Brodogradilište "Kraljevica" bilo je daleko najstarije u Hrvatskoj s radom u kontinuitetu. Još od 1729., kada je brodogradilište osnovao car Karlo VI, 283 godine tamo su radnici i inženjeri gradili trgovačke, putničke, ratne brodove, tankere, da bi 2012. to slavno mjesto otišlo u stečaj i potom bilo likvidirano. Ništa manje slavna povijest ne stoji niti iza Uljanika, još od 1856., Trećeg maja (1906.), Brodosplita (1922.), mjesta u kojima se, kao i u Brodotrogiru, prepliću industrijska, nacionalna i povijest tehnologije.
Stoljećima su odatle izlazile podmornice, torpiljarke, minolovci, fregate, korvete, izgrađene za Austriju, Austro-Ugarsku, Italiju, Jugoslaviju, Hrvatsku i niz svjetskih država. Odjednom, kratko nakon proglašenja neovisnosti, hrvatska brodogradilišta postala su mjesta gomilanja gubitaka. I to kakvih.
Prije dvije godine stručnjaci Instituta za javne financije krenuli su zbrajati i došli do 30,6 milijardi kuna koliko je Republika Hrvatska iz godišnjih državnih proračuna ugurala u ta povijesno slavna brodogradilišta ugurala od 1992. do 2017. kako bi spasila industrijsku proizvodnju, koja je u Hrvatskoj i s našim još živućim brodogradilištima katastrofalno niska. Kako objektivno stoji hrvatska brodogradnja u međunarodnoj konkurenciji?
Unatoč padu proizvodnje, u svjetskoj knjizi narudžbi Hrvatska je u studenom 2015. bila 10. na svijetu (iza Kine, Južne Koreje, Japana, Filipina, Rumunjske, Vijetnama, Brazila, Tajvana i SAD-a), držala je 0,23 posto svjetske proizvodnje. U Europi Hrvatska je druga s udjelom od 13 posto, iza Rumunjske koja drži 57 posto brodograđevnog tržišta.
Dovoljno je da čovjek zna čitati, pisati i da se kuži u aritmetiku, pa da se zapita kako je moguće da na mjestima koja su stoljećima gradila odlične brodove i vodila vrlo isplativ biznis, odjednom ili nisu u stanju graditi brodove koje bi netko bi voljan adekvatno platiti ili funkcioniraju tako loše, kao da je netko strijeljanjem stao prijetiti pristup brodogradilištima svakome tko bi znao voditi normalan posao ili novac iz brodogradilišta naprosto iščezava po stopi skoro pa alkemičarskog ideala.
30,6 milijardi kuna u četvrt stoljeća ozbiljan je novac i ozbiljan povod za to da Republika Hrvatska u ime svojih traumatiziranih i izmučenih građana napokon provjeri, za sve ono što još nije zastarjelo, tko je sve u tim uvjetima stekao debele bankovne račune. Nakon što su mediji u ovoj zemlji toliko pokradene, privatizirane, "pretvorene", pronevjerene i kakve li sve ne vrijednosti godinama prikazivali kroz škole, bolnice, vrtiće, kulturne ustanove koji su se mogli izgraditi i voditi, pokušajmo ovaj put na drugačiji način.
Ako se uzme da moderna osnovna škola srednje veličine ili moderni veliki vrtić za 175 djece, skupa s gradnjom zgrade i opremanjem, koštaju oko 20 miiljuna kuna, ispada da se za 30,6 milijardi moglo izgraditi 1530 vrtićkih ili školskih objekata. Da je riječ samo o vrtićima, bilo bi to dovoljno za 267.750 djece vrtićke dobi.
Štruca bijelog kruha, okvirno, u Hrvatskoj stoji sedam kuna. Pa ako onih 30,6 milijardi kuna "iščezlih" u zemlji u kojoj ima i gladnih, dapače, u kojoj ima i gladne djece, umirovljenika, školaraca, nekada čak i radnika, dolazi se do vrijednosti za koju bi se moglo kupiti oko 4,4 milijardi štruca kruha, ukupne težine 3 milijuna i 60.000 tona. Ako znamo da diljem svijeta živi 815 milijuna ljudi koji u većoj ili manjoj mjeri nemaju dovoljno hrane, ispada da bi se s onoliko kruha taj problem mogao riješiti na dva ili tri tjedna.
Ili hrana koju svi vole, energetska bomba, prokleto nezdrava, ali i ukusna do razine ovisnosti, nutella. Za novac koji smo zbog organiziranog kriminala, stranačke klanovske i druge koruptivne organiziranosti ulupali 30,6 milijardi kuna, mogli bismo kupiti 765 milijuna staklenki nutelle. Pa ako znamo da svaka staklenka sadrži 750 grama, to je onda 573.750 tona nutelle. I to je apstraktna brojka, isto onoliko apstraktna kao što je većini normalnih ljudi apstraktno 30,6 milijardi kuna.
