Nakon godina borbe za opstanak, neuspješnih pokušaja privatizacije i milijuna eura državne pomoći, za pulski Uljanik danas počinje novo poglavlje. U zagrebačkom Centru za restrukturiranje i prodaju (CERP) najavljeno je potpisivanje ugovora kojim bi 97,13 posto udjela u kompaniji Uljanik Brodogradnja 1856 trebalo prijeći u ruke turske brodograđevne grupacije Kuzey Star Shipyard. Kupoprodajna cijena iznosi 12.053.500 eura, nešto manje od milijun eura više od početne cijene. Za Pulu je to mnogo više od obične poslovne transakcije. Riječ je o još jednom pokušaju da se sačuva industrija koja je gotovo dva stoljeća oblikovala identitet grada, zapošljavala generacije radnika i bila jedan od simbola hrvatske brodogradnje.
Dolazak Turaka pritom ne znači da se Uljanik vraća na poslovni model kakav je imao prije financijskog sloma 2018. godine. Novi vlasnik preuzima znatno manju kompaniju, nastalu nakon propasti nekadašnje brodograđevne grupe. Ona danas posluje u bitno drukčijim okolnostima, s ograničenim brojem zaposlenih, nedovršenim projektima i infrastrukturom čija se vrijednost ne može promatrati samo kroz trenutačne poslovne rezultate. Upravo je ta infrastruktura jedan od glavnih razloga zbog kojih je turski investitor odlučio ući u Pulu.
Tko je čovjek koji kupuje Uljanik?
Iza imena Kuzey Star nalazi se turski poduzetnik Tuncay İmral, vlasnik i predsjednik uprave kompanije koja posluje u jednom od najvažnijih brodograđevnih središta Turske. Njezino sjedište nalazi se u Tuzli, industrijskom i pomorskom području na azijskoj strani Istanbula, poznatom po brodogradilištima, remontnim pogonima i velikoj koncentraciji tvrtki koje opslužuju međunarodnu trgovačku flotu. Grupacija ima kapacitete i u Yalovi, još jednom važnom središtu turske brodogradnje na Mramornom moru. Za razliku od financijskih ulagača kojima je brodogradilište prvenstveno imovina, Kuzey Star već posluje u industriji koju dolazi preuzeti. Tvrtka je specijalizirana za remont, održavanje, rekonstrukciju i prenamjenu trgovačkih i specijaliziranih brodova. Raspolaže velikim plutajućim dokovima, od kojih najdulji dosežu približno 293 metra, što omogućuje prihvat velikih tankera i teretnih brodova klase Panamax i Suezmax. Prema podacima koje prenose hrvatski poslovni mediji, Kuzey Star godišnje obavlja između 80 i 120 složenijih remonta i prenamjena različitih plovila. Među njima su trgovački brodovi, tankeri za prijevoz ukapljenog prirodnog plina te specijalizirana plovila za zahtjevnije pomorske operacije.
Brodogradilište Kuzey Star kod Istambula
Takvo iskustvo posebno je zanimljivo za Uljanik jer pokazuje da se ne radi o ulagaču kojem je jedina ambicija kupnja jeftine industrijske lokacije. Turska kompanija već raspolaže vlastitim poslovima, kupcima, dobavljačima i znanjem potrebnim za proizvodnju i popravak brodova. To, naravno, ne jamči uspjeh u Puli, ali predstavlja važnu razliku u odnosu na pokušaje privatizacije u kojima se pojavljuju financijski posrednici bez ozbiljnijeg industrijskog iskustva.
Zašto su Turci zainteresirani baš za Pulu?
Na prvi pogled može se činiti neobičnim da kompanija iz Turske, države s razvijenom i konkurentnom brodograđevnom industrijom, želi kupiti brodogradilište koje se već godinama bori s financijskim problemima. Međutim, vrijednost Uljanika nije samo u postojećim ugovorima i prihodima. Njegova najveća prednost nalazi se na karti Europe. Pula je smještena na sjevernom Jadranu, relativno blizu važnih industrijskih tržišta Italije, Austrije, Slovenije i srednje Europe. Za kompaniju koja već posluje u Turskoj, ulazak u hrvatsko brodogradilište znači stjecanje proizvodne i remontne baze unutar Europske unije.
Prema Regional Expressu, koncesijsko područje pulskog brodogradilišta obuhvaća više od 660.000 četvornih metara kopnene i morske površine. Riječ je o golemoj industrijskoj cjelini s postojećom brodograđevnom infrastrukturom, pristupom moru i prostorom za razvoj novih djelatnosti. Iz perspektive investitora, kupnja takvih kapaciteta može biti znatno brži način širenja poslovanja nego izgradnja potpuno novog brodogradilišta, za što su potrebne godine, velika ulaganja i niz dozvola. Kuzey Star tako bi mogao spojiti vlastitu poslovnu mrežu i iskustvo u remontima s infrastrukturom koju Uljanik već ima. Pritom bi mu Pula mogla poslužiti kao platforma za ulazak u poslove koji se obavljaju na europskom tržištu ili za preuzimanje dijela narudžbi koje bi inače završile u turskim pogonima. Moguća je i podjela poslova između pogona u Turskoj i Hrvatskoj, ovisno o vrsti broda, potrebnoj opremi i raspoloživosti radnika. No to su zasad poslovne mogućnosti, a ne potvrđeni investicijski planovi. O tome kako Kuzey Star doista namjerava organizirati proizvodnju u Puli odlučivat će njegovi prvi potezi nakon preuzimanja.
