Euro je već danas, kao svojevrsni nasljednik njemačke marke u hrvatskim financijama, ustvari odavno dobro poznat hrvatskim građanima. On služi kao glavno sredstvo štednje, što dokazuje činjenica da je otprilike tri četvrtine ukupne štednje građana u euru, ali i kao mjera vrijednosti, osobito za nešto skuplje stvari poput nekretnina i automobila.
No bez obzira na dugu i duboku prisutnost eura u svakodnevnom životu, nedavna aktualizacija pitanja uvođenja eura kao službene valute u Hrvatskoj podgrijala je određene nedoumice i strahove. To je prirodna reakcija jer svaka promjena na prvu izaziva reakciju odbijanja, ili barem suzdržanosti, ako ne postoji adekvatna informiranost o toj promjeni. Stoga proces uvođenja eura nužno zahtijeva, između ostalog, napor na području informiranja svih građana te javnu raspravu o opravdanosti uvođenja eura u Hrvatskoj.
Taj proces je pokrenut u ponedjeljak, 30. listopada 2017., konferencijom Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske narodne banke s naslovom: "Strategija uvođenja eura u Hrvatskoj" i trajat će mjesecima i godinama koje su ispred nas. Korisno je reći nekoliko riječi o euru općenito, čisto radi širega konteksta. Ideja eura, kao zajedničke valute u Europskoj uniji, stara je već gotovo pola stoljeća, no uspjela se realizirati tek potkraj 90-ih.
Preciznije, kao obračunska jedinica euro je uveden 1. siječnja 1999., a od 1. siječnja 2002. novčanice i kovanice eura ušle su optjecaj u 12 država članica EU. Danas se euro koristi u 19 država članica (tzv. europodručje) i jedan je od glavnih simbola europske integracije. Sam cilj uvođenja zajedničke valute – eura – bio je potaknuti dublju povezanost među državama članicama EU i ojačati iskorištavanje svih prednosti jedinstvenog tržišta uz slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala.
I u tome je zasigurno polučio uspjeh. Mnogi Europljani će reći da su se počeli osjećati kao Europljani tek nakon što su počeli slobodno putovati bez potrebe prelaska službenih granica i carinske kontrole (Schengen) te nakon što su dobili zajedničku valutu. Tad su cijene postale u potpunosti usporedive među državama članicama te je prestala potreba neprestanoga konvertiranja jedne valute u drugu.
Gdje vlada euro, ljudi žive dobro
Možda ne postoji dovoljna svijest o tome da europodručje (zemlje EU koje su uvele euro) danas predstavlja drugo najveće gospodarsko područje u svijetu, s više od 340 milijuna stanovnika. Prosječan dohodak po stanovniku drugi je najveći među vodećim svjetskim gospodarstvima. Promatrano kao cjelina, europodručje je najveći izvoznik u svijetu, a sam euro je druga najvažnija svjetska valuta.
Osim toga, oko 60 zemalja izravno ili neizravno vezuje svoju valutu za euro. Ne treba stoga posebno podcrtavati da zemlje članice europodručja pripadaju krugu najrazvijenijih zemalja, i to ne samo u EU nego u svjetskim razmjerima. Stoga pripadnost tom krugu zemalja odašilje vrlo jasnu poruku i daje snažnu legitimaciju zemlji u smislu njene gospodarske snage i uspješnosti.
Sve navedeno zasigurno je svojevrsni magnet za potencijalne nove članice EU da prihvate euro kao svoju službenu valutu. No ta privlačnost varira. Nekima je privlačnije, a drugima manje privlačno uvesti euro. Naravno, ovisno o ocjeni koristi i troškova uvođenja eura u slučaju svake pojedine zemlje.
Analiza koristi i troškova uvođenja eura u Hrvatskoj, koja je obrađena u dokumentu "Eurostrategija", koji je u ponedjeljak predstavljen, nedvosmisleno pokazuje da koristi daleko pretežu nad troškovima, i to ne samo po veličini nego i po trajnosti. Pokazuje se da su koristi mahom trajnoga karaktera, a troškovi su u načelu jednokratni.