Zato pokušajmo ovako. Olimpijski bazen ima volumen od kakvih 2500 metara kubičnih. Pa ako okvirno uzmemo da bi nutella te vrijednosti bila volumena od oko pola milijuna metara kubičnih, dolazimo do nevjerojatnih 200 olimpijskih bazena do ruba krcatih nutellom. Ili, ako će netko prigovoriti da bi prvo valjalo nahraniti duh, a tek potom tijelo, što u, barem statistički, deklarativno, većinski vjerničkoj zemlji ima smisla, onda poslušajmo i taj argument.
Prema dostupnim podacima, ta ista Republika Hrvatska koja je iz proračuna pokrivala financijske rupetine brodogradilišta (organizirani kriminal, kriminalna nesposobnost uslijed katastrofalne selekcije upravljačkih kadrova i slično) u vrijednosti od 30,6 milijardi kuna, istodobno godišnje financira Crkvu s oko 641 milijuna kuna. A to onda znači da smo Kaptol tim novcem mogli financirati 47 godina i još jednu godinu sve do otprilike 20. rujna.
Dakle, skoro pola stoljeća, i to onu i onakvu Crkvu koja si oblaže palače u oniks, koja svako toliko ugrabi, pardon, kojoj vrate-dodijele-doniraju još neku supervrijednu nekretninu, koju većina javnosti doživljava kao parazitsku, rastrošnu i brutalno socijalno neosjetljivu. No, pozabavimo se ovaj put ipak prvenstveno upravljačkim strukturama, poslovnim elitama u brodogradilištima, odnosno s nekoliko slika iz njih proteklih godina.
Vijest iz veljače 2007. govorila je da je Brodogradilište Kraljevica na pragu sklapanja "posla stoljeća", doslovno tako, oko poslova s brodovima vrijednih 200 milijuna eura. Tadašnji direktor prodaje govorio je da će brodogradilište tim ugovorom "osigurati posao do sredine 2019.". Na kraju je ispalo da je, unatoč svemu, to brodogradilište nekim čudom uspjelo stradati na pola puta do tog datuma, u 284. godini postojanja. Tako je činjenica da je upravo tamo 1902. izgrađen prvi potpuno čelični brod, otišla u mrtvi dio povijesti.
Slika druga; nema tome davno da se moglo pronaći i vijesti o porinućima tankera, ne s posebnim tehnološkim sustavima, što se slavilo kao odličan posao, iako su kritičari odavno progovorili da nema smisla s brodogradilištima s globalnog Istoka natjecati se u tom smjeru, jer će nas uvijek preskočiti povoljnijom cijenom, nego isključivo tehnološkom razinom. To se vremenom počelo i raditi, no onda dolazimo u 2018. godinu u kojoj doznajemo da nam unatoč takvim brodovima Uljanik valja opet spašavati.
I to država sa 350 milijuna eura (!) i još sama tvrtka sa 210 milijuna eura. To je više od pola milijarde (!) eura, tko zna kolika vrijednost izražena u nutelli, čokoladi ili u godinama duhovnih usluga Kaptola. A to onda iziskuje još jednu ilustraciju, primjerice onu s prosvjeda riječkih škverana koji su neki dan upali u ured direktora Maksimilijana Percana, tražeći njegovu ostavku. Brutalno su ga snimali mobitelima i tražili da podnese ostavku, a on se branio da je on zapravo branio 3. maj od vlasnika iz Uljanika.
Pa su ga radnici podsjetili na pozajmicu Uljaniku od 523 milijuna kuna koju potom, iako je imao mehanizam osiguranja, nije aktivirao kad nije vraćena. I tako dalje. Nije mu bilo ugodno. Njegov otac, Dalio Percan, inače je u nadzornom odboru krovne tvrtke koja objedinjuje i Uljanik i 3. maj. Još jedan zgodan detalj oko Nadzornog odbora je i to da je Percan, kako smo pisali, onu pozajmicu od pola milijarde kuna i kusur dao bez odobrenja NO-a, pa je ipak za svoj rad od tog NO-a dobio zeleno svjetlo za nastavak svoje funkcije i u sljedećoj godini.
Konačno, iz svog tog nadrealnog kaosa posljednjih je dana najgore odjeknula vijest da je 14 članova NO Uljanika d. d. prije nekoliko godina osnovalo tvrtku Arsenal koncept, specijaliziranu za poslovna savjetovanja. A direktor uprave je Veljko Grbac, ne osnivač, ali donedavni član uprave Uljanika.
Direktori, aktualni, bivši, mahom povezani s IDS-om, jedan s HNS-om, uglavnom, 14 veličanstvenih čiju ostavku sada traže sa svih strana su: Gianni Rossanda, Marinko Brgić, Veljko Grbac, Serđo Pajković, Alen Damljanić, Elvis Pahljina, Eduard Milovan, Renis Pavletić, Enco Vitasović, Silvan Kranjc, Milko Mihovilović, Armando Banković, Hrvoje Markulinčić, Kazimir Pavletić. A kako se posljednjih godina izrazito stručno vodilo povijesno slavni, proslavljeni Uljanik, pročitajte ovdje.
