U vladi Franje Gregurića dobro se razumjelo mehanizam krediti-plaće-inflacija. Međutim, podcijenila se uloga očekivanja u generiranju inflacijskog procesa. Ne znam pouzdano zašto je bilo tako; moguće zato što blizu Gregurića nije bilo nikoga tko je dobro razumio moderne ekonomske modele i teorije. Naime, nakon Friedmanovog obraćanja Američkom društvu ekonomista 1968. i afirmacije škole racionalnih očekivanja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, očekivanja su u temeljnim udžbenicima već od osamdesetih godina, dakle na vrijeme za našu priču, zauzela jedno od središnjih mjesta u makroekonomskoj teoriji i analizi. Literatura o visokim inflacijama osobito je naglašavala njihov značaj.
Međutim nova su saznanja teško dopirala do marksizmom impregnirane hrvatske akademije, a kamoli do ovdašnjih ljudi od prakse. Iako, valja biti fer, i istaknuti neke starije makroekonomiste koji su razumjeli ulogu očekivanja na moderan način i o njima govorili i pisali, poput Mate Babića, Đorđe Pribičevića i Guste Santinija, i neka se ne ljuti ako je netko izostavljen. Naravno, među mlađim makroekonomistima bilo je više onih koji su baratali instrumentarijem očekivanja, poput Ive Bićanića. Ali, sve zajedno, govorimo o desetak ili malo više ljudi u Hrvatskoj. Few good men je univerzalno pravilo u našem društvu.
Uglavnom, u vrijeme vlade Franje Gregurića inflacija se promatrala kroz klasične naočale, kao proces vođen rastom kredita i nadnica. Zauzdavanje rasta nadnica poimalo se kao nužan i dovoljan uvjet zauzdavanja inflacije. Provode se mjere. Ratni uvjeti vladi omogućavaju vladanje uredbama, a raširenost državnog sektora (privatni je tada još u povojima) omogućava izravno ili neizravno hijerarhijsko zadavanje naloga državnim tvrtkama. Plaće u privatnim poduzećima su liberalizirane, ali sektor je toliko mali da nije ni bitan; u svim ostalim sektorima se stopa rasta plaća cilja ispod stope inflacije (programirani pad realnih plaća u državnom sektoru). Sastavlja se i lista nesolventnih poduzeća u kojima se plaće potpuno zamrzavaju.
Bio je to pokušaj uvođenja takozvanog tvrdog budžetskog ograničenja u do jučer socijalističko gospodarstvo. Takvo uvođenje dekretom bilo je neizbježno, s obzirom da su brojni stečajevi bili neprovedivi zbog rata, a još više zbog slabog pravosuđa koje će duga desetljeća nakon ovih događaja pokazivati slabo poznavanje funkcioniranja kapitalističkih institucija i nedostatak sposobnosti za njihovu implementaciju.
Međutim, usporavanje nadnica nije bilo dovoljno da zauzda inflaciju koja je sve jače nagrizala životni standard ljudi. Početkom 1992. sindikati su sve glasniji, a zemlja je u ratu. Osjeća se nezadovoljstvo. Ljudi se unatoč okupaciji velikih dijelova zemlje usuđuju protestirati na ulici. Čim su imenovani 1992., premijer Hrvoje Šarinić i njegov potpredsjednik vlade za gospodarstvo Mladen Vedriš, proglašavaju Gregurićevu Uredbu o plaćama nevažećom. Osnovica za plaće raste 64%. Dopušta se vezanje nadnica uz tečaj ili inflaciju, kao i isplate plaća dvaput mjesečno i inflacija u ranu jesen 1992., kao što je prikazano na gornjoj slici, probija granicu od 30% mjesečno.
Nakon iznenadne eskalacije cijena na jesen 1992. Šarinićev tim shvaća da mora napraviti nešto odlučnije kako se stvari ne bi potpuno otele kontroli, kao u Srbiji. Potkraj 1992. ponovo se uspostavlja mehanizam vezanja rasta plaća uz stopu inflacije, ali uz koeficijente manje od 1 – 0,8 do 0,9. To je značilo povratak na Gregurićev model programiranog smanjivanja realnih plaća. Time inflacija nije oborena, ali je njezin tempo primiren. Ponovo su stvarani preduvjeti za kroćenje inflacije bez društvenih troškova, udarom na očekivanja (uočite da kada su očekivanja dominantan faktor inflacijskog procesa nema društvenog troška smirivanja cijena, ostaju samo benefiti).
