S novim bih se konobarima u oštarijskom restoranu - mi planinari ga stvarno volimo - možda bolje razumio da sam govorio engleski. Eto, baš u vrijeme kad u tiskaru šaljem knjigu o iseljavanju iz Hrvatske i stvaranju dobrog života u Dublinu, "Mama, a gdje sad idemo?" Dubravke Lisak, stekao sam novi gorki uvid o problemima koji nas čekaju već u bliskoj budućnosti.
Da, na kraju svibnja turista je u Hrvatskoj toliko da se redovi ne stvaraju samo ispred ženskih, nego i muških WC-a. Dosta sam proputovao, ali do neki dan to ne vidjeh. S jedne mi je strane drago i zbog potencijala našega turizma, za koji sam uvjeren da će - tek procvasti, i zbog prihoda i zarada turizma danas, što god i tko god o njemu mislio o govorio. S druge sam tužan jer, neki kažu tristo, neki petsto tisuća iseljenika, niti u Hrvatskoj zarađuje plaću niti ovdje troši.
Šestorica motociklista iz Britanije, koji su sjedili stol do mojega, prvi su put u Baškim Oštarijama. Nemaju s čim usporediti uslugu. A meni na sto načina nedostaju konobarice i konobari koje ovaj put nisam vidio. Nisu bili najspretniji, ali bili su - duše. Ne znam oduševljavaju li gostoprimstvom i šarmom goste u Austriji ili Njemačkoj ili su u mirovini, ali znam da mi nedostaju te tople ličke žene i ljudine. Na sto se načina vidjelo da im je stalo da hostel i restoran uspiju. Recimo da su bili svjesni da su reprezentacija Like i Hrvatske. Izgleda da posao ide dobro, a njih više nema.
Varivo od medvjeđeg luka nisam naručio jer mi konobar nije znao reći da u njemu - ima mesa. Još nije dovoljno dobro svladao hrvatski. Ne znam tko radi u kuhinji i ima li ih dovoljno, ali pomfrit je serviran hladan, a da draga nije naručila štrudlu s višnjama, svega mi, pojma ne bismo imali što je bezlična masa koja joj je poslužena za desert. Dan prije je štrudla s jabukama bila super.
U Gospiću i Otočcu spavali smo u apartmanima kojih se ne bi postidio ni Pariz. No izgleda da besprijekorno funkcioniraju samo poslovi koje vode soleri ili obitelji. Čim se traži više zaposlenih, eto problema. Nema radnika. Hrvatski su se državljani iselili jer ih drugdje plaćaju više (tjedna plaća u Irskoj je kao mjesečna u Hrvatskoj), a dobar dio stranaca koji u Hrvatskoj rade u ugostiteljstvu naprosto nisu kvalitetni kao ovi naši koji su se iselili. Pitanje je koliko godina neće morati naučiti jezik, a svejedno će zadržati posao, jer boljih od njih - nema.
