Između dva svjetska rata, od 1921. do 1941. godine, djelovale su u Zagrebu podružnice dva naftna diva, Standard Oila New York i Shell Oila. One su podmirivale oko 90 posto potrošnje naftnih derivata u tadašnjoj državi, a ovo je priča o njihovu djelovanju.
Premda je nafta poznata od davnine, tek se povremeno koristila za impregniranje i postizanje nepropusnosti tkanina, čamaca ili krovnih pokrova, za umakanje bojnih strijela ili streljiva katapulta, te ponekad za ljekovita maziva, a šira upotreba započela je tek u 19. stoljeću.
Tada se razvila i eksploatacija, prvo rudarskim otkopavanjem iz bunara i okana, da bi suvremena industrijska eksploatacija nafte počela 1859. godine u SAD-u.
U idućih šest desetljeća nafta je promijenila promet, ratovanje i industriju, utjecala na ishod Prvog svjetskog rata te utjecala na način života u suvremenoj civilizaciji.
Najveće među njima su Standard Oil Trust američkog tajkuna i prvog pravog milijardera u povijesti, Johna Davisona Rockefellera, i britansko-nizozemska grupa Royal Dutch/ Shell.
U godinama pred Prvi svjetski rat i počecima protumonopolskog zakonodavstva, Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država 1911. presudio je da se Rockefellerov Trust mora rasformirati i podijeliti ga na nezavisne kompanije.
Tako su nastale brojne kompanije, koje su formalno bile nezavisne, poslovale su pod imenom Standard Oil uz ime države, međusobno su konkurirale na američkom tržištu, ali u inozemstvu su surađivale i nastupale kao skupina.
Poslije Prvog svjetskog rata njima su se u poslovnim pothvatima pridružile britansko-nizozemski Royal Dutch/Shell Oil i Anglo- Persian Oil, današnji BP.
Među vodeće u poslovima u Europi, svrstali su se Standard Oil New Jersey, Standard Oil New York te kasnije Standard Oil Kalifornija.
Prve dvije danas su ExxonMobil, a treća Chevron. Ubrzani rast prometa i prometnih sredstava, tadašnji poslijeratni optimizam “ludih dvadesetih” godina, učinili su sve mogućim i naftne kompanije su brzo širile svoje poslovanje.
Osnivanje podružnica Shell Oila i Standard Oila New York u Zagrebu između Prvog i Drugog svjetskog rata Standard Oil New York i Shell Oil imali su uspješne kompanije – podružnice u tadašnjoj Kraljevini SHS. koje su se bavile trgovinom i preradom nafte te prodajom naftnih derivata na području jugoistočne Europe, sa sjedištem u Zagrebu.
Ovog proljeća proteklo je 95 godina od njihova osnutka. Cjelovita arhiva izvornih dokumenata, od osnivačkih odluka, dokumenata o radu između dva svjetska rata, organizacijskih i statusnih promjena nakon uspostave Banovine Hrvatske 1940., nacionalizacije u NDH 1941., do druge nacionalizacije u FNRJ 1945. te preuzimanje njihove imovine do kraja 1946. godine, nalazi se u Državnom arhivu Zagreb u Opatičkoj ulici 29. Godine 1921. osnovana je tvrtka Anglo-Jugoslavensko petrolejsko d.d., uz sudjelovanje kapitala Royal Dutch/Shella, sa sjedištem u Zagrebu.
Evolucija osnutka podružnice Standard Oila u 20-im godinama opisana je u Odluci Okružnog suda u Zagrebu iz 1933., iz koje se na temelju broja spisa, kao i teksta vidi da je kompanija osnovana 1921. godine. Dakako da se i ta Odluka nalazi u Državnom arhivu Zagreb u Opatičkoj ulici.
Zanimljivo je da su obje podružnice od početka osnovane u obliku dioničkih društava, s pozamašnim temeljnim kapitalom od više od 100 milijuna tadašnjih dinara, i da je kod obiju kompanija više od 80 posto dionica glasilo na ime matične kompanije, a tek oko 20 postotaka ponuđeno je tadašnjem tržištu kapitala. Shell, odnosno Anglo–Jugoslavensko petrolejsko dioničko društvo, bilježilo je rast, pa je ubrzo kupljeno zemljište i malo skladište mineralnih ulja u Capragu kraj Siska te je do 1927. godine sagrađena i puštena u pogon rafinerija nafte.
