Željko Rohatinski je nedavno predstavio novu knjigu pod naslovom "Kriza u Hrvatskoj". Novinarski dom je bio krcat, "tražila se karta više". Malo je ljudi u Hrvatskoj uživalo reputaciju sveca kao što je to bio slučaj s bivšim najboljim guvernerom Europe, najboljim komunikatorom, tvrdim borcem za hrvatske ekonomske interese, čovjekom koji je mrtav-hladan otkantao bavarskog poglavara pred kojim je puzio čak i moćni Ivo Sanader, a onda utočište našao u Todorićevim skutima.
Okupio se "le tout Zagreb" - Franjo Luković, Mladen Vedriš, Plenkovićev izaslanik Zvonimir Savić, zaboravljeni Mato Crkvenac, Damir Novotny i "oko deset posto svih zaposlenika HNB-a". Knjigom - zapravo ukoričenom zbirkom časopisnih tekstova i intervjua - dominira pitanje hoće li pacijent "u prijelomnoj fazi bolesti" u vremenima "kad se moraju donijeti teške i važne odluke krenuti putem oporavka ili će se stanje pogoršati".
U tome bi, smatra Rohatinski, ključna trebala biti uloga države. Hrvatsku bi putem oporavka trebala povesti "vidljiva ruka Vlade" koja se sve očitije vidi i vani, u najjačim utvrdama tržišnog fundamentalizma, poput Sjedinjenih Američkih Država, gdje su protekcionističke mjere posve evidentne, a tržišnu je doktrinu predvidivo nadvladao pragmatizam. Rohatinski je u idejnom i političkom smislu očito ljevičar - on uzroke krize vidi u "neoliberalizmu", a viziju izlaza u državnoj ekonomskoj intervenciji.
Načelno, Rohatinski uporište nalazi u - mora se priznati očitoj - činjenici da je državna intervencija postala legitimna i u fundamentalističkoj oazi ideologije slobodnog tržišta - Americi. U knjizi "The Courage to Act", memoarima bivšeg predsjednika FED-a Bena Bernankea, detaljno su opisane intervencije američke vlade i središnje banke u procesu zaustavljanja strašne krize 2008. godine.
"Na kraju, kao i uvijek, prevagu je odnio čisti pragmatizam, a slično se razvijala situacija i u EU. Potreba sprečavanja 'većeg zla' pokazala se važnijom od uobičajenih proklamacija o slobodnom djelovanju tržišta i snošenju konzekvenci neumjerenog preuzimanja rizika, posebno u kontekstu simbioze interesa krupnog kapitala i državnog aparata. Potpuno suprotno od terapija koje se propisuju manje razvijenim zemljama", kaže Rohatinski, koji bi takav recept primijenio i za našu bolest.
"Pri tome se ne radi o zagovaranju 'državnog kapitalizma', nego jednostavno o nerealnosti 'neoliberalne' teze da je isključiva ekonomska funkcija države stvaranje i održavanje stabilnog i za (pretežno strane) investicije poticajnog okruženja. Aktivna uloga države u profiliranju strukture i performansi funkcioniranja nacionalnih ekonomija široko je prisutna u različitim oblicima i na različitim područjima, uključujući i zemlje EU. Zato se i ekonomska politika u Hrvatskoj u puno većoj mjeri treba preorijentirati s 'ekonomije potražnje' na modernu 'ekonomiju ponude'", piše Rohatinski pokazujući začuđujuće sljepilo naspram lokalne realnosti.
U hrvatskom gospodarstvu države ima, naime, letalno previše, ona je prevelika, preglomazna, preskupa, preortačka, prešibicarska i, što je najgore, posve nepopravljiva. Tko bi imao koristi od povećanja opsega "ekonomije ponude"? Pa jasno - ortaci onih koji tu ponudu diktiraju i koji će - to je narodni običaj - njima namjestiti sve natječaje ili dodijeliti izravnom pogodbom poslove koji ga ne zahtijevaju. Sad im se nudi puno, a on bi im dao još više.
Kad bi mjesta u Rohinoj "administraciji snova" popunili Japanci, Nijemci ili Skandinavci, efekt na nacionalno gospodarstvo bi sigurno bio povoljan, ali gdje ih naći? Tko iz postojećih ešalona odgovara zamišljenom državniku iz Rohine fantazije? Milan Bandić? Goran Marić? Ivo Sanader? Zdravko Ronko? Ivica Todorić? Karlo Ressler? Kerum?
