Prije točno 25 godina tadašnji premijer Nikica Valentić objavio je anti-inflacijski program koji se još uvijek tumači kao jedan od najvažnijih i najkontroverznijih događaja u modernoj gospodarskoj povijesti Hrvatske. Da bi se shvatilo što je potom uslijedilo, treba razumjeti sve bitno što je toj objavi prethodilo. U nastavku pročitajte esej koji se čita 20 minuta iz pera sudionika događaja, Velimira Šonje, tadašnjeg savjetnika Vlade Republike Hrvatske, koji je objavljen na stranici arhivanalitka.
Tržište je kao voda – uvijek nađe svoj put. Pripadam generacijama koje se sjećaju uličnih «dilera» deviza, kako su se nekada neprecizno zvali ljudi u kožnjacima. Cupkali su na Trgu ispred zgrade Zagrebačke banke. Moj susjed, Ivan, inače mlađi od mene, pekao je zanat kao 18-godišnji klinac dilajući devizne u jednom popularnom turističkom resortu na Krku osamdesetih. Dobra škola pokazalo se – danas je jako uspješan poduzetnik (što naravno ne znači da prvo morate nešto dilati na crno da biste bili uspješan poduzetnik).
Ivan i ja pamtimo vrijeme kada je svaka ozbiljnija firma i institucija imala svog deviznog «dilera» – sitnog prašinara u hranidbenom lancu zamjene domaćeg za strani novac. Lanac je završavao u mračnim i čuvanim prostorijama stanova punih keša. U njima su devizni bossovi do kojih je iz druge ili treće ruke dolazio novac s ceste, fizički prebrojavali dnevne promete jednim okom pazeći što rade njihovi naoružani čuvari. Kao u scenama iz filmova o meksičkim narkokartelima. Bio je to Zagreb, ne tako davno, znam to iz druge ruke; drugi frend je početkom devedesetih avansirao u jednoj od takvih organizacija. Bio je druga ili treća ruka i donosio gomile novčanica gazdi. Uvijek su gazde bile u vrhu piramide. Uloga onih dole deviznih prašinara bila je da na dan isplate plaće u većim organizacijama ljudima ponude devize – a plaće su još uvijek stizale u bijelim kartonskim vrećicama u obliku bezvrijednoga keša kojeg nitko nije želio držati dulje od sekunde.
Cijela jedna brodogradnja živjela je od mjenjačkih poslova
Inflacija je 1993. bjesnila takvim tempom da se od danas do sutra ili prekosutra isplatilo platiti razliku između prodajnog i kupovnog tečaja. Stopa deprecijacije domaće valute u dan ili dva bila je veća od spread-a, a cijene su mjesečno u prosjeku rasle po dvoznamenkastim stopama. Samo u rujnu 1993. cijene na malo su rasle više od 30%. To je dramatično obezvrjeđivalo svaki oblik imovine s vrijednošću iskazanom u domaćoj valuti, počevši od same valute u novčanicima i na računima. Deprecijacija je nanosila strašne štete i tako što je skraćivala investicijske i poslovne horizonte, unosila ekstremne rizike i potpunu neizvjesnost u gospodarske kalkulacije i odluke. Jedino je bilo utješno što je hiperinflacija u Srbiji bila još veća.
Brze transakcije zamjene domaće u stranu valutu i natrag kada poželimo nešto kupiti bile su unosne za sve strane uključene u razmjenu. Isplatilo se iako su dileri-prašinari radili po tečaju koji je značio skuplje devize od onoga što je pisalo na tečajnim listama banaka. Te liste su ionako visjele umjesto slika na zidovima poslovnica. Neki državni birokrati određivali su minijaturne kvote za dozvoljene kupnje deviza po službenom tečaju. Bio je to dio takozvanih deviznih kontrola – administrativnih regulacija deviznog «tržišta». Vjerovalo se da se time radi nešto dobro. Iako su birokrate stvarno mogle samo žmiriti na šticung (premiju na devize koja se stvarno plaćala pri razmjeni domaće valute za stranu) i sivo tržište koje je cvalo na gotovo svakom uglu. Vidjet ćete kako je to sivo, pravo tržište nama služilo kao signal što da radimo.
