Svojedobno je Mick Jagger u jednom dokumentarcu o Rolling Stonesima objašnjavao da je bend u doba svog najmoćnijeg umjetničkog i popularnog zaleta morao bježati iz Velike Britanije zbog poreza koji su im „oduzimali 90 posto prihoda“. Rolling Stonesi bili su početkom 70-ih u svojoj punoj autorskoj moći, to što su radili nikad nitko prije niti poslije nije bio u stanju. Samo... Tada su neki od njih naprosto porezno zbrisali londonskim vlastima.
Prema nekim izvještajima neki od njih se, u poreznom smislu, više nikad nisu niti vratili s Kariba, u prvom redu Jagger i Richards, a prema nekim izračunima u posljednjih 20 godina oni su od 242 milijuna funti platili samo 1,6 posto raznih izdvajanja.
Nebitno je je li riječ o Ivici Todoriću, Micku Jaggeru, vlasnicima Googlea ili Facebooka, engleskoj kraljici ili ruskim oligarsima, s otkrićem prvo Panama papersa, a posebno Paradise papersa, čovječanstvo tek postaje svjesno razmjera skrivanja bogatstava stečenih u globaliziranom svijetu od tog istog globaliziranog svijeta.
Velike kompanije, misli se na one s najvećim prihodima, pritom se često tuže na prevelike poreze u pojedinim zemljama i na previsoke cijene rada zbog čega odlaze u druge dijelove svijeta. Ili idu u sivu, pa i mračnu zonu, bježe u porezne rajeve. A situacija s osobnim oporezivanjem povijesno je od 70-ih godina do 21. stoljeća išla ovako. U Velikoj Britaniji onomad, prije 40 i kusur godina, najviši porezi bili su veći od 80 posto, za one koji su po profitu bili u najvišem razredu, kao što je bio slučaj sa Stonesima.
Danas su u toj zemlji za takve samo 40 posto. U Japanu su pali sa 75 posto na 50 posto. U Južnoj Koreji sa 89 posto na 36 posto. Zanimljivo, u Njemačkoj koja je pretrpjela najmanje posljedice novog kapitalizma, ti porezi pali su najmanje; sa 56 na nešto manje od 50 posto. Hrvatska ne ulazi u uspoređivanje jer je u 70-ima imala socijalistički sustav kao dio Jugoslavije. Logika industrijskih zemalja bila je jasna: Idemo smanjivati poreze kako bismo spriječili bijeg kapitala.
Međutim, od 70-ih do danas kapital je bježao u porezne rajeve sve brže, u sve većim iznosima, na sve maštovitije načine, financirajući usput sve više i sve gore oblike terorizma, protudemokratskih procesa i organiziranog kriminala. A broj poreznih rajeva posljednjih je 20 godina eksplodirao. U takvoj vrlo jednostavnoj matematičkoj jednadžbi postavlja se pitanje: Odakle se onda namaknuo novac za funkcioniranje države, ako je jasno da je novca iz takvih izvora u budžetima nacija bilo sve manje?
Vrlo jednostavno, rastao je PDV. U skoro svakoj zemlji na Zapadu. A to je značilo da se funkcioniranje države prebacilo na građane, da je težište s elita skinuto kako bi se prebacilo na srednji sloj, koji je praktično posvuda u bržem ili sporijem nestajanju, i na siromašne. Kojih je sve više. Sve siromašniji su plaćali ceh funkcioniranja parlamentarnih ili predsjedničkih demokracija. Tako je i moguće da se diljem Zapada množe i javni državni dug i proračunski deficiti, i da su pritom sve viši i viši.
Ili da se u razvijenim, ekonomski najliberalnijim zemljama događaju najveći infrastrukturni problemi. Kako bi se uvidio paradoks matematičke računice u kombinaciji s mantrom o neodrživosti socijalne države, ne mora se ići daleko u povijest. Dovoljno je samo zapitati se kako je moguće da razvijene zemlje koje su u, primjerice, 50-ima ili 60-ima imale populacijski bum, bez problema financirale i školstvo i zdravstvo i još puno toga u društvu s toliko djece, dakle (još) neproduktivnih članova društva.
Da bi se kakvih pola stoljeća poslije dogodilo da iste zemlje, nakon što su u međuvremenu enormno ekonomski narasle, što znači da su enormno bogatije i ekonomski, industrijski moćnije nego onda, odjednom više nisu u stanju financirati jednako socijalno odgovorno društvo s možda čak i nešto malo manjim brojem neproduktivnih članova, konkretno, s puno manje djece i bitno više umirovljenika. Nagradno pitanje za nekoliko desetaka tisuća milijardi dolara diljem svijeta je: "Gdje je nestao novac za koji matematika kaže da ga naprosto mora biti?"