"Za to je potrebna puna koordinacija djelovanja svih ključnih entiteta u ekonomskom životu zemlje - poduzetnika, izvršne vlasti, bankarskog sustava, znanstveno-obrazovnih institucija, sindikata i drugih - jer jedino njihova sinergija može polučiti značajnije promjene. Za zemlju od samo četiri milijuna stanovnika takva koordinacija ne bi smjela biti nerješiv problem. Ili možda ipak bi", nastavlja Rohatinski sa svojom vizijom suvisle državne intervencije.
Pa naravno da bi! Plenković se ne može koordinirati s Brkićem, Komadina s Bernardićem, Kolinda sama sa sobom, a naš guverner slika harmoničnu utopiju u kojoj masa dobrih i pametnih ljudi u ovom bandićstanu radi za opće dobro i savršeno se koordinira. Pa gdje su ti ljudi, stručnjaci i političari, gospodine? Kako ih mi ne vidimo? Rohatinski u naznakama daje do znanja kako ipak nazire problem, ali ne više od toga - tu trebaju naočale s većom dioptrijom.
"Da bi država mogla obavljati takvu ulogu, mora imati precizno definiranu funkciju cilja, raspolagati sredstvima i instrumentima za njegovu realizaciju te biti potpuno predana tom djelovanju. Time se otvara ključno pitanje (problem), a to je ljudski faktor", kaže Rohatinski koji - za razliku od nas - vjeruje kako je taj ključni problem rješiv.
Ali neka samo pogleda mlade naraštaje koji tek ulaze u politiku - Živi zid, bernardićevce i ostatak stranačkih podmladaka pa neka malo razmisli o temeljima svojega optimizma. U kritičnijim pasusima je apstraktan.
"Taj projekt teško mogu realizirati strukture koje doživljavaju svoju funkciju kao dosezanje priželjkivane razine društvene moći, valorizaciju minulog rada ili tek kao stepenicu u izgradnji međunarodne karijere. One obično nisu sklone preuzimanju velikog rizika. Za to su potrebne strukture koje će na identifikaciju i rješavanje problema prvenstveno gledati kao na izravni izazov i svoju 'misiju'. To im daje hrabrost da djeluju", kaže Rohatinski.
On ovdje ne preuzima nikakav rizik prozivanja ljudi koji svoju poziciju doživljavaju kao "stepenicu u izgradnji međunarodne karijere", a od njih očekuje da izvrše harakiri. Nama se čini da on nije imao hrabrosti čak ni izustiti ime Andreja Plenkovića (koji mjesto premijera vidi kao "stepenicu u izgradnji međunarodne karijere")?
O naravi hrvatskog ekonomskog sustava dovoljno govori anegdota koju je u knjizi o Todoriću lani objavio Ratko Bošković. Todorić je neko vrijeme bio nezadovoljan jer mu HDZ nije želio dati Podravku pa je zaprijetio da će prodati Ledo Švicarcima. "Neka proda ako misli da je njegovo", rekao je Tuđman.
Naše privatno vlasništvo je najčešće samo mimikrija za razne ortakluke - kako je država Todoriću darovala "njegovo", tako mu je, potezom pera, i oduzela. Bi li Ivica Todorić u reguliranoj ekonomiji uzeo propalu špeditersku tvrtku Todorićeve žene po cijeni zdrave tvrtke? To pokazuje da kod nas na te stvari nisu imuni ni najbolji ljudi pa onda možemo samo misliti što rade najgori.
Uzgred budi rečeno, u jednom jedinom poluizletu u politiku, Rohatinski je trebao biti "špicenkandidat" skupine u kojoj su konce vukli tvrdi liberal Darinko Kosor i zagovornik socijalne tržišne ekonomije Tomislav Karamarko, koji su sve samo ne kejnzijanci (o Karamarku bi se dalo raspravljati).
"Ta je epizoda trajala od siječnja do kolovoza 2011. godine. Nikad nisam bio za to stvarno zainteresiran", rekao je Rohatinski o svojem kratkotrajnom očijukanju s politikom.
Na više mjesta odbio je priznati bilo kakvu odgovornost za slučaj sa švicarcima. Ključna uloga države je, po njemu, relevantna i iz aspekta aktivne demografske politike gdje "izvorište problema nije toliko socijalne koliko ekonomske prirode i gdje rješenja leže u sferi zapošljavanja i radnih prava, a ne povećavanja socijalne pomoći". No to je pogreška.
Demografski problem - mehaničko kretanje stanovništva - usko je vezan uz pitanje pravde, odnosno nepravde ili kompetitivnosti. Koliko ljudi koji se u Hrvatskoj odvaže na poduzetnički rizik, pa propadnu, može računati na to će ih netko - npr. Ivica Todorić - spasiti kupovanjem propale tvrtke po cijeni zdrave?
