veliki dio troškova. Porezi jesu veliki, ali ne smeta me to jer mnogo toga dobivam od države", kaže 27-godišnja Gabriella Sanzana iz Čilea, koja je tamo na diplomskom studiju, a povremeno radi kao konobarica.
Ipak nije sve baš tako bajno. Najnovijim generacijama na tržištu rada sve je teže pronaći posao u struci, a teško je i imigrantima, pa čak i drugoj generaciji imigranata (onima čiji su roditelji došli u Norvešku). Upravo imigranti čine veliki postotak nezaposlenih.
Istraživanja pokazuju kako Norveška i dalje gaji inherentni rasizam i predrasude radi kojih je mnogima teško pronaći posao, a to stvara disbalans u omjeru ponude i potražnje.
Iako su mnogi školovani u državi te govore jezik teško im se maknuti s početnog posla radi nedostatka mobilnosti i ponuda. Ta vrsta neuspjeha onda postaje posebna stigma, jer su svi oko vas, barem naizgled, jako uspješni.
"U zemlji gdje rijetko kome ide loše, što onda ne valja sa vama? Zato se jako teško s time uhvatiti u koštac", kaže Sebastian Königs, jedan od autora OECD-ove analize "Investing in Youth: Norway report".
Upozorava i kako usprkos velikom uspjehu i stabilnosti, većina građana ipak neke stvari uzima zdravo za gotovo.
"Naučeni ste na velike prihode, duge vikende, i mnoštvo benefita, no pitanje je hoće li to ostati baš tako", kaže Königs.
Bjørnland pak kaže kako treba iskoristiti fantastično napravljene temelje da se iz jednadžbe potpuno ukloni nafta i plin, te polako diverzificirati industriju kako bi Norveška ostala kompetitivna, posebno sektor obnovljive energije.
No, usprkos izazovima jasno je, slažu se ekonomisti i analitičari, kako se od Norveške jako puno može naučiti - i veće nacije, i manje nacije. Usporedbe s Hrvatskom radi, Norveška ima 5.1 milijun stanovnika.
"Što god oni morali napraviti u budućnosti siguran sam da će očuvati egalitaran pristup i sustav zaštite i brige za mlade ljude" slažu se Königs i Bjørnland.