Takav odnos koristi i troškova rezultat je karakteristika hrvatskoga gospodarstva, gdje se ističe već spomenuta razina euroizacije, otvorenost gospodarstva i njegova trgovinska povezanost sa zemljama europodručja (otprilike 60 posto izvoza otpada na zemlje europodručja) te financijska integriranost s tim zemljama (otprilike 75 posto aktive bankovnog sustava u vlasništvu je banaka iz europodručja), koja se u kombinaciji s euroizacijom (tri četvrtine štednje u euru) ogleda i u visini ukupnih obveza građana, poduzeća i države vezanih uz euro (otprilike 75 posto ukupnih obveza, a riječ je o iznosu u protuvrijednosti od oko 500 mlrd. kuna ili 150 posto BDP-a).
Ubijamo valutni rizik
U takvim okolnostima euro građanima, poduzećima i državi prije svega donosi niži rizik (zbog nestanka glavnine valutnog rizika) i povoljnije uvjete financiranja, tj. relativno niže kamatne stope. Uz to, nestaju transakcijski troškovi konverzije kuna u eure i obratno. Uz to, Hrvatska uvođenjem eura postaje poželjnija destinacija za investicije, trgovinu i turizam.
No postoje i određeni rizici, tj. troškovi, iz kojih izviru mogući strahovi od uvođenja eura. Ponajviše se radi o strahu od uvođenja eura na povećanje cijena zbog raširene percepcije da je to bio slučaj u svim zemljama koje su do sada uvele euro. Treba, međutim, jasno reći da se tu radi o mitu, a ne realnosti. Ekonomske analize nedvosmisleno upućuju da je učinak eura na cijene u državama koju su ga dosad uvodile bio privremen i neznatan.
U prosjeku je iznosio između 0,2 i 0,3 postotna boda. Jednako tako blag i jednokratan učinak očekujemo i u Hrvatskoj. Na konferenciji u ponedjeljak mogli smo čuti da se s takvom ocjenom – blagog i jednokratnog učinka na cijene – slažu i domaći stručnjaci. Moglo se čuti i iskustvo iz prve ruke vezano uz slovenski slučaj, koje je također potvrdilo da se radi o mitu a ne o realnosti.
Neće biti europskih cijena, a malih hrvatskih plaća
U tom smislu potpuno je neopravdan i strah da euro donosi europske cijene (uz hrvatske plaće). Cijene roba, iako ne i najvećeg dijela usluga, već su najvećim dijelom usklađene s njihovom razinom u EU, prije svega iz razloga što je Hrvatska mala i otvorena ekonomija, snažno trgovinski integrirana s EU.
Drugim riječima, mi već imamo europske cijene roba, i to odavno, a postoje i dobri mehanizmi poput zahtjeva da se cijene objavljuju i u kunama i u euru pola godine prije i poslije uvođenja eura, koje nam kao potrošačima mogu pomoći da lako vidimo ako netko pokuša iskoristiti konverziju za neopravdano povećanje cijena.
Konačno, jedan od troškova uvođenja eura odnosi se na gubitak samostalne monetarne politike. Taj trošak za Hrvatsku se ocjenjuje malim jer je i u dosadašnjem razdoblju monetarna politika u Hrvatskoj imala sužen prostor za djelovanje. Naime, karakteristike gospodarstva i financijskog sustava (poglavito visoke euroizacije) uvjetuju izbor tečajnog režima i potrebu održavanja stabilnog tečaja. Stoga, prema logici - ako se nema puno, nema se ni puno za izgubiti - razvidno je da je taj trošak više teoretske naravi.
Vjerujem da će ovaj kratki uvid i rasprava koristi i troškova uvođenja eura pomoći u boljem razumijevanju toga što uvođenje eura donosi hrvatskim građanima, poduzećima i državi, te da će dati poticaj konstruktivnoj javnoj raspravi. Samo uvođenje eura bit će višegodišnji proces tako da će biti dovoljno vremena da se rasprave i rasvijetle sve moguće nedoumice.