Nakon početnih gubitaka, u drugoj polovici 20-ih godina poslovanje Standard Oila se stabiliziralo, tvrtka je nekoliko puta mijenjala naziv i temeljni kapital te je također uložila u rafineriju za preradu nafte.
Kupljeno je zemljište te je sagrađena rafinerija u Bosanskom Brodu.
Tako su u prvih desetak godina kompanije – podružnice oba naftna diva uspješno raširile svoje prodajne mreže po tadašnjoj državi, opskrbljivale su rastuće tržište naftnih derivata i uspostavile preradu nafte u vlastitim rafinerijama.
U Državnom arhivu Zagreb nalazi se bogata dokumentacija, koja sadrži izvorne dokumente o temeljnom kapitala kompanija, zapisnike sa sjednica upravnih tijela, bilance, račune dobiti i gubitka, godišnje planove, ugovore, popise zaposlenih i isplatne liste njihovih plaća, tehničke projekte rafinerija, natječaje, javne ponude, ugovore i poslovne dnevnike u procesu gradnje postrojenja, različita rješenja i odluke državnih tijela, prepiske uprava, kao i sijaset drugih zanimljivih dokumenata. Iz svega toga mnogo se vidi o tadašnjim poslovnim običajima, ali i o sistematičnom i izvrsno organiziranom poslovanju tada (a i danas) ponajboljih svjetskih korporacija.
S današnje točke gledišta, zanimljivo je kako se brzo odlučivalo i gradilo. Zemljište sa skladištem u selu Caprag blizu Siska kupljeno je 1924., u idućih godinu dana pokupovane su okolne parcele i pribavljene potrebne dozvole, izrađeni projekti, 1926. počinje gradnja i već 1927. godine započela je prerada nafte.
Dakako da tadašnja rafinerijska postrojenja po tehničkoj složenosti nisu ni približna današnjim, ali i rafinerije i oprema onog doba morala je također obaviti svoju tehničku funkciju pri visokim temperaturama i tlakovima.
Preradbena postrojenja, reaktorske posude, cijevi, uređaje i svu opremu trebalo je projektirati, ugovoriti gradnju, dopremiti na gradilište, ugraditi, isprobati i pustiti u pogon. Sve se radilo ručno, bez kompjutorskih modela, simulatora, elektroničke pošte i informatičkih društvenih mreža.
Pisma su putovala običnom poštom, oprema se dopremala preko mora i željeznicom, životne navike i tempo života sporiji nego danas, a sve je dovršeno u godinu, dvije.
Ne treba zaboraviti da tadašnja država nipošto nije bila uzor političke stabilnosti i društvenog mira. U drugoj polovici 20-ih godina kulminiralo je hrvatsko političko pitanje, tek 1925. vodeća politička snaga, Hrvatska republikanska seljačka stranka, priznaje Vidovdanski ustav iz 1921., briše pridjev “republikanska” iz imena i postaje HSS.
Godine 1927. Radić s Pribičevićem stvara Seljačko-demokratsku koaliciju, pobjeđuje na izborima, ulazi u parlament i vladu, da bi 1928. godine Radić umro od posljedica atentata te je početkom 1929. proglašena monarhističko-vojna diktatura i Kraljevina Jugoslavija.
U takvom političkom okružju dijelovi državne i lokalne administracije, koji su nadzirali gospodarstvo, radili su sa začuđujućom učinkovitošću za ono doba, a gospodarstvo, pogotovo dinamična naftna industrija, doduše upravljana i vođena iz inozemstva, ali uz također začuđujuće visoke udjele domaćih stručnih ljudi, brzo se razvijala i širila svoje poslovanje.
Obje kompanije poslovale su vrlo dobro i sa znatnim profitom. Kako se u tadašnjoj Jugoslaviji nije proizvodila nafta, kompanije su je uvozile, većinom iz Rumunjske, ali i iz jugoistočne Azije, prerađivale u rafinerijama u Sisku i Bosanskom Brodu te prodavale naftne derivata.
Proizvodni asortiman se sastojao iz kerozina ili avionskog benzina, motornog benzina, plinskog ulja, loživa ulja, ulja za podmazivanje i asfalta. Povremeno bi se pojedini skuplji derivati izvozili, naročito avionski benzin, koji se u drugoj polovici 30-ih godina isporučivao tadašnjoj jugoslavenskoj vojsci i izvozio u Njemački Reich.
Ne treba zaboraviti da je Rijeka, zajedno s okolicom, Istrom i dijelovima Dalmacije poslije Prvog svjetskog rata, odnosno zaključivanjem Rimskog ugovora 1924., pripala Kraljevini Italiji, pa je rafinerija u Rijeci bila dijelom talijanske tvrtke ROMSA te kasnije AGIP.