Skoro da čovjeku dođe žao sve te zaposlenosti u društveno potpuno uzaludnom poslu, koja je u međuvremenu u velikoj mjeri nestala. Nikada nisam napravio procjenu koliko je ljudi moglo živjeti od crnog trgovanja devizama tih godina ali vjerojatno neću pogriješiti ako pretpostavim da ih je širom zemlje bilo nekoliko tisuća – jedan cijeli grad, cijeli sektor po broju zaposlenih usporediv s današnjom brodogradnjom. Sektor, koji je u međuvremenu najvećim dijelom propao.
Ovo je priča o propasti tog sektora, o smišljenoj akciji uništenja jedne dramatične i beskrajno skupe gospodarske kulture i tradicije u čijem sam suzbijanju kao vrlo mlad ekonomist imao privilegij sudjelovati. Tek danas, u 53.-oj godini života, shvaćam da je taj događaj otprije četvrt stoljeća obilježio cijeli jedan profesionalni život. I ne samo jedan.
Valentićeva najava
Program obaranja hiperinflacije najavljen je u večernjim satima na današnji dan, 3. listopada 1993. Razlika je što je te godine bila nedjelja, a ne srijeda. Iako se kao službeni početak broji prvi radni dan, ponedjeljak 4. listopada 1993., u nedjelju 3. listopada oko 20h, tadašnji premijer Nikica Valentić – najtalentiraniji komunikator među svim hrvatskim premijerima prije i poslije – pojavio se u posebnoj emisiji u najgledanijem TV terminu i najavio anti-inflacijski program kojim će oboriti hiperinflaciju. To je simbolički značilo raskrstiti s monetarnim naslijeđem Jugoslavije koja je Hrvatskoj u amanet ostavila inflatorne tendencije i institucije.
Da bi se moglo shvatiti ono što je potom uslijedilo, treba razumjeti sve ono što je toj objavi prethodilo.
Valentićevu objavu programa za rušenje inflacije treba shvaćati kao dio serije od nekoliko sličnih objava zabilježenih još u bivšoj Jugoslaviji, od 1971. do 1989., od strane raznih premijera ili kako se to nekada zvalo, predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (npr. Mikulić, Planinc, Marković). Jugoslavija je dugo muku mučila s inflacijom. Već potkraj šezdesetih godina liberalizacija cijena je toliko odmakla da su mnogi akteri sami, bez odobrenja nekog državnog organa ili komiteta, dogovarali i formirali cijene. Kako su fiskalna i monetarna politika u bivšoj Jugoslaviji bile vječno ekspanzivne (jer nitko nije imao ni političku moć ni želju da to promijeni), cijene su stalno rasle. Prosječna godišnja stopa inflacije 1971.-1991. iznosila je 69%. Pri tome je bilo nekoliko ubrzanja – prijetnji eksplozijom hiperinflacije, ali i nekoliko usporavanja zahvaljujući stabilizacijskim programima (službena retorika je bila «stezanje remena»). Međutim, usporavanja su bila kratkoga daha. Inflacija se kao kakva besmrtna neman uvijek vraćala jača, jer nitko nije imao političku moć da izdrži političke pritiske i reformira institucije. Može se zaključiti da su u onakvom tipu socijalizma uništavajuća inflacija i hiperinflacija bile neizbježne pratilje ili termometri sustava. Stoga hrvatski anti-inflacijski program, iako se desio više od dvije godine nakon osamostaljenja, treba shvatiti kao zakašnjeli i konačni prekid s jednim dijelom jugoslavenskog naslijeđa.
