Zvuči kao dobra priča, kao win-win: vlada se odrekla naplate dijela doprinosa ne bi li omogućila da minimalac (neto) naraste 5% (131 kunu), a da u isto vrijeme ne dođe do rasta ukupnog troška rada.
Vlada je time željela izbjeći gubitak radnih mjesta koji bi se sigurno pojavio u scenariju što ga zazivaju ekonomski populisti. Oni, bez odgovornosti za posljedice, uživljeni u misiju dodvoravanja što širemu sloju pučanstva (a zapravo obmanjivanja), govore da u Hrvatskoj ne smije poslovati nitko tko nije u stanju radnicima osigurati plaću od barem 5 tisuća kuna. Radi se o obmani, jer bi propisivanje takve minimalne plaće dovelo do masovnog gubitka radnih mjesta.
Kako prepoznati obmane ekonomskih populista
Pokazat ću to stanjem u jednom tekstilnom poduzeću. Naziv poduzeća se ne otkriva. Svi podaci su podijeljeni s istim faktorom koji je poznat samo autoru. Dijeljenje je napravljeno tako da su financijski odnosi stvarni, a zaključci točni. Podaci se odnose na 2016. Radi se samo o primjeru, a poduzeća sa sličnim odnosom dobiti, ukupnog troška rada i prosječne plaće, ima mnogo.
Tekstilno poduzeće ima prihod od 34,9 milijuna kuna i operativnu dobit od 900 tisuća. Ukupni troškovi rada za 400 zaposlenih iznose 21,9 milijuna kuna ili 54,5 tisuće kuna godišnje odnosno oko 4,5 tisuće kuna na mjesec u prosjeku po radniku/ci. Značajan dio radnika/ca je očito na minimalcu. Minimalac je tek malo niži od prosječne plaće u poduzeću. Uočite da se dijeljenjem 900 tisuća s 21,9 milijuna (4,1%) dobiva maksimalno mogući porast ukupnog troška rada uz koji je poduzeće još na nuli tj. ne tone u gubitak.
Ukupan trošak rada uz minimalac po radniku na mjesec sada iznosi oko 3,8 tisuća kuna. Prikazan je u tablici: od ukupnog troška rada na minimalcu, na ruke (neto) se dobiva oko 68%. Ostatak od 32% su doprinosi, pri čemu su najvažniji oni za mirovine i zdravstvo. Poreza na dohodak na male plaće više nema.
Poduzeće bi u tom slučaju moglo staviti ključ u bravu. Naime, 900 tisuća dobiti predstavlja svega 4,1% ukupnoga troška rada u poduzeću. To je maksimalno povećanje ukupnog troška rada koje je moguće, a da poduzeće nakon povećanja ne potone u gubitak. Međutim, porast troška minimalne plaće sa sadašnjih 3,8 na 5 tisuća predstavlja povećanje za oko 30% ili nekoliko puta više. Ovo poduzeće to ne može podnijeti. Gubici bi već u srednjem roku značili zatvaranje i gubitak radnih mjesta unatoč golemoj državnoj subvenciji u vidu plaćanja svih doprinosa na minimalac.
Negativan učinak povećanja bi se prelio i na državni proračun. HZZO i fond za mirovinsko osiguranje ostali bi bez značajnog dijela prihoda za financiranje državnih mirovina i javnog zdravstva, jer se i iz i na plaće radnika u niskoproduktivnim poduzećima s malim plaćama skuplja priličan iznos doprinosa za mirovine i zdravstvo.
Stoga sljedeći put kada ekonomski populisti počnu javno licitirati minimalnu plaću kao dobrotvor koji raspolaže svojim novcem, pošaljimo ih u tekstilne, drvne i druge slične tvornice umjesto u TV dnevnike. Tamo rade tisuće ljudi, pa neka njih uvjeravaju što se može napraviti i kako će im to sačuvati radna mjesta ako im poduzeća potonu duboko u gubitke. I pošaljimo ih u državni mirovinski fond i HZZO.
Fiskalna iluzija prikriva subvenciju
Vlada je pritisnuta vašarom pustih obećanja i vlastitom populističkom intuicijom odabrala srednje rješenje. Odričući se dijela doprinosa (uglavnom je riječ o doprinosu za zdravstvo) otvorila je prostor za rast minimalne plaće, a da se ukupan trošak rada zbog toga ne poveća.
Naizgled, to je win-win: ljudi na ruke dobiju više, a nema straha od otpuštanja radnika, jer ukupan trošak rada ne raste, čak se i smanjuje. Tablica 1 prikazuje novi obračun («prijedlog») za neto minimalnu plaću koja je za 5% ili za 131 kunu veća od sadašnje.
Opraštanje dijela doprinosa je zapravo subvencija – uzimanje od dobrih poduzeća i davanje lošijima. I intuitivno je jasno da je smanjenje doprinosa samo za minimalne plaće poticaj onima koji isplaćuju najmanje plaće (jer ostali nastavljaju plaćati redovite doprinose). Drugim riječima, radnici će ovom mjerom dobiti više zbog toga što država potiče njihovo (slabo produktivno) poduzeće.
Trošak ove subvencije procjenjuje se na 245 milijuna kuna godišnje. Najveći dio se odnosi na manje uplate HZZO-u za financiranje javno-zdravstvenog sustava. Taj manjak će morati nadoknaditi netko drugi.
Nastavak pročitajte na sljedećoj stranici...