U poslu je i jordanski poduzetnik
Iako se o Kuzey Staru najčešće govori kao o turskoj kompaniji, njegova vlasnička struktura ima i međunarodnu dimenziju. Prema podacima koje je objavio Novi list, Tuncay İmral drži 49 posto udjela, dok drugih 49 posto pripada poduzetniku Tariku Hijaziju, koji se u hrvatskim medijima spominje kao jordanski partner. Preostalih dva posto nije razjašnjeno u tim izvještajima. To znači da iza preuzimanja Uljanika ne stoji samo jedan turski industrijalac, nego partnerstvo poduzetnika povezanih s međunarodnom brodograđevnom industrijom.
Zanimljivo je i da Kuzey Star već ima poslovnog iskustva s Hrvatskom. U njegovu brodogradilištu u Tuzli obavljena je ugradnja dodatnog modula za uplinjavanje ukapljenog prirodnog plina na brodu LNG Croatia, plutajućem terminalu koji se koristi u sustavu LNG terminala na Krku. Tim zahvatom godišnji kapacitet uplinjavanja povećan je s 3,1 na 6,1 milijardu prostornih metara plina. Bio je to tehnički zahtjevan posao, važan za hrvatsku energetsku infrastrukturu, koji pokazuje da turska grupacija ima iskustva s projektima znatno složenijima od uobičajenih popravaka trgovačkih brodova.
Nedovršeni brod otvorio im je vrata
Postoji i manje poznata priča koja povezuje Kuzey Star s Pulom. Turski investitori, naime, nisu prvi put upoznali Uljanik tijekom natječaja za njegovu prodaju. Preko povezanog društva ranije su kupili nedovršeni brod za prijevoz stoke, jednu od novogradnji koje su ostale nakon propasti nekadašnjeg brodogradilišta. Riječ je o projektu oznake 526, koji je aktualna Uljanik Brodogradnja 1856 naslijedila iz stare poslovne strukture, a koji je prodan 2024. godine. Posao dovršetka tog broda nije tekao prema početnim očekivanjima. Projekt je turskim investitorima omogućio da tijekom približno godinu i pol dana upoznaju infrastrukturu, organizaciju rada, mogućnosti i ograničenja pulskog škvera. Tako su, prije nego što su ponudili novac za cijelu kompaniju, već imali neposredan uvid u njezino stvarno stanje. To je moglo biti važno prilikom donošenja odluke o preuzimanju jer kupac nije morao procjenjivati potencijal Uljanika isključivo na temelju poslovnih izvještaja i natječajne dokumentacije.
Zašto je odbijena veća ponuda iz Luksemburga?
Prodaja Uljanika nije prošla bez kontroverzi. Za državni udio u brodogradilištu interes je iskazalo devet potencijalnih investitora, no samo su dvije kompanije dostavile obvezujuće ponude. Uz turski Kuzey Star, u završnici postupka sudjelovao je i Mira Finance Holding iz Luksemburga, razmjerno mlado financijsko društvo o čijim su stvarnim vlasnicima i poslovnim planovima javno dostupne informacije bile vrlo ograničene. Luksemburški ponuđač bio je spreman platiti približno 14,5 milijuna eura, odnosno osjetno više od iznosa za koji je Uljanik naposljetku ponuđen Turcima.
No viša cijena nije bila dovoljna. Prema službenom priopćenju CERP-a, luksemburška kompanija dostavila je presliku naloga za uplatu ponudbenog jamstva, ali odgovarajući novac nije bio evidentiran na računu državne institucije. Zbog toga je ponuda ocijenjena nevaljanom i nije bila predmet daljnjeg razmatranja. Turski Kuzey Star tako je ostao jedini ponuđač čija je obvezujuća ponuda zadovoljila formalne uvjete natječaja. Njegova konačna ponuda od 12.053.500 eura bila je veća od početne cijene od 11.085.250 eura. Za državu je pritom bio važan još jedan uvjet: novi vlasnik mora nastaviti brodograđevnu djelatnost. U natječajnoj dokumentaciji jasno je određeno da kupac mora zadržati gradnju i popravak brodova te plutajućih objekata na području pomorskog dobra obuhvaćenog koncesijom. Time se željelo spriječiti da vrijedna industrijska lokacija postane predmet špekulativne kupnje radi prenamjene zemljišta. Riječ je o važnoj zaštitnoj odredbi za Pulu, ali ona sama po sebi ne jamči opseg proizvodnje, broj budućih radnih mjesta ni visinu ulaganja.