Nastavak jugoslavenskih inflacijskih ciklusa
Posljednji jugoslavenski inflacijski ciklus zabilježen je u vrijeme zadnjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića i završnog čina raspada Jugoslavije prije izbijanja rata. To se vidi na slici koja pokazuje da maksimalna inflacija nakon stjecanja hrvatske nezavisnosti (38,7% u listopadu 1993.) nije bila najveća stopa inflacije devedesetih godina prošloga stoljeća. U lijevom gornjem kutu slike vidi se stopa koja je u siječnju 1990. bila veća od 40% na mjesec. Ranija stopa inflacije iz prosinca 1989. (ne vidi se na slici) bila je još veća, ali tada se ukazao Ante Marković i u poznatom govoru u Skupštini Jugoslavije u Beogradu zamahao novčanicama novog dinara pred nosovima zastupnika, ne bi li njih i narod uvjerio da će od sutra sve biti drugačije.
Marković je imao podršku Amerikanaca, MMF-a, Svjetske banke, savjetnika poput devedesetih godina slavnog Jeffrey Sachsa, tadašnje Europske zajednice, ukratko čitave moćne plejade institucija, država i pojedinaca koji su imali sve osim temeljnog razumijevanja procesa u bivšoj Jugoslaviji. Još od smrti Josipa Broza Tita 1980. i nemira na Kosovu 1981. sustavno se podcjenjivala eksplozivna moć velikosrpstva, naklonost Jugoslavenske narodne armije toj ideji, snaga autonomne težnje za stvaranjem vlastitih država koje su bile naročito izražene u Hrvatskoj i Sloveniji, te relativna pripremljenost pravnog okvira za takav rasplet, koji je uspostavljen Ustavom SFRJ iz 1974. Bio je potreban visok stupanj neinformiranosti i optimizma bez pokrića, da bi se vjerovalo kako se ekonomskim mjerama i novcem izvana Jugoslavija može održati na okupu kao u starom modelu Titove Jugoslavije, odnosno da se može zadržati Slobodan Milošević, simbol politike koja je strateški donijela odluku da svi pripadnici jednog, srpskog naroda moraju živjeti u istoj državi.
O uzaludnosti nade u spas Jugoslavije u nekome obliku svjedoče upravo linije prikazane na gornjoj slici. Inflacija ponovo divlja vrlo brzo nakon objave Markovićeva programa, već potkraj ljeta 1990, u vrijeme formiranja prve demokratske vlasti u Hrvatskoj nakon višestranačkih izbora 30. svibnja. Temperatura raste, što je znak nezaliječene fundamentalne bolesti.
Tada sam počeo raditi na Ekonomskom institutu u Zagrebu kao mladi istraživač. S platnom sam vrećicom odmah trčao našem deviznom «dileru» – bio je to naš ložač Božo. Pravovremena promjena hrvatskih dinara u marke bilo je pitanje preživljavanja. Moje prve plaće kretale su se oko 140 njemačkih maraka (na mjesec), dakle nominalno oko 70 eura, realno je to naravno ipak bilo nešto više od 70 eura danas.
Proces ubrzanja inflacije bio je linearan do druge polovice 1992. Očito se logika jugoslavenskog inflacijskog procesa jednostavno produljila nakon osamostaljenja Hrvatske. Ovo je važno zapamtiti jer se u hrvatskim ekonomskim analizama prečesto zanemaruje institucionalna inercija – vrijeme koje je potrebno da ljudi promijene ponašanje, a institucije pravila po kojima rade.
Prva promjena u razvoju hrvatskog inflacijskog procesa ipak se uočava u drugoj polovici 1992., dakle oko godinu dana nakon osamostaljenja. Nakon snažne eskalacije inflacije oko sredine 1992. (uočite vrhunac u sredini slike – bio je to listopad 1992. kada se stopa inflacije cijena na malo našla na 33,8% mjesečno nakon što su cijene proizvođača prešle stopu od 38% još u svibnju iste godine), inflacijski proces je uvjetno stavljen pod kontrolu. Inflacija je ostala ekstremno visoka, ali nije dalje ubrzavala sve do našeg anti-inflacijskog programa iz listopada 1993., kada je definitivno i trajno ugašena. Moramo objasniti kako to da inflacija u godinu dana prije objave Valentićevog programa nije ubrzavala.