Prema tome, Valentić i Škegro na proljeće 1993. nasljeđuju gospodarstvo u kojem više nema pritisaka viška potražnje, kao ni viška ponude novca. Tekući račun platne bilance je u blagom suficitu, što je za svakog obrazovanog makroekonomista znak približne ravnoteže, ili čak viška ponude. U takvim uvjetima ne bi trebalo biti fundamentalnih pritisaka na rast cijena sa strane potražnje, osim ako neki vanjski negativni šok ponude poput cijena energenata, kamatnih stopa ili pogoršanja očekivanja, ne poremeti odnose. Ali, unatoč tome, inflacija bjesni. To je indikator presudne uloge očekivanja.
Nemam sumnji da je Hrvatska mogla ranije spustiti inflaciju. Možda ne onako spektakularno kao potkraj 1993., ali značajno smanjenje se moglo postići mnogo ranije da je netko bio sposoban osmisliti cjelovit i dobar program. Ljudi su zbog rata bili spremni podnositi danas nezamislive žrtve u smislu gubitka životnog standarda. Međutim, u toj ranoj fazi razvoja Hrvatske ekonomska politika je bila daleko od idealne. To nije bilo čudno – ljudi su jako malo znali i nedostajala je koordinacija politike plaća i monetarne politike te vjerodostojan plan koji bi utjecao na poremećene navike odnosno očekivanja. Osim toga, ljudima se život bez deviznih dilera, bez nekoga Bože koji u džepu uvijek nosi buntić maraka, naprosto činio nezamisliv. Svoje sam prijatelje tada znao pitati: «Što misliš, je li u Hrvatskoj moguće imati inflaciju od 8% na godinu?» (ne znam zašto mi se tada sviđao baš taj broj). Svi su redom odgovarali: «Nemoguće!». Meni se nekako činilo logičnim da je moguće. A u tome nisam bio ni jedini ni prvi, a vjerojatno ni drugi ni treći. Tada sam ipak još samo učio.
Borislav Škegro se po povratku s magisterija u SAD-u (da, s Ekonomskog instituta ste i u doba socijalizma mogli ići na poslijediplomske studije u SAD) posvetio izradi ekonometrijskog modela jugoslavenske privrede i vrlo brzo prometnuo u vjerojatno vodećeg makro-ekonometričara u bivšoj državi. I danas pamtim uvođenje privremene valute hrvatskog dinara potkraj 1991. kada je prvi guverner Ante Čičin-Šain, inače mentor mladoga Škegre po njegovom dolasku na Institut, nazvao svog pulena da mu pomogne odrediti tečaj. Državne institucije su bile slabe i potkapacitirane, što se u početku formiranja države pretvaralo u prednost – konzultirali su se mnogi stručnjaci izvan institucija koji su bili spremni pomoći, a to je multipliciralo poglede i demokratiziralo odlučivanje. Na koncu, tada je valjda još uvijek osam do devet od deset zaposlenih radilo za državu ili kvazi-državu kakva su bila samoupravna poduzeća.
Škegro će samo dva mjeseca kasnije, u veljači 1992. kao vanjski stručnjak upravo zahvaljujući Čičin Šainu postati članom prvog Savjeta tada još Narodne banke Hrvatske. Tuđman i HDZ tada nisu imali problema sa visokim stručnim kriterijima i ignoriranjem političkih afilijacija. Znalo se za Čičin Šainove veze s HSLS-om, zamjenik guvernera Zdravko Rogić bio je član ili blizak HNS-u, a u prvom savjetu su se osim Škegre našli i drugi neovisni stručnjaci poput pravnika Branka Vukmira.
