Početkom 70-ih godina otac Tomislava Debeljaka, Božidar, prikupio je novce za kupnju prvog Fiće. No nešto je bilo jače od njega - umjesto Fiće, na otpadu je kupio - stroj. Potom je krenuo u novi ciklus štednje za auto. Cilj je bio isti, Fićo, ali scenarij "ista meta, isto odstojanje" se ponovio - kupio je alate za rabljeni stroj. Treći put kad je sakupio novac, stvar je opet završila na isti način. Debeljak je ovoga puta kupio zemljište za radionicu, a na automobil odlučio još čekati.
Obiteljska tvrtka, DIV, utemeljena je 1971. godine, a prvog su Fiću kupili tek desetljeće kasnije, 1980. godine. Kad se posao počeo širiti, morali su riješiti pitanje transporta, pa su kupili Wartburg. Na pitanje kakav je bio Wartburg (to su bili auti iz DDR-a s dvotaktnim motorom koji je proizvodio zvuk kao traktor, a ispuštao dim kao parobrod), Tomislav Debeljak odgovara kratko: "Meni je bio dobar". Karavan izvedba, naime, dobro je poslužila poslu...
Ta se anegdota oštro suprotstavlja popularnim pučkim navadama: naši ljudi obično najprije uzmu kredit, potom kupe auto - izbjegavaju klasu Fiće ili, bože sačuvaj, Wartburga - a potom razmišljanja o stroju prepuštaju drugima: državi, poduzetnicima, općini, gradu i tako dalje. To baš i nije pametna filozofija, s njom se ne dospijeva daleko, ali se može pasti duboko.
Debeljakov smjer kretanja je, logično, obrnut, nalik na ono što je Max Weber opisivao u "Protestantskoj etici i dugu kapitalizma": najprije rad, pa akumulacija, pa investicije, pa onda, možda, potrošnja, i to nasitno i nikad ne radi razmetanja. Ta načela vode uspjehu. Obiteljska tvrtka DIV danas ima osam tvornica na sedam lokacija u Hrvatskoj i u susjednim zemljama. DIV ima pogone u Samoboru, Kninu, Konjicu, Sarajevu, Svrljigu, Valjevu, Jesenicama...
Tomislav Debeljak nema vozača - na sastanak s nama dolazi sam, odjeven casual, nepretenciozno. Ovaj relativno mladi čovjek, koji bi u dogledno vrijeme mogao držati lavovski dio hrvatske brodogradnje, izgleda skromno i jednostavno, ali i kao netko kome se žuri. Iako casual odjeven, čini se, uvijek radi na visokom broju obrtaja, njegove su kazaljke često "u crvenom".
"Sve što smo zarađivali, ulagali smo u proširenje", kaže za Express.
Uspije li plan s Uljanikom, ovo će biti proširenje bez presedana, jedinstveni slučaj ne samo u poduzetničkoj obitelji Debeljak, nego i šire. Plan je jednostavan: država treba očistiti dugove koje su napravile prethodne uprave, a Debeljak bi, zajedno s talijanskim Fincantierijem, najvećim europskim brodogradilištem, trajno popunjavao navoze i osiguravao posao.
"Od malih nogu nisam izlazio iz očeve radionice", kaže nam Debeljak.
Otac je tad, dijelom i zbog političkih razloga, napustio siguran posao u Remontnom zavodu u Bregani pa u samoborskoj garaži pokrenuo biznis, u kojemu ga je sin od početka pratio punom snagom.
"Jednom, kad je trebalo izvjesiti zastavu, stari nije imao hrvatsku pa je uzeo jugoslavensku i okrenuo je naopako. To mu nisu mogli dokazati pa su ga optužili da radnicima dopušta rad u fušu. Tu su počeli problemi, završio je na sudu, koji ga je kasnije oslobodio. No napustio je zavod i posvetio se ovom poslu. Uvijek ga je tehnika okupirala. U mladosti sam osmislio originalni ski board, dasku za daskanje, ali ga nisam patentirao pa su mi stranci ukrali izum."
"S ocem sam već kao desetogodišnjak išao po Italiji i Njemačkoj, gdje smo na sajmovima kupovali strojeve. Širili smo se organski, vlastitim sredstvima. Prvi kredit koji smo uzeli bio je od HBOR-a, kad smo već imali radionice i skladišta na 14 mjesta. Uzeli smo 200.000 maraka i vratili kredit upola prije roka. Uzeli smo ga da napravimo halu, kako bismo sve stavili pod krov. Sa 16 godina sam izabrao zemljište koje smo kupili, a dao sam tad i svoju ušteđevinu od 3000 maraka", pripovijeda Debeljak, čovjek kojemu ne nedostaje samopouzdanja i koji se ne libi pokazati osjetnu dozu samouvjerenosti.
U osnovnoj školi briljirao je u matematici, fizici i tehničkom, išao je na državna natjecanja. Kad mu je otac htio prepisati tvrtku, rekao mu je: "Ja sam šljaker, nisam vlasnik".