Kako se rodila ideja o tome da će obaranje hiperinflacije vjerojatno biti uspješno
Vlada Nikice Valentića imenovana je u travnju 1993. Naslijedila je Šarinićevu vladu koja je trajala od kolovoza 1992. do travnja 1993. naslijedivši treću hrvatsku vladu – Gregurićevu – koja je trajala od srpnja 1991. do kolovoza 1992. Dolazak Šarinićeve vlade podudara se s dolaskom Pere Jurkovića na čelo HNB-a (Jurković je bio drugi guverner, nakon pokojnog Ante Čičin Šaina) i ulaskom Zorana Jašića u vladu, koji je bio ministar financija i kod Šarinića i kod Valentića. Tako izgleda lista uključenih aktera.
Dakle, ako se sjetimo onog zauzdavanja inflacijskog procesa u drugoj polovici 1992. (inflacija ostaje ekstremno visoka, ali ne ubrzava dalje), treba odgovoriti na pitanje koje su mjere dovele do toga da hiperinflacija nije eksplodirala dalje iznad razina od oko 30% na mjesec.
Eksplozivnu narav stalno ubrzavajućeg hiperinflacijskog procesa dokumentirao je Phillip Cagan nakon što je 1956. detaljno proučio najveće hiperinflacije u povijesti. Cagan 1956. nije mogao znati da će se među deset najvećih inflacija u povijesti naći i hiperinflacije u dvije srpske države devedesetih – u Miloševićevoj post-SFRJ Jugoslaviji i Republici Srpskoj u BiH, u oba slučaja s maksimumima 1994. Tamo su se pojavile klasične i nekontrolirane hiperinflacije s eksplozivnim, djelomično eksponencijalnim procesima, na čijem su se vrhuncu cijene u prosjeku udvostručavale za 1,4 dana. Hrvatski inflacijski proces s tridesetak postotaka na mjesec nikada nije došao ni blizu dnevne stope inflacije od 64%, koliko je identično zabilježeno u monetarno posve integriranim srpskim državama kojima se u doba rata i Slobodana Miloševića upravljalo iz Beograda. Dakle, sama činjenica da je inflacija u Hrvatskoj bila ekstremno visoka, ali stopa nije ubrzavala, upućivala je na neku specifičnost našeg inflacijskog procesa – njegovu potencijalnu slabu točku koja bi se mogla iskoristiti u cilju trajnog obaranja inflacije.
S druge strane postojalo je rašireno uvjerenje da je inflacija nužna radi financiranja gospodarstva (i plaća radnika) u ratu. Kako je to uvjerenje bilo formirano i kojim je analizama bilo poduprto, nije mi poznato. To je bila neka priča o kojoj nije postojao niti jedan znanstveni rad ili projekt, osim ako se u tu kategoriju ne broje sjećanja na gospodarstvo SFRJ i naviknutost na agresivan inflacijski proces.
Naime, u bivšoj Jugoslaviji nije postojala politička moć koja bi učvrstila makroekonomske politike, osobito monetarnu, i uspostavila vjerodostojnost institucija. Zbog toga su uvijek postojale mogućnosti za refinanciranje kredita koji se inače nikada ne bi mogli vratiti. Komunistička politička struktura se hranila na tom poroznom monetarnom mehanizmu koji je podgrijavao novčanu iluziju (slučaj kada su ljudi zadovoljni zbog rasta plaća iako rast cijena poništava realne efekte). Veliki dio tih kredita služio je izravno za isplatu plaća što znači da se bez rasta zaduženja često nesolventnih poduzeća plaće nikada ne bi ni mogle isplatiti. Izravna veza između novog kreditiranja i plaća je također značila da bi bez stalnog dotoka novog novca ljudi ranije srušili vlast.
Opisana narav mekog budžetskog ograničenja ugušila je svaku sposobnost za gospodarski rast i razvoj, skraćivala investicijske horizonte i čitav sustav podredila očuvanju političkog i gospodarskog statusa quo. Takav sustav nije imao perspektivu, morao se iz temelja mijenjati. Međutim, nije postojao konsenzus o tome kako ga mijenjati.
Nastavak na sljedećoj stranici...