Sjedili smo tako u Škegrinoj sobici na Institutu u prosincu 1991. i zurili u kod na njegovom zdepastom, gotovo pola metra dubokom ekranu, valjda povezanom s 486-icama koje su tada počele pristizati u Hrvatsku, sve dok se na ekranu nije pojavio tečaj: 55 hrvatskih dinara za njemačku marku. I bilo je tako – prvi guverner je poslušao Škegrin savjet. Taj tečaj se održao do veljače 1992. pa krenuo klizati dalje, sve do famozne četiri četvorke (4444 HRD za DEM) koje će postati povijesni zaglavni kamen u ocjenama našeg anti-inflacijskog programa iz listopada 1993. No, trebamo proći još malo povijesti prije nego što dođemo do četiri četvorke.
Škegro u to vrijeme nije bio moćan čovjek. Nije odavao niti dojam prevelike ambicioznosti, osim kada su u pitanju bile teme ekonomske politike. Taj zagrebački Hercegovac koji je odrastao i svirao s Juricom Pađenom iz Azre i Aerodroma vidljivo je volio Franju Tuđmana i bio prožet optimizmom u pogledu budućnosti Hrvatske. Ali, današnjim rječnikom rečeno, nije bio odveć «umrežen». Za mnoge iznenađujuće, on neće biti niti član HDZ-a kada će početkom 1993. postati Tuđmanov savjetnik za gospodarstvo.
Njegovi prvi relativno moćni kontakti događali su se po stručnoj liniji. Uz spomenutog mentora prvog guvernera Čičin-Šaina, važan je bio i Tuđmanov prvi savjetnik za gospodarstvo, emigrant i povratnik iz Londona, profesor Emil Primorac s London School of Economics. Škegro će ga početkom 1993. zamijeniti na mjestu Tuđmanovog savjetnika.
Primorac je dovoljno dobro poznavao lokalnu scenu jer je i ranije surađivao na nekom institutskom projektu na području tržišta rada. Tako je znao da većina hrvatskih ekonomista nije opremljena za ozbiljne razgovore, a kamoli za analize o gospodarstvu. Sugovornika je pronašao u mnogo mlađem ali izvrsno obrazovanom američkom studentu. Mutno se sjećam 2-3 odlaska u Jurjevsku, u onu zgradu na početku gdje su sada neke tajne službe. Tamo su se tada smjestili Tuđmanovi savjetnici. Uvijek smo išli gore Škegrinim Hyundai Ponyem koji je kašljucao na onoj kratkoj strmini nakon U-zavoja oko kuće Lisinskog. Ti su se korejski automobili – tada još prilično loši (kako se sve promijeni u manje od trideset godina!) – mogli povoljno kupiti nakon što je druga hrvatska vlada Josipa Manolića (od kolovoza 1990. do srpnja 1991.) privremeno ukinula carine na uvoz automobila kako bi iskorijenila naviku kupnje mnogo lošijih kragujevačkih Zastava na zajedničkom jugoslavenskom tržištu.
Primorac me tada zamolio da predložim novi model rada Hrvatske gospodarske komore jer mu nikako nije išlo u glavu zašto je članstvo u Komori obavezno i plaća se kao da je porez. Jasno da od svega na kraju nije bilo ništa. Sigurno tada nisam bio svjestan, a možda ni profesor kojeg zdravlje na žalost nije dugo služilo nije to posve razumio, ali mi smo u toj kući na Jurjevskoj, s takvim suludim idejama, bili posve izolirani. U gradu i državi oko nas rapidnom su se brzinom formirali novi interesni savezi koji će uskoro postati čvrsti i neprobojni, moćni u odbijanju svakog zahtjeva za promjenom i odlučni u tome da stare navike, institucije i odnosi snaga nastave živjeti u hrvatskom paradržavnom i državnom sektoru do današnjih dana. Ti savezi su se pokazali žilavima i nakon što je oborena inflacija, pa je i tako banalna stvar kao što je obvezni komorski doprinos još uvijek na snazi nakon više od četvrt stoljeća. Obranjen je jedan izvidnički položaj, pa kako neće glavni bastioni etatističke mahale.