Zajedno s ugljenom iz Istarskih ugljenokopa Raša, derivati nafte iz riječke rafinerije predstavljali su značajan dio energetske baze Italije u razdoblju pred Drugi svjetski rat.
Početkom 30-ih godina povećavao se opseg poslovanja i nominalna vrijednost temeljnog kapitala u dionicama.
Standard Oil u Zagrebu osnovan je 1921. s temeljnim kapitalom od 290 tisuća dionica nominalne vrijednosti od 500 dinara ili 145 milijuna tadašnjih dinara.
Evolucija statusa poslovanja Standardove podružnice u Zagrebu započela je s promjenom tvrtke Standard Oil New York, koje je 1931. godine promijenjeno u Socony-Vacuum Corporation, a ovo je 1934. godine ponovno promijenjeno u Socony-Vacuum Oil Company, Inc. U prvom dijelu imena centrale nalazi se kratica koja upućuje na Standard Oil (S.O.C.O.N.Y. – Standard Oil Company of New York).
No kako kratica u to vrijeme nije bila poznata na jugu Europe, tadašnja zagrebačka kompanija nosi nedvojbenu poveznicu – Standard-Vacuum Oil.
Drugi dio naziva tvrtke proizlazi iz tehnološkog obilježja, jer je vakuumska destilacija u to doba značila unapređenje tehnologije destiliranja nafte.
Proizvodi destilacije pod smanjenim pritiskom, koja se naziva vakuumskom destilacijom, davali su pogodnije sirovine za konverzijske procese, kao i za bazna ulja za dobivanje motornih ulja.
Tada su se u postrojenjima prerade nafte Standard Oila razvijale tehnologije sekundarne prerade nafte, poput kemijskog krekiranja ili kokinga destilacijskog ostatka.
Kemijskim procesima konverzija dobivalo se više skupljih benzina, plinskih ulja, kao i kvalitetnijih motornih ulja za sve složenije motore s unutarnjim izgaranjem nego u procesu jednostavne prerade uz primjenu destilacije.
Tako su neke rafinerije postizale bolju tržišnu konkurentnost i veću profitabilnost, a u tome su upravo prednjačile Standard Oil kompanije i rafinerije Shell Oila.
Zagrebačke podružnice redovito su trgovale i komunicirale sa svojim matičnim korporacijama u inozemstvu, poput Standard Oila u Rumunjskoj ili Royal Dutcha u tadašnjoj Nizozemskoj Istočnoj Indiji (današnja Indonezija).
Uprave zagrebačkih podružnica redovito su primale informacije iz New Yorka (Standard Oil), Londona i Den Haaga (Shell Oil).
Među dokumentima iz arhiva zagrebačke podružnice Standard Oila postoji pismo uprave Vacuum Oila, kako je tada glasilo ime Standard Oila iz New Yorka, od 16. lipnja 1929., kojim se šalje izvadak iz tzv. “Etičkog kodeksa”, koji je spomenut u jednom ranijem pismu od 13. travnja 1929., a u prilogu su dodane tri osobno naslovljene kopije.
Sam “Etički kodeks” inteligentno su sastavljena Pravila za preradu i prodaju naftnih derivata. Naftni derivati i motorna ulja Standard Oila i Shell Oila predstavljali su vrhunac kvalitete onog doba.
To se posebno odnosilo na motorna ulja Standard Oila New York. Na osnovi baznog ulja dobivenog iz vakuumske destilacije razvijena je nova skupina motornih ulja pod robnom markom Arctic Aero Mobiloil.
Naime, avionski motori tog vremena predstavljali su vrhunac razvitka motora s unutarnjim izgaranjem, kao što su motori trkaćih automobila Formule 1 ili Svjetskog prvenstva u reliju (WRC) u današnje doba.
ExxonMobilovo motorno ulje Mobil 1 i danas je u samom vrhu kvalitete ulja za motore s unutarnjim izgaranjem. Zbog toga se velika pozornost posvećivala zaštiti robne marke, o čemu govori prepiska i skupina izvještaja iz arhive zagrebačkog Standard Oila.
Tako je 20. siječnja 1938. zagrebačka podružnica Standard Oila upozorila jednu domaću trgovačku tvrtku na neovlašteno korištenje njezine robne marke.
