Odlazak na posao u 19.30, potom 12 sati rada u koje su uključeni obrok i pauza, na radnom mjestu na kojem mu je zadatak samo to da jedan jedini mali vijak umeće u utor sa stražnje strane pametnog telefona. Opet i opet i opet i opet... Tijekom dana je spavao u zajedničkoj spavaonici, navečer je opet sve počinjalo ispočetla. Dejian Zeng je imao sreću što je to u tvornici iPhonea u Shanghaiju morao raditi samo šest mjeseci, za razliku od stotina tisuća drugih kineskih radnika.
Zapravo i nije morao raditi nego se kao diplomant sveučilišta iz New Yorka prijavio za projekt pri kooperantskoj tvrtki Pegatron. Bilo je to 2016. piše Business Insider kojem je Zeng ispričao svoju priču. Pritom je za mjesec dana takvog posla plaćen 3100 yuana, odnosno 3155 kuna, s tim da je dobio prenoćište u sobi sa sedam drugih radnika. Kao i mnoge druge takve kompanije, Apple skoro sve svoje komponente za mobitele proizvodi u Kini.
Ovo je odnedavno postalo vruće pitanje u SAD-u otkako je Donald Trump izjavio da neka Apple izvoli svu svoju proizvodnju, tako i poslove, vratiti u SAD. Apple je do tada bio na udaru samo organizacija za ljudska prava koje su tvrtku prozivale zbog izrabljivanja radnika u Kini. Tu se prošle godine javio Zeng uz potporu svog sveučilišta kako bi, krijući svoj identitet, iz prve ruke provjerio kakvi su uvjeti rada u Pegatronu.
Apple je u međuvremenu proveo 16 kontrola pogona Pegatron, utvrdio je da 99 posto radnika radi manje od 60 sati dnevno, s prosječnim radom na Appleovim sklopovima od 43 sata. Apple tvrdi i to da tamošnji radnici imaju plaće više od minimalnih u Shanghaiju, te da su u posljednjih pet godina porasle 50 posto. Zeng, koji nakon diplome planira raditi u kineskoj organizaciji za ljudska prava, rekao je da, kada je došao u Pegatron, bio je uvjeren da štrajk samo što nije izbio.
Do štrajka nije došlo, a evo što je on tamo zatekao. Čim je došao, smjestili su ga na pokretnu traku u odjelu za sklapanje iPhonea. Jedna traka može imati oko 100 postaja, od kojih se na svakoj obavlja točno jedna jedina stvar. Na početku je radio na iPhoneima 6S, a potom na iPhoneu 7. Njegov je zadatak bio zavrtanje vijka na zvučniku. Mobitel dođe do njega, on uzme vijak, zavrne ga, makne odvijač i opet iznova na drugom mobitelu.
Prvih dana bio je vrlo koncentriran na posao, satima i satima, jer je morao pratiti ritam pokretne trake. Morao je biti brži i brži, jako se iscrpljivao. A onda se privikao, stvar je postala tako rutinska da je to mogao raditi, kao šef od jednog vijka, i zatvorenih očiju. Međutim, posao je bio ubitačno monoton, a nije se smjela slušati glazba ili bilo što drugo. Radnici nisu smjeli niti razgovarati. I tako 12 sati. Svakog dana.
Dom u kojem je bio u sobi sa sedam kolega, od posla je bio udaljen 10 minuta autobusom tvrtke koji ih je prevozio. Isprva je radio noćnu smjenu, ustajao je između 18 i 18.30, hvatao autobus u 19 sati, dolazio u tvornicu u 19.15. Nakon dva sata imao je pauzu od 10 minuta. Neki su se morali boriti da ne zaspu na pauzi, drugi su morali odlučiti hoće li na zahod ili će popiti vode.
Nisu imali vremena za oboje. Još dva sata poslije i imali su pauzu od 50 minuta za ručak u velikoj, ogromnoj kantini. Ručak su si morali plaćati sami. Ako bi netko bio gotov s ručkom ranije, mogao je odspavati.
Razgovor je, međutim, značio dulji ručak, odnosno da neće ostati vremena za pridrijemati. San Zeng spominje na niz mjesta kao nešto za čime svi čeznu. Samo, nigdje se nije smjelo prileći, ako je tko odrijemao do kraja pauze, to je moralo biti sjedeći. Onome koga bi nadzornici uhvatili da leži, uzeli bi mu karticu, unijeli prekršaj u njegov dosije i izvjesili ispred svih tako da šef prekršitelja može urlati na njega pred svima kad dođe i to vidi. U slučaju ponavljanja, oduzimali bi im od plaće.
Ne zbog spavanja, zbog ležanja. Od plaće se kažnjavalo i za unošenje mobitela, bilo kakvog metala po džepovima, pa makar i ključeva ili sitniša. Potom još dva sata posla i još jedna pauza od 10 minuta. Otići do zahoda ili otići napiti se vode? I tako do kraja radnog vremena. Različitim danima radili su različito preko osam sati, uključujući i subotu. Ukupno 12 sati, odnosno 12 i pol sati, ako se u to uračuna ulazak u tvornicu, pregled u detektorima metala i slično.
Uglavnom, nakon posla Zeng bi ulazio u autobus, vraćao se u dom i nadao da će imati tople vode za tuširati se. Odnosno vode uopće. Mobitele su imali svi, čak i Wi-Fi u domu. Samo, da bi ih mogli koristiti, morali su skinuti određenu Appleovu aplikaciju. A ona je koštala, tako da se i korištenje mobitela zapravo naplaćivalo. Naposljetku, ako je i imao snage pogledati kakav film, do 10 sati ujutro rušio se u krevet od umora. Prijatelji? Da, imao ih je i bili su to dobri ljudi.
Samo što se znalo dogoditi da neke ne vidi i cijeli mjesec jer na poslu nisu bili skupa ekipa iz sobe, a još ako bi ih dopale različite smjene, stalno bi se mimoilazili. Bilo je tamo i obitelji, supružnika, njima se događalo slično. S tim što u domu nije bilo smještaja za parove i oni su morali smještaj posebno plaćati izvan.
Zeng je rekao i to da ljudi s kojima je radio uopće nisu bili neobrazovani. Razgovarali su o odnosima SAD-a i Kine, o Južnokineskom moru, o koječemu.
Posao svakako nisu voljeli, ali ga nisu ni mrzili iz dna duše jer su znali da im je to izvor plaće. To im je jedino bilo na umu, da time izdržavaju svoju djecu, svoje obitelji. Ono što ih je ozlojeđivalo bilo je utjerivanje discipline, primjerice, da ne smiju razgovarati. Ovakva radna mjesta, rekao je i to, nisu posebno cijenjena; u rangu su kućnih pomoćnica, zaštitara, dostavljača. I zato su na takve poslove mahom bili upućeni oni koji bi tek došli u grad, koji nisu imali gdje niti kome ići, radili bi neko vrijeme i s nekim novcem polako odlazili na bolja mjesta.