Ne sjećam se više je li to dogovoreno na nekom od sastanaka s Primorcem ili s Čičin-Šainom, ali negdje 1992., taman kad su najžešći ratni sukobi malo jenjali, nas nekoliko mladih na Institutu od Škegre smo dobili zaduženje – ako se u institutskim relacijama to može tako nazvati (jer neke formalne nadležnosti nad svima nama nije imao): proučite sve što vam dođe pod ruku o suzbijanju visokih inflacija i hiperinflacija.
Institut je imao bogatu knjižnicu. Iako nije bilo interneta, postojali su kakvi-takvi mehanizmi međunarodne međubibliotečne razmjene putem kojih se u nekoliko tjedana ili mjeseci moglo doći do kopija većine traženih znanstvenih radova. Pamtim da sam uz neizbježne tekstove poput Caganova o monetarnoj dinamici hiperinflacija pročitao nekoliko knjiga i mnogo članaka s neiscrpnim temama o njemačkim hiperinflacijama i mnoštvu uspješnih i neuspješnih programa obaranja visokih inflacija u Južnoj Americi i Izraelu. Anušić, koji je svako malo morao ići opsluživati protuavionski top kod Generalskog stola, Mervar i ja smo se čak znali odvažiti, pa na nekim sumnjivim kratkoročnim podacima, a podaci su tada bili jako rijetki, pokušavali ocijeniti pokoju ekonometrijsku jednadžbu ne bismo li «testirali» neko od saznanja koje smo iskopali u literaturi da vidimo «vrijedi li to u Hrvatskoj». Bolje išta nego ništa; upijali smo kao spužve, i već potkraj 1992. ili početkom 1993. bili prilično dobro opremljeni ekonomskim znanjem za rušenje hiperinflacije. Svi smo znali da ona inflacija od 30% na mjesec nema nikakvoga smisla, da nosi mnogo više štete nego koristi. Na priliku nije trebalo dugo čekati.
Banski dvori, soba 43
Iako nemam čvrstih dokaza, mislim da je Tuđman dovodeći u sred rata na čelo vlade ljude oko četrdesete – Valentića i Škegru – htio generacijski protresti izvršnu vlast s obzirom da su ključni ljudi u ranijim vladama bili za cijelu generaciju ili dvije (J. Manolić) stariji. Uostalom, bilo je jasno da je gospodarstvo bilo njihov primarni posao. O političkoj strategiji i ratu u predsjedničkom sustavu odlučivalo se negdje drugdje, tako da je Škegro, fokusiran na makroekonomske stvari, mogao u neformalnim društvima propovijedati da će inflaciju srušiti generacija koja je slušala Rolling Stonese. Tako je i bilo.
Ne sjećam se točno kada, ali mislim da je bio svibanj ili početak lipnja 1993., dakle maksimalno dva mjeseca nakon što je formirana Valentićeva vlada: Anušić, Rohatinski, Miljenović i ja počeli smo se sastajati sa Škegrom i Valentićem u sobi 43 u Banskim dvorima. Valentić je navraćao da čuje bitne zaključke ili je dolazio pitati nešto, a bilo je i dana kada se dugo zadržao s nama. Neposredan čovjek, vedar, nikada pred nama nije odavao vanjski dojam umora ili stresa, a opet, malo pravnički ukočen i sklon stvaranju dojma, taj građevinski poduzetnik i menadžer brzo je učio o makroekonomskim relacijama. Primijetio sam da mora do kraja razumjeti ono što će raditi i iza čega će stati svojom cjelokupnom karijerom.
U sobu 43 hodočastili smo cijelo ljeto. Škegro bi otvarao teme, a onda bismo odlazili kućama i na poslove, studirali literaturu, analizirali podatke i vraćali se za koji dan s odgovorima. Škegro nam je tek kad je sve bilo gotovo otkrio da otprve nisu računali s nama. Početkom svibnja 1993. mi smo bili na klupi za pričuvne savjetnike. Prvo su pokušali raditi sa starom gardom hrvatskih ekonomista – Zdunićem, Nikićem, Kalogjerom i ostalima. Međutim, njihov je zaključak bio da je obaranje visoke inflacije nepotrebno i potencijalno veoma štetno. Valentić je odlučio da ih više ne zove i rekao Škegri: dovedi mi druge ljude koji hoće raditi ovaj posao. Time je začeta kasnija fronta protiv našeg stabilizacijskog programa, čemu je posvećen kraj ovog teksta.