Zbog zanimljivosti vrijedi tu epizodu podrobnije opisati, a radi diskrecije prema mogućim živućim potomcima sumnjivaca navode se inicijali osoba i tvrtke.
U spomenutom dopisu, koji je naslovljen sa: “Zloporaba marke Arctic”, ovlaštenik Standard Oila piše trgovačkom društvu “O.”: “Još tvrtka Vacuum Oil Company d.d. ustanovila je svojedobno god. 1932. da se Vaša tvrtka neovlašteno služi zaštićenom markom Arctic kod prodaje ulja. Stoga ste bili upozoreni tome pravcu po tvrtki, a i dao je Vaš g. S. prigodom svojeg ličnog posjeta zastupniku tvrtke Vacuum Oil Company d.d. g. Dr. Gjurišu svečanu izjavu da se tu radi o zabuni, da se neće s tom markom više uopće služiti i da se to desilo zabunom.
...Žao nam je konstatovati da toj svečanoj izjavi nisu uslijedila i adekvatna djela. Naprotiv, Vi ste tu izjavu svojim djelom demantirali. Tako smo ustanovili da Vi prodajete Vaše ulje pod našim zaštićenim žigom Arctic”. I dalje se citira razgovor i obećanje g. S. od 22. prosinca 1932., a na kraju ozbiljno upozorenje i u potpisu “S poštovanjem: Jugoslavenska Standard-Vacuum Oil Company d.d.”. I raniji događaj iz 1932. zaslužuje pozornost.
Unajmljeni su detektivi tvrtke Privatni detektivski Institut Gjuratić iz Zagreba, sa sjedištem u Zagrebu, Ulica 29. X. 1918. br. 2, kako bi istražili sumnjive slučajeve lažnih deklariranja motornih ulja drugih trgovaca pod visoko kvalitetno Arctic Aero Mobiloil ulje.
U prilogu članka prikazan je faksimil izvješća odvjetniku, a u nastavku se citiraju dijelovi tog povjerljivog izvještaja od 12. prosinca 1932., s nalazima istražitelja Instituta Gjuratić, “zagrebačkog Herculea Poirota”.
Na dnu memoranduma s naslovom “Povjerljivi izvještaj” stoji otisnuto:
“Ovaj Izvještaj je strogo povjerljiv i odredjen samo za uporabu klijenta”, a u njemu, između ostalog, piše: “Na temelju naloga g. Dra. V. G., advokata tt. Vacum Oil Comp, Ltd. od 2. XII. 1932., a u predmetu tt. “O.“ u Zagrebu bi provedeni izvidi te ustanovljeno: Da je tt.”O.” naručio kod štamparije... 5000 kom. poslovnog papira i 1000 cirkulara... kao pod./1; da je ovdašnji Higijenski zavod primio od tt. “O.” još 18. XII. 1931. jedan ofert, kojim nudja “O.” Auto Oil Spec. Arctic uz cijenu od din. 13.50, kako to svjedoči originalni dopis tt. “O.“ pod./2; da tt. “O.” zaposliva 2 kancelarijske sile, i to gdjice: M. H. i M. H. te 1 podvornika, od kojih je prva blagajnica a druga dopisnica, dok specialne sile za expedit nema, uz suradnju vlasnika S. i njegova navodnog ortaka E. S., te dva mjestna zastupnika J. i K., i M. kao vanjskog”. I dalje se opisuju obiteljske prilike vlasnika S.
Na temelju tog izvještaja Vacuum Oil pozvao je vlasnika g. S., koji je obećao kako će s time prestati, što se navodi u upozorenju Standard Vacuum Oila iz 1938. Kako je tt. “O.” u literaturi o povijesti naše naftne industrije između dva svjetska rata (Branko Horvat, 1956., 1965. i 1966.; Josip Žgaljić, 1984. i 2003.) opisana kao ugledna tvrtka, ova epizoda dobro ilustrira poslovne običaje domaćih tvrtki za koje se, u pomalo ironičnoj interpretaciji, može reći da se i nisu mnogo promijenili u proteklih osam desetljeća.
No za zaključak treba napomenuti kako ovaj članak, koliko govori o povijesti naftne industrije u Hrvatskoj, toliko pokazuje da je naftna industrija kod nas odigrala vrlo značajnu ulogu u razvitku prometa i industrije.
Može se reći, unatoč velikim promjenama na energetskim tržištima i još većim promjenama koje se najavljuju, naftna industrija može i nadalje imati značajnu ulogu u očuvanju industrijske dinamike i razvojnog potencijala.
