Prihod od inozemnih turista približio se jednoj petini stvorenog BDP-a te je postao bitan i kao izvor proračuna kroz ubiranje PDV-a.
Osim plaćanja turističkih usluga, deset milijuna stranih turista povećava prodaju hrane, pića, goriva, cestarina itd., što i fiskalnu poziciju Hrvatske čini osjetljivom na nepredvidiva turistička kretanja.
S obzirom na ranjivost domaće ekonomije i proračuna koji u tolikoj mjeri ovise o turizmu, potrebno je promišljati o izlaznoj strategiji u smjeru razvijanja novih industrija i usluga temeljenih na konkurentnim prednostima koje posjedujemo. Prvi iskorak je javno razobličavanje iskrivljenih percepcija, stvaranih od lokalnih ekonomista neznalica, da je nužna reindustrijalizacija (naravno, po uputama istih i njihovih političkih sponzora) za koje Hrvatska nema kapaciteta, kapitala, znanja niti tržišta.
Drugi napor je u promociji novih tehnologija za koje stvaramo dovoljno kvalitetne ljudske potencijale kao danas osnovnog faktora rasta, ali koji zbog nedostatka prilike odlaze u inozemstvo.
Danas Hrvatska, u jakoj globalnoj konkurenciji, nema potencijala za reindustrijalizaciju velikog obujma koja bi bila konkurentna na svjetskom tržištu. Još je veća iluzija zalaganje za rast industrije radi supstitucije uvoza (o čemu vole sanjariti "domoljubni" političari i "ekonomisti" s elementarnim neznanjem o tržištu). Hrvatska ima malo i padajuće tržište (uslijed demografskih gubitaka) gdje bi supstitucija uvoza značila zaštitne mjere i zatvaranje Hrvatske s daljnjim pogubnim posljedicama, a nema nikakvu političku snagu da po toj liniji ulazi na strana tržišta.
No ono što nam je preostalo nije nimalo loš scenarij. Hrvatska se mora prvo fokusirati na implementaciju tržišnih institucija i pravnog poretka koji jamči jednakopravnost i sigurnost građana i tržišnih aktera, jer bez tog nema tržišnog nadmetanja ni rasta, a potom rast temeljiti na kvaliteti, a ne na kvantiteti. Male zemlje poput naše bi trebale za uzore uzimati slične zemlje čija se proizvodnja temelji na kvaliteti – poput Irske, Estonije ili Švicarske (koja unatoč nepovoljnom tečaju za domaće izvoznike i dalje više nego uspješno izvozi svoje skupe proizvode prvenstveno zato što ih zna brendirati i prodati).
Stoga je zabluda, raširena kod nas, da je manipulacija tečajem rješenje problema izvoza – tečaj može biti poluga u poticanju izvozne masovne proizvodnje, kao što je slučaj Kine. Za zemlje kao što je Hrvatska rješenje se nalazi u specijalizaciji i kvaliteti proizvoda i usluga.
Hrvatska prednost može biti što stvaramo pojedince koji svojim znanjima i vještinama uspijevaju biti konkurentni u najjačim tehnološkim tvrtkama u inozemstvu, ali zbog rentijerskog profila političkog sustava ne uspijevamo tu radnu snagu zadržati u Hrvatskoj.
Stvaranjem poticajnog institucionalnog okruženja postojeći ljudski kapital u Hrvatskoj mogao bi biti nositelj novog rasta temeljenog na IT tehnologijama i njihove primjene u jačanju konkurentnosti postojećih industrija i usluga, te specijalizaciji na proizvodima visoke dodane vrijednosti, čime bi mogli nadoknađivati izgubljene godine rasta.
Kako stvoriti razvojno poticajni okvir za domaći IT sektor?
Promatramo li primjer Irske ili Estonije, rješenja su naizgled jednostavna: osigurati pravnu ravnopravnost, sigurnost i efikasno pravosuđe, smanjiti poreze, olakšati pokretanje start-upova i dodatno pojačati ulaganja u obrazovanje ljudskih potencijala u tehnološkim zanimanjima. Uz takve uvjete, a na temelju anketa o uzrocima iseljavanja, možemo uz veću vjerojatnost pretpostaviti da bi hrvatski visokoobrazovani i kvalitetni pojedinci ostali u zemlji te ovdje inovirali i stvarali nova radna mjesta.
Uz trenutačno institucionalno okruženje iluzorno je očekivati interes političke kaste da ga u cijelosti redizajnira. Niti postoji kritično znanje za takve reforme niti postoji legitimacijski pritisak odozdo za institucionalnu implementaciju. Stoga treba tragati za načinom provedbe politike malih koraka od snižavanja poreza do unapređivanja obrazovanja, da Hrvatska ne izgubi potencijal kvalitetnog ljudskog resursa posebno u IT sektoru.