Iza atraktivne industrijske lokacije krije se financijski opterećena kompanija. Uljanik Brodogradnja 1856 osnovana je nakon sloma stare Uljanik grupe, a poslovanje je započela 2021. godine. Unatoč nastojanjima države da očuva brodograđevnu djelatnost, novo društvo nije uspjelo postići financijsku stabilnost. Prema podacima koje je objavio Novi list, 2025. godinu završilo je s gubitkom od približno 2,9 milijuna eura, dok su ukupni akumulirani gubici od početka poslovanja dosegnuli gotovo 20 milijuna eura.
Kratkoročne i dugoročne obveze kompanije krajem 2025. iznosile su približno 17,3 milijuna eura. To znači da preuzimanje Uljanika za 12 milijuna eura ne predstavlja cjelokupni ekonomski trošak koji će novi vlasnik morati uzeti u obzir. Kupac preuzima društvo s postojećim obvezama, potrebom za održavanjem i obnovom opreme te nužnošću osiguravanja novih narudžbi. Pritom ostaje pitanje koliko će dodatnog kapitala biti potrebno da bi brodogradilište dugoročno poslovalo bez pomoći države.
Što će biti s radnicima?
Među najvažnijim pitanjima ostaje budućnost zaposlenih. U Uljaniku danas radi dvjestotinjak ljudi, tek mali dio radne snage koju je nekada zapošljavala velika pulska brodograđevna grupa. Za njih preuzimanje može značiti izlazak iz dugog razdoblja neizvjesnosti, ali i novo razdoblje prilagodbe poslovanju privatnog vlasnika. Radnici i sindikalni predstavnici već su tijekom prodajnog postupka tražili jasnija jamstva o pravima zaposlenih, plaćama i budućoj organizaciji rada. Posebno se isticalo pitanje varijabilnog dijela plaće, koji se, prema navodima sindikalnih predstavnika, regulirao povremenim aneksima ugovora. Radnici su tražili veću sigurnost i predvidljivost primanja. Sindikati su upozoravali i da od države nisu pravodobno dobivali sve informacije o privatizaciji, iako se upravo o sudbini zaposlenih odlučivalo tijekom postupka prodaje.
Za Kuzey Star zadržavanje postojećih stručnjaka moglo bi biti posebno važno. Brodogradnja nije industrija u kojoj je moguće brzo zamijeniti iskusne zavarivače, brodomontere, projektante, strojare i druge specijalizirane radnike. Ako novi vlasnici namjeravaju razvijati složenije remonte, prenamjene ili novogradnje, morat će ne samo zadržati dio postojećih zaposlenih nego vjerojatno i privući nove stručnjake. Koliko će to biti moguće ovisit će o plaćama, stabilnosti narudžbi i dugoročnoj poslovnoj strategiji.
Može li Uljanik ponovno postati ozbiljno brodogradilište?
Povijest Uljanika seže do 1856. godine, kada je u Puli, tada važnoj ratnoj luci Austro-Ugarske Monarhije, počela gradnja brodogradilišta koje će u sljedećih 170 godina postati jedan od najpoznatijih industrijskih sustava na istočnoj obali Jadrana. Tijekom desetljeća u njegovim su pogonima nastajali različiti tipovi brodova, od vojnih i trgovačkih do specijaliziranih plovila. U najboljim godinama Uljanik je bio jedan od najvećih hrvatskih izvoznika, a njegova je proizvodnja imala važnu ulogu u gospodarstvu Istre i cijele države.
Financijski slom 2018. i stečajni postupci koji su uslijedili označili su kraj jednog razdoblja. Današnji Uljanik 1856 tek je ostatak nekadašnjeg sustava, s manje radnika i znatno ograničenijim poslovnim mogućnostima. Zato bi očekivanje da novi vlasnik za nekoliko godina obnovi sve nekadašnje kapacitete bilo nerealno. Mnogo je važnije može li pronaći tržišnu nišu u kojoj će postojeća infrastruktura biti konkurentna.
Turski Kuzey Star upravo u tom području ima iskustva. Njegov dosadašnji poslovni model snažno se oslanja na popravke, modernizaciju, prenamjenu i gradnju specijaliziranih brodova. Takvi poslovi mogu donositi stabilnije prihode od povremenih velikih novogradnji, koje zahtijevaju golema ulaganja, dugo vrijeme izgradnje i nose znatan financijski rizik. Za Pulu bi to značilo drukčiju vrstu brodogradilišta od one na koju je navikla, ali potencijalno i održiviju. Upravo će prvi mjeseci nakon preuzimanja pokazati kakve su stvarne namjere turskih investitora. Hoće li dovršiti postojeće projekte, dovesti nove narudžbe, obnoviti opremu i povećati broj zaposlenih ili će se poslovanje razvijati sporije nego što se očekuje?