Ne zaboravite da je najstariji među nama, Rohatinski, tada jedva prešao četrdesetu. Anušić i Miljenović su bili između 30 i 40, a ja sam u svojstvu savjetnika Vlade RH proslavio 27-mi rođendan. Pripravnici na ozbiljnom državnom poslu u Banskim dvorima.
Ideja o programiranoj najavi nominalnog tečaja s vremenskim limitom rodila se kroz razmišljanje kako prilagoditi sličnu južnoameričku praksu – takozvanu tablitu. Kao što sam već zapisao, znali smo da nemamo višak potražnje i druge klasične pritiske na rast cijena. O fiskusu nismo znali sve – zemlja je bila u ratu, ali ono što smo znali i što smo mogli procijeniti nije upućivalo na to da bi financiranje fiskalnog deficita monetizacijom kroz monetarno-kreditni sustav trebalo voditi značajnoj inflaciji. Koplja su se u savjetničkom timu lomila samo oko dvije teme – kako bi tablita trebala točno izgledati, i treba li dopustiti cirkulaciju njemačke marke kao paralelne valute.
Naravno da smo znali da je njemačka marka u Hrvatskoj bila mnogo važnija valuta od hrvatskoga dinara. Cijene, a po novom i neke plaće, vezale su se uz marku. Marka je bila glavno mjerilo vrijednosti i sredstvo plaćanja u transakcijama velike vrijednosti koje su se kada je bila riječ o stanovništvu, obavljale u sivoj ekonomiji. Marka je bila i dominantna valuta štednje. Danas su internet i politika napučeni ljudima koji ne znaju hrvatsku monetarnu povijest, jer da znaju, onda bi znali i da je više od 60% obaveza banaka u Hrvatskoj već tada bilo u stranoj valuti, a da su indeksacija odnosno valutna klauzula bile prakse koje su i tada vrijednosno štitile mnogo veću vrijednost imovina u zemlji od mnogo manjeg dijela imovina denominiranih u domaćoj valuti.
Detaljno smo proučili slučajeve raširene upotrebe stranih valuta u državama čiji su financijski sustavi upropašteni dugotrajnom visokom inflacijom. Znali smo za mrežne eksternalije i za inerciju odnosno histerezu – dugotrajnu ireverzibilnost procesa valutne supstitucije. Navike ljudi su prokleta stvar, osobito kada je zemlja mala, otvorena, ima veliku emigraciju, velik turistički i transportni sektor, i mogli bismo još nabrajati unedogled da objasnimo zašto je valutna supstitucija u Hrvatskoj danas, četvrt stoljeća kasnije, žilava i prisutna kako smo tada i predviđali. Znali smo da Hrvatska neće moći ostvariti monetarni suverenitet kao neka velika i manje otvorena ekonomija s drukčijom poviješću; ne zbog toga što netko to ne bi želio, nego zbog strukturnih obilježja male i otvorene zemlje s poviješću financijske nestabilosti. Zbog toga smo se založili da vlada razmotri uvođenje njemačke marke kao paralelne valute u Hrvatskoj. No Škegro je ostao prilično hladan prema toj ideji. Danas tvrdi da je ta ideja naprosto presahnula. Rekao mi je da nikada o tome nije razgovarao s Tuđmanom. Meni i danas nije do kraja jasno da li sam Škegro nije vjerovao u ideju o paralelnoj valuti ili je samo procjenjivao da je politički nemoguće provesti tu ideju.
Danas sam prilično uvjeren da bismo 90-ih brže došli do razvijenog financijskog sustava, nižih kamatnih stopa i da bismo kroz godine imali manje šokova financijske naravi, da smo tada tako učinili. Međutim, moguće je da je takva odluka bila politički previše komplicirana. Možda Škegro takvom temom naprosto nije želio uzrujati Predsjednika.
Nastavak na sljedećoj stranici...