Kod poreza treba istaknuti da Hrvatska prednjači u poreznom opterećenju rada, gdje veće porezno opterećenje rada od nas imaju samo Grčka i Belgija. Golemo porezno opterećenje, pogotovo u sistemski korumpiranom institucionalnom okviru poput našega, nije stimulativno za inovatore, za one koje bi trebali biti pokretači novih poslova i novih digitalnih tehnoloških industrija, te zato visokoobrazovani i talentirani pojedinci odlaze iz zemlje, ne samo nalazeći zaposlenje, nego sve više otvarajući tvrtke u inozemstvu.
Za otvaranje tvrtki i novo zapošljavanje visoki porezi na dohodak i dobit nisu poticajni. Njihovo smanjenje ne bi bitno utjecalo na proračun središnje države, a smanjenjem lokalne samouprave ne bi imali veliki negativni učinak na lokalne proračune. Prema proračunu za 2017. godinu, porez na dohodak donosi ukupno 2 mlrd. kuna godišnje u proračun, dok porez na dobit nosi oko 8 mlrd. Kako je ukupni proračun RH za 2017. iznosio 122 mlrd. kuna, to znači da je relativni udio poreza na dobit 6,5%, a poreza na dohodak samo 1,6%.
Drugim riječima, kad bi se potpuno ukinuo porez na dohodak, država bi izgubila na godišnjoj razini tek 2 mlrd. kuna. Gubitak bi bio mnogo veći na razini lokalne uprave i samouprave, no sustav njihova financiranja ionako treba reformirati. Ipak, treba imati na umu da, osim poreza na dohodak, većina opterećenja plaće zapravo otpada na doprinose (koji pak uprihode 23 mlrd. kuna godišnje i čine 19% proračuna).
Kratkoročno smanjenje poreznog opterećenja dohotka i dobiti nedvojbeno će imati pozitivan kratkoročni učinak na potrošnju (a time i na prihode od PDV-a), ali i na buduće stvaranje novih poslova, a time i veće očekivane porezne priljeve u srednjem roku. Konkretno, reduciranje poreza na dohodak djelovat će stimulativno na povećanje plaća te time barem djelomice zaustaviti odljev mozgova (ili ga barem usporiti).
Oslobađanje od poreza na dobit u prvih 5 ili čak 10 godina nakon osnivanja tvrtke bit će korisno potencijalnim inovatorima koji bi u Hrvatskoj mogli pokretati svoje start-up IT tvrtke. Uz ovakvu mjeru potrebno je dramatično reduciranje svih prepreka pokretanja tvrtke, gdje bi proces morao trajati jednako kao i u brojnim zapadnim zemljama - 24 sata, ali i prestanak maltretiranja poduzetnika od strane Porezne uprave.
Nadalje, porezni sustav trebao bi stimulirati zarađivanje drugog ili trećeg dohotka (u trenutačnom sustavu alternativni izvori prihoda apsolutno se destimuliraju dodatnom poreznom presijom jer se zbrajaju s primarnim čime upadaju u više porezne razrede) što je posebno primjenjivo u IT sektoru gdje se brojne vještine outsourcaju online u čitavom svijetu (londonski City postao je sjedište svjetskog deviznog forex trgovanja upravo na ovaj način).
Povoljnim poreznim okvirom Hrvatska, osim što zadržava domaće kadrove, šalje signal i stranim kvalitetnim pojedincima da kod nas pokreću svoje poslovne ideje te upravo na taj način dugoročno gradi vlastitu konkurentsku poziciju.
Uz dva spomenuta poreza, veliko opterećenje domaćem gospodarstvu su i brojni parafiskalni nameti nastali kao oblik političkog kupovanja naklonosti brojnih interesnih skupina koje parazitiraju na izvanproračunskim zakonski utvrđenim nametima. I tu ima prostora za napredak, gdje bi se većina takvih nameta trebala naprosto ukinuti ili barem izuzeti novonastale tvrtke iz njihova plaćanja tijekom prvih deset godina poslovanja, dok bi se u istom periodu njihov broj postupno smanjivao.
Smanjenje poreznog opterećenja tek je prvi korak i predstavlja nužan (ali još ne dovoljan) uvjet za razvoj IT sektora u Hrvatskoj. Ostaju problemi neefikasnog i politički zarobljenog pravosuđa, masovne korupcije i klijentelističkog obrasca zapošljavanja. Stvaranjem porezno stimuliranih poduzetničkih enklava u IT sektoru i oslobađanjem većih plaća građanima barem bi se parcijalno moglo krenuti u smjeru razvoja jednog sektora koji zasad obećava najveći povrat na investicije. Možda upravo tu krene druga tranzicija Hrvatske koja će se odvijati mimo političkih klijentelističkih mreža.
