Prvi efekt, u kratkom roku, trgovinskih sukoba je zatvaranje ekonomija, država, smanjivanje svjetske trgovine, porast cijena, i slično. U srednjem roku doći će do "preslagivanja" ekonomskih i političkih savezništava, vjerojatno i do novih i drugačijih regionalnih i širih interesnih integracija. U dugom roku to će dovesti do promjene strukture nacionalnih gospodarstava, osobito onih koje imaju veću sposobnost bržeg prilagođavanja promijenjenim okolnostima. To dovodi do novih svjetskih blokova.
Nakon azijske krize u drugoj polovici devedesetih prošlog stoljeća, nezadovoljni pomoći MMF-a i drugih svjetskih organizacija, u Aziji se formirao blok azijskih zemalja na čelu s Kinom koje razvijaju vlastiti model razvoja. Danas svijet ima puno jasniju sliku o ishodu trgovinskih ratova i vojnih sukoba, nego što je to imao prije. Nadam se da ima i više i dovoljno pameti da se izbjegne oružani sukob. U srednjem roku on se sigurno neće dogoditi. Postoji vjerojatnost u dugom roku.
Nitko u povijesti svoju dominaciju nije prepuštao bez borbe. Kad se krene u trgovinski rat, netko gubi više, netko manje. Ako u nekom trenutku neka zemlja zaključi da je zbog trgovinskog rata ugrožena njena sigurnost i prosperitet, a procijeni da još uvijek ima dovoljno vojnog potencijala i resursa da vojnom silom se zaštiti, može posegnuti za vojnom intervencijom. U ovom trenutku i u narednom vremenu najveća odgovornost je na Americi. Ona odlučuje o tome da li će se ovaj proces trgovinskog rata odvijati i završiti na miran način.
Na koji način bismo u tom slučaju mogli očekivati da se promijeni svakidašnji život i sveukupna stvarnost u Hrvatskoj; ekonomska, industrijska...?
Hrvatska u eventualno trgovinskom ratu neće biti direktno pogođena, slično kao i prošloj svjetskoj ekonomskoj krizi (2008., 2009.). Efekti trgovinskog rata bi indirektno pogodili Hrvatsku ako dođe do povećane ekonomske nesigurnosti i smanjenih perspektiva u Europi. Najviše bi bio pogođen turistički, pa onda i izvozni sektor, a zatim bi se negativne posljedice preko ovih sektora prenijele na cijelo gospodarstvo i državu u cjelini. Nažalost, hrvatska politika, Vlada RH, još nije izgradila sustav i politike upravljanja nacionalnom ekonomijom. U situaciji bilo kakvih nepogoda ili udara, kao i u prošloj krizi, Hrvatska nema instrumentarij za zaštitu, nego se čeka da kriza prođe sama od sebe.
Koliko je snažna i kakva je opozicija Trumpu u ovakvoj politici u SAD-u, odnosno, koliko je raširena zabrinutost da bi njegova administracija mogla jako uzdrmati američku ekonomiju?
Opozicija dolazi od administracije, koja se uljuljkava i uživa u dosadašnjem sustavu, i civilnih organizacija koje direktno ili idirektno financira postojeći sustav koji Trump želi "rasturiti". Američka ekonomija je u najboljem položaju u svojoj povijesti, kao ustalom i svjetska. Zaposlenost je veća nego što je to teoretski moguće. Tržište kapitala je imalo jedan od najbržih rast u povijesti, plaće rastu, itd. Nije to zasluga samo Trumpa, ali on barem nije stvarao prepreke razvoju takve situacije.
Mada se tako čini na prvi pogled, mislim da ovi potezi nisu "hirovi" samo jednog čovjeka. Mislim da se radi o širem konceptu promjene svjetskog političkog i ekonomskog sustava koji je utemeljen nakon Drugog svjetskog rata. Odnos snaga je bio tada puno drugačiji nego danas. Njemačka i Japan bili su porušeni i politički nisu imali pravo glasa. Kina i Indija bili su nerazvijeni. Amerika, Engleska, Francuska i dijelom SSSR krojili su politički i ekonomski svjetski sustav. Danas je odnos snaga promijenjen.
Amerika je još uvijek najsnažnija, ali Njemačka Kina, Japan, Indija i druge zemlje su odmah iza nje i neizmjerno su ekonomski jače nego tada. Njihova politička pozicija je puno slabija od njihove ekonomske moći, što je dugoročno neodrživo. To vrši snažan pritisak na američki položaj na svjetskoj sceni, a samim tim će imati posljedice za njenu ekonomiju. Sve će ovisiti o sposobnosti i vještini američke politike prilagođavanju promjenama, vođenju Amerike kroz promjene kojima je suočena i zaštiti od štetnih posljedica i maksimiranju pozitivnih.
Može li ovakav njegov nastup definitivno razbiti EU ukoliko bi Washington krenuo hvatati jednu po jednu članicu, u prvom redu one najkraćeg staža u Uniji?
Kako sam malo prije rekao, budućnost EU ovisi o njoj samoj, o sposobnosti EU lidera da ponude viziju, strategiju i politike u kojoj će zemlje članice prepoznati dobru perspektivu za sebe. Ni jedno carstvo niti imperij nisu pali zbog vanjskih ugroza, nego zbog unutrašnjih slabosti i zbog nezainteresiranosti njenih članova za obranu i očuvanje carstva ili imperija. Opasnost za EU leži u nedovoljnoj solidarnosti između njenih članica i zbog inzistiranja na razvoju kroz konkurenciju, u situaciji gdje se startne pozicije različiti zemalja previše razlikuju, a sredstva pomoći za razvoj manje razvijenih su daleko premala.
Pored toga, rješenje za razvoj manje razvijenih članica EU se previše očekuje od stranih investicija, a premalo se radi na stvaranju nacionalnog kapitala, proizvoda i poduzeća. Kažu da živimo u kapitalističkom i industrijskom društvu (još uvijek). Zemlja koja nema vlastiti kapital, vlastitu industriju i ne razvije vlastitu snagu za vlastiti razvoj , nije kapitalistička, i ne može se razvijati. EU nema takvu politiku prema manje razvijenim (novim) članicama. Ako se ovakva politika ne promijeni, za Washington bi mnoge novoprimljene članice mogle postati lak plijen.