Otac, naime, ima četiri srčane premosnice pa je htio podijeliti posao i teret. Tomislav je prihvatio, ali kasnije nego što je Božidar to želio. Danas je to klasična obiteljska tvrtka - on je 50-postotni vlasnik, a po četvrtinu poduzeća, nakon što je otac Božidar istupio iz vlasništva, imaju majka Vjera i mlađa sestra Vedrana. Vedrana je zajedno s Tomislavovom suprugom Danijelom i u nadzornim odborima.
"S 18,5 godina, jednoga ljeta, ostao sam voditi tvrtku. Bilo je to u kolovozu. U nekoliko tjedana napravio sam dvostruki mjesečni promet. Ujutro sam dogovarao poslove, noću radio, uspio sam ofarbati i cijelu stolariju. Tako je to kad imaš energiju mladosti. Raditi u našoj tvrtki bilo je dobro, atmosfera je bila sjajna. Tu sam stekao autoritet i među radnicima", govori Debeljak.
Već s 19 ili 20 godina Debeljak postavlja novi cilj - rast od 42 posto, što je u dvije godine dvostruko više nego do tada.
"Radio sam po 20 sati dnevno, a spavao tri sata. Subotom i nedjeljom dopustio bih si do sedam sati sna, ali to mi je bilo dovoljno. Stigao sam otići i u kino, na bazen, zabaviti se...", govori prisjećajući se tog razdoblja,
Debeljak je glazbenik, svira harmoniku, s orkestrom je obišao čitavu Europu, a na pitanje tko mu je na prvome mjestu glazbenika, bez okolišanja kaže: "Azra". "Slušam svu glazbu ako je dobra, ali Azra je na prvome mjestu."
Debeljakov život obilježila je teška obiteljska trauma. Još u djetinjstvu, u prometnoj nesreći, poginuo mu je stariji brat. Nikad ga nije prežalio. Od njegove smrti naovamo slobodne trenutke Debeljak koristi za molitvu. "Kad sam u vožnji, koristim vrijeme za molitvu. Brat je poginuo u nesreći 1989. godine. Ne znam koliko sam Očenaša od tada izmolio. U 90 posto mojih noći usnem moleći se, ponavljam molitve jednu za drugom i tako utonem u san", kaže.
Debeljak je na vjeronak išao još tijekom socijalizma, iako je otac tad bio u partiji, u koju je ušao u vrijeme njezina silnog omasovljavanja. Partija je u Hrvatskoj na vrhuncu masovnosti imala više od 350.000 članova, što se danas slabo zna.
"Ne molim zbog fanatizma, Učim djecu molitvi i vjeri", kaže.
Debeljak ima devetero djece, s kojima je dugo živio u stanu od 60 kvadrata. "Spavali smo jedno na drugom, tiskali se, ali bili smo sretni", kaže on.
"Kad smo se preselili u kuću u kojoj je svatko dobio svoju sobu, nismo se mogli naviknuti, bila nam je ‘prevelika, pa smo se vratili u ovaj stan, iz kojega smo se tek kasnije konačno iselili. Kad god smo prolazili pored njega, mahali smo tom stanu s ljubavlju", kaže naš sugovornik, dodajući kako su se tek nedavno navikli na to da više nisu u njemu. Na pitanje hoće li imati još djece, kaže: "Mislim da smo stali, ali nikad ne reci nikad. Najstariji danas ima 17,5 godina, a najmlađi jednu godinu. U prosjeku, između njih je dvije godine razlike. No kad je riječ o odgoju jednoga djetata i njih devetero, mogu reći da je devetero djece, mada o njima brigu uglavnom vodi supruga, teže odgajati dva puta, a ne devet puta".
Debeljak danas, kad god može, radi od doma. Kako bi što više bio s djecom, njihova galama mu ne smeta, posvećen je poslu, ali i normalno komunicira s djecom. Svejedno mu je tko je druge strane telefona.
"U radu je spas. Ako ne radiš, to je kao da ne jedeš", kaže Debeljak.
Ono što čovjeka čini ponosnim, kaže, jest pomaganje drugima. Obitelj je pomagala Hrvatskoj vojsci, nabavljali su sve što su mogli. Otac je dao ušteđenih 16.000 maraka 1991. za Vukovar, plaćao hotele izbjeglicama... Kninski Tvik kupili su nakon što su neki kupci iz Italije ponudili održavanje 30 radnih mjesta i jednu lipu.
"Kupili smo imovinu u stečaju za nekoliko milijuna kuna i uložili 52 milijuna eura, to je bila najveća hrvatska investicija tijekom recesije", kaže Debeljak dodajući kako radna snaga postaje sve veći problem.
"Nije problem toliko plaća koliko činjenica da mladi ne vide budućnost." Pitanje je imaju li je škverovi.
On tvrdi da imaju. Fincantieri ima osigurane poslove u sljedećih deset godina, što znači da bi, bude li sve išlo po planu, i naši škverovi imali posla. Talijanima i iz niza drugih razloga ne bi odgovarao kolaps brodogradnje na drugoj obali Jadrana, kažu nam upućeni. Ali Debeljak se ne boji odgovornosti.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
hdz ce sve spasiti