Prvi put nakon mnogo godina u hladnjaku Lanca Dingmana ima nešto hrane. Dingman, koji živi u kanadskom Hamiltonu u Ontariju, ostao je bez noge 1988, zbog infekcije i otad nosi protezu. Također pati od psihičke bolesti. Sve do nedavno je dobivao invalidninu, ali je iznos bio toliko malen da se nije mogao izvući iz siromaštva.
Danas 56-godišnji Dingman mjesečno dobiva oko 1.900 kanadskih dolara u okviru pilot-projekta 'garantirane plaće', koji je pokrenuo grad Hamilton.
"Sad konačno mogu isplanirati unaprijed, naročito obroke. Otkad primam ovaj novac, moje zdravstveno stanje se značajno popravilo jer se mogu držati propisane dijete. Također mogu si konačno priuštiti higijenske potrepštine, što mi je prije bilo nemoguće", kaže Dingman.
Redoviti novac koji dobiva utječe i na njegovo samopouzdanje:
"Osnovni prihod dao mi je više slobode i omogućio dostojanstveni život da podmirim osnovne životne potrebe. Ujedno, počeo sam razmišljati da pronađem stalni posao. Novac mi je omogućio da bolje kontroliram vlastiti život."
Hamilton je grad s oko 550.000 stanovnika i upravo je prošla godina dana otkako su uveli trogodišnji eksperiment s tzv. univerzalnom osnovnom plaćom. Pilot-projekt je financirala gradska vlast, a svrha mu je da se testira hoće li osnovna godišnja plaća u iznosu od 17.000 kanadskih dolara, plus 6.000 dodatka za invalide, imati bolji učinak za 1000 ljudi uključenih u projekt, od dosadašnjeg sistema socijalne pomoći.
Model univerzalne osnovne plaće udvostručio je standardni iznos socijalne pomoći u Ontariju, a Tom Cooper, voditelj Okruglog stola za reduciranje siromaštva, kaže da se pozitivni učinci ove mjere već naziru, naročito kad je riječ o 'vraćanju ljudskog dostojanstva'.
"Onima koji sudjeluju u ovom projektu već se vratila nada i počinju promišljati o vlastitoj budućnosti. Sasvim sam uvjeren da je univerzalna osnovna plaća moćna socijalna mjera i imperativ za 21. stoljeće."
Mnogi gradovi u svijetu već provode slične eksperimente s osnovnom plaćom, a oni koji podupiru tu ideju tvrde da bi to pomoglo ublažavanju društvenih nejednakosti i stvaranje financijskih temelja za neizvjesnu budućnost.
"S vremenom, univerzalni dohodak bit će neizbježan ukoliko umjetna inteligencija preuzme većinu ljudskih poslova", napisao je prije dva tjedna Elon Musk na Tweeteru, a s njim su se složili i Jeremy Corbyn, Bernie Sanders, Mark Zuckerberg, kao i ekonomist-nobelovac Angus Deaton.
Osim samih ljudi koji bi primali osnovnu plaću, koristi od takvih mjera imali bi i sami gradovi.
Prvi europski grad koji je počeo sa sličnim mjerama bila je Barcelona s projektom B-Mincome. Počeli su u listopadu prošle godine, financira ga gradska vlast, a odobrila ga je i Europska komisija kroz program Urbane inovativne akcije.
Tijekom dvije godine 1.000 domaćinstava u distriktu Besos - najsiromašnijoj gradskoj četvrti, dobivat će mjesečni dodatak između 100 i 1.676 eura.
Oko 900 obitelji uključeno je i u program 'socijalne ekonomije' koji obuhvaća zapošljavanje, stambeno zbrinjavanje i akciju zajednice koja uključuje okolinu i njezinu otvorenost prema kreativnim rješenjima za suzbijanje siromaštva u lokalnoj zajednici, pa tako na radionicama polaznici izmjenjuju svoja iskustva i sposobnosti.
Protivnici ovakve ideje obično svoje kritike temelje na tvrdnji da se tako stvara klasa ovisnih ljudi. No, pilot-projekt u Hamiltonu evaluira cijeli proces i ocjenjuje da li se na taj način unaprijedilo fizičko i mentalno zdravlje učesnika, te jesu li bili sposobni održavati kućanstvo i jesu li se i dalje bili angažirani na poslu.
Prema Jimu Pughu, suosnivaču ovog projekta, mnoge studije su pokazale da je zanemarivi broj ljudi koji su dobivali ovu vrstu financijske injekcije, odustalo od posla.
"Neka istraživanja su pokazala da je osnovna plaća osnažila poduzetnički duh što je izravno utjecalo na veću zaposlenost. Pokazalo se da većina ljudi želi pridonositi društvu i ako im možemo osigurati osnovnu fonacijsku sigurnost, oni će sami pronaći put kako da to učine."
"Gotovo polovica Amerikanaca ne može izaći na kraj s 400 dolara u izvanrednim situacijama, pa bi zato ova shema vjerojatno mogla biti vrlo važna za primatelje", kaže Lori Ospina, direktorica programa.
"Smatramo da trenutna gospodarska situacija traži učinkovita i inovativna rješenja i nadamo se da će drugi gradski čelnici poduzeti mjere koje nadilaze status quo. Ovo je nadamo se samo početak mnogo veće diskusije na nacionalnoj razini."
Kineska autonomna regija, odnosno grad Macau ide pak ispred vremena. Još od 2008. godine svim svojim stanovnicima plaća osnovnu godišnju plaću u iznosu od 9.000 pataka - odnosno oko 8.400 kuna, a izdvaja se iz golemih zarada od poreza na kasina. Oni koji u gradu samo privremeno borave dobivaju pola tog iznosa.
Stephanie Chan, 31-godišnja stanovnica Macaua kaže da je svota tek mali ekstra novac koji troši na putovanja i shopping:
"Siromašnijima novac troše za plaćanje stanarina, no općenito mislim da bi većina stanovništva više voljela da se taj novac potroši za gradnju boljih bolnica ili stanova ili da se poboljša gradska infrastruktura."
Bruce Kam-Kwan Kwong, profesor na katedri javne administraciju na sveučilištu u Macauu, smatra da je ovaj garantirani dohodak samo ubiranje i dijeljenje plodova ekonomskog rasta.
"Glavni cilj je da se primiri stanovništvo i smanje njihove kritike zbog lošeg upravljanja regijom. To je samo tableta protiv bolova nakon niza protuvladinih demonstracija."
Mjere su imale pozitivan efekt prve dvije godine, no nakon 2010. to više nije tako, a sad se vlada više ne usudi to ukinuti zbog straha od novog vala protesta.
Čak i oni koji snažno podržavaju ovakve mjere, preispituju dugoročnu održivost osnovnog garantiranog dohotka.
"No, kritike poput oni da bi osnovni dohodak demontirao socijalnu državu su čista glupost", kaže Guy Standing, osnivač i supredsjednik 'Basic income Earth Network'. On se zalaže da ovakvu novčanu potporu primaju najsiromašniji bez obzira rade li ili ne i smatra da se takva mjera može bez problema provoditi.
"Nema razloga zašto neki grad ili država ne bi mogli svojim građanima priuštiti osnovni dohodak za sve. To je jedini način za borbu protiv siromaštva", kaže Standing.
"U Velikoj Britaniji, porezne olakšice za bogataše i korporacije iznose oko 400 milijardi funti godišnje - pa bi i to već bilo više nego dovoljno za plaćanje osnovnog dohotka za sve. To dakle uopće nije nemoguće, nego je samo pitanje prioriteta", smatra Standing za The Guardian.
