Ovo može zvučati pomalo utopijski. Nije li ovo ovdje ipak i prije svega nepotizmom duboko prožeta balkanska kultura i nesreća koja stoljećima svoju najbolju djecu tjera preko gora i mora, tako da ostaju samo nesposobni koji će vječno vladati nad još slabijima koji nemaju snage mrdnuti dupe i učiniti nešto hrabro u životu (pobuniti se ili otići)? Nisu li se upravo ovi glasači ovdje dali potkupiti snovima o tome da će "država" u njihovim životima nešto napraviti umjesto njih, ne shvaćajući da "država" nije nitko drugi do njihov jednako ili lošije obrazovan susjed koji nema pojma kako pokrenuti razvoj, ali zna kako ubrati državnu plaću?
Unatoč primamljive jednostavnosti, nisam sklon takvim fatalističkim i u znanstvenom smislu upitnim interpretacijama koje negiraju bilo kakvu mogućnost promjene. Naposljetku, ovaj je tekst od početka intoniran tako da pokaže da nije sve crno. Ima i bijelog: ova zemlja i njezini ljudi u sebi imaju potencijale i za dobro i za loše, ali i za zamrzavanje u aktualnoj kombinaciji apatije i drame.
Nemam sumnji u to da će stranačke političke elite, čim namirišu da se u dubini stavova ljudi nešto mijenja (a mijenja se!), prvo pribjeći starim, prokušanim metodama. Kao Danajci koji darove nose, prvo će svojim provjerenim političkim klijentima ponuditi politička mita - donacije za udruge i klubove, zakone koji će im proširiti prava i privilegije, pomoći koje će cementirati statuse quo, olakšice za one koji dobiju priliku na nekom važnom forumu iznijeti svoje prijedloge i obećanja samo ako im se da javnog novca, EU fondove. Politička škola Ive Sanadera još je itekako živa u Hrvatskoj - treba (javnim novcem posve legalno) kupiti dovoljnu potporu za nadolazeće izbore.
Ali ako to ne upali, ako se sve prozre na vrijeme i ako se narod ne bude dao potkupiti praznim snovima, neće preostati ništa drugo nego zasukati rukave i kroz istodobno smanjenje tereta, povećanje efikasnosti i razvidnosti, pokušati stvoriti efikasnu državu koja (relativno) puno daje, a malo uzima.
Takva bi Hrvatska mogla postati atraktivno mjesto za povratak mnogih frendova s početka ove priče.
Mogla bi postati i izvrsno mjesto za odgoj djece u uvjetima u kojima će roditelji, osim dostupnošću, biti zadovoljni i kvalitetom obrazovne infrastrukture. Bila bi to Hrvatska u kojoj razvoj ne zavisi o EU fondovima, državnim poticajima, poznanstvima u ministarstvima, dobroj namjeri kakvog državnog birokrata i rođacima ili stranačkim prijateljima u državnim tvrtkama. Bila bi to Hrvatska u kojoj bi ti akteri ljudima olakšali posao, pustili ih na miru da rade i pružili im, diskretno, skromno i povoljno, solidne javne usluge.
Najnovije porezne izmjene jasno pokazuju opisani ples na žici; dihotomiju, sposobnost i za crno i za bijelo, sposobnost za dobro i loše, znak da još nije sve izgubljeno u nekoj fatalističkoj priči o vječnom zaostajanju. Ali one pokazuju i da još ništa nije dobiveno u smislu konačnog odmaka od europskoga dna i priključenja razvojnoj jezgri. Prijedlozi usvojeni na sjednici Vlade prošli tjedan u nekoj široj slici objašnjavaju zašto smo istodobno daleko od dobre razvijene zemlje te zašto istodobno ima ljudi koji se vraćaju i zašto nas mnogi stranci vide puno drugačijim, boljim očima nego što se vidimo sami.
Kao u vremenima Sanadera i Šukera, kad se državna potrošnja ususret krizi samo povećavala jureći u neizbježan kolaps, i sad se relativno dobra vremena rasta koriste za povećanje državnih izdataka (više o tome sam pisao ovdje). Međutim, ta potrošnja raste umjereno, a značajna se povećanja i projekti financiraju iz EU fondova koji traže za naše uvjete fantastično precizne pripreme i kontrole. Malo se kumova tu stigne ugraditi.
Stoga ostaje dovoljno javnog novca za fiskalnu ravnotežu opće države i znatno smanjenje javnog duga čija je visina do jučer prijetila eksplozijom kamatnih stopa i financijskim urušavanjem zemlje. Zbog toga je i agencija Standard&Poor’s poboljšala izglede kreditnog rejtinga zemlje.
Smjer je, dakle, dobar, ali Vlada čini dramatičnu pogrešku što ovako povoljna vremena ne koristi za zaustavljanje državnih izdataka radi zadržavanja čvrstog okvira koji bi cjelokupni državni sektor prisilio na restrukturiranje i veću efikasnost. Ovako se u rastu izdataka ostavlja onaj prostor relaksacije koji omogućuje da se javni poslovi obavljaju po starom. Pritisak izostaje.
Isto se tako može reći: smjer je dobar, ali Vlada čini dramatičnu pogrešku što ovako povoljna vremena ne koristi za puno veće rasterećenje rada. U prijedlozima od prošlog tjedna "prošvercano" je i smanjenje stope PDV-a s 25% na 24%, samo primjena ne ide odmah, nego od 1. 1. 2020., dakle od izborne godine. Politički nerv da se kroz petljanje po sustavu PDV-a može reći "mi smo ti koji dajemo nešto i našim penzionerima" puno je jači od zdravije ekonomske logike koja bi išla za time da se još jače rastereti rad i poveća zaposlenost, pa da se kroz povećanu potrošnju i produktivnost stvara dodana vrijednost iz koje će se onda u drugom koraku još brže povećati mirovine i socijalni izdaci, ali na višoj razini gospodarskog razvitka.
Dijeljenje pite dane veličine pred očima puka oduvijek je politički privlačnije od pečenja veće pite - tko živ, tko mrtav, dok se ona ispeče. Uostalom, veće pite se dulje peku.
Te vrste kompromisa se ni izbliza ne mogu usporediti s kompromisima rađenima od 2004. do 2009. godine. Tad je ekstremno financijsko bujanje svih razina i oblika vlasti stvaralo predtekst za tešku šestogodišnju financijsku, političku, ekonomsku i društvenu krizu koja je uslijedila. Uostalom, ovo je kompromis u okviru problematike poreznog rasterećenja, što je samo po sebi puno ugodnija i razvojno plodnija tema od onih HDZ-ovih i SDP-ovih snova o državi kao najvećem investitoru i poduzetniku iz prvog desetljeća ovoga stoljeća.
Međutim, takvi kompromisi upozoravaju na još prevladavajuću političku logiku koja nam iz ruku izbija najbolja razvojna rješenja (rasterećenja rada u ovom slučaju). To se događa u ovim rijetkim povijesnim trenucima kad imamo mogućnost odabira. Međutim, povijest se obično odvija tako da najbolje opcije nisu dostupne, pa se mora birati najmanje zlo. A ova ekipa na vlasti još nije okusila što to znači, barem ne u makroekonomskom smislu (nešto malo od mikroekonomskog dijela te priče naslutili su kroz kolaps Agrokora i Uljanika). Zato im preostaje uprti pogled u nebo i moliti se da neki novi udar neke nove globalne krize ne poremeti njihovu vožnju po sredini.
Iako, treba priznati, u nedostatku hrabrosti, i kompromisi su bolji od vožnje u pogrešnom smjeru.
