E sad, ako je ovdje, prema ekonomskoj biti, riječ o državnoj subvenciji, a ne o preraspodjeli između radnika i poslodavca, postavlja se pitanje koje su njene posljedice: je li država mogla učiniti nešto više s tim novcem da poboljša položaj radnika te što takvo uplitanje države znači za odnose između radnika i poslodavaca i vođenje politike u širem smislu?
Dio minimalne plaće ne financira poslodavac nego država
Prvo se treba pitati hoće li ova subvencija pomoći tekstilnom poduzeću iz uvodnog primjera da procvate u budućnosti bez novih i većih pomoći države; hoće li učiniti radna mjesta radnika na minimalcu trajno održivima? Zatim se treba pitati ne bi li bilo bolje javni novac koristiti za poticanje novih investicija u propulzivnijim granama, za prekvalifikacije radnika u zanimanja u kojima će biti produktivniji i bolje zaraditi? 245 milijuna je ozbiljan novac s kojim se može svašta učiniti.
Može se reći i da je ovakvo rješenje jedino moguće, jer naša država nije sposobna poticati investicije i smislene prekvalifikacije. Možda je bolje da tih 245 milijuna završi u džepovima radnika nego u mračnim koruptivnim hodnicima neke državne institucije.
Međutim, znamo da hod mračnim hodnicima javnog aparata ima svoj tempo koji ne zavisi o prikupljenim prihodima. Rashodi idu svojim putem, a ako nema prihoda, vlada će se zadužiti. Osim toga, ovdje se ne radi o financiranju iz općeg poreza nego iz doprinosa za zdravstvo koje za razliku od nekih drugih grana javnog sustava pruža izravnu uslugu građanima. Zbog toga ova logika – bolje radnicima na minimalcu nego nekom drugom – baš i ne drži vodu.
Sve u svemu, vlada je primijenila vrlo komplicirano i dvojbeno rješenje koje otvara niz pitanja kakva se uobičajeno otvaraju kada je riječ o politici subvencija. Napravljen je presedan – približno razmjernom subvencijom umiješala se u odnos poslodavaca i radnika koji je do sada samo regulirala. Odlučila je izravno subvencionirati najlošije.
Ima još dilema
Postoji još problema vezanih uz ovu mjeru: kako nadzirati zloporabe? Ovo je pitanje nagnalo vladu da olakšicu na doprinosima omogući poslodavcima koji isplaćuju minimalnu plaću unazad godinu dana. Ako je netko u proteklih godinu dana uspio poslovati bolje, pa je prije tri mjeseca malo povećao neke plaće iznad minimalca, olakšica za te plaće ispada iz igre. Eto nam slobode i jednakosti u tržišnom natjecanju na hrvatski način (Ustav RH, čl. 49), a sve pod krinkom ustavne kategorije o pravu na zaradu za slobodan i dostojan život (Ustav RH, čl. 56).
Sljedeći problem: što će biti s javno zdravstvenim sustavom koji je ionako u velikom deficitu i dugu? Za sada se procjenjuje da će smanjene uplate doprinosa HZZO-u odnijeti 221 milijun kuna na godinu. No to je tek početak. Nadležni ministar Pavić najavio je da će minimalna plaća sa sadašnjih 43% rasti do 50% prosječne plaće. Nije poznato koliko će ljudi povrh 76 tisuća zaposlenih, koliko je obuhvaćeno ovom mjerom, biti obuhvaćeno skokom s 43% na 50% i koliko će to koštati zdravstveni sustav u vidu izgubljenog priljeva od doprinosa.
Da je sada na djelu neka reforma zdravstva koja uvjerljivo smanjuje troškove, za prihode zdravstva ne bi trebalo brinuti. Ovako, dok su trendovi suprotni (deficit i dug javno-zdravstvenog sustava se gomilaju), sve ide u pravcu «rješenja» koje će na kraju obilato financirati svi porezni obveznici.
Sljedeći problem: ovime je u sustav plaćanja doprinosa za zdravstvo (i još dva manje važna doprinosa) na mala vrata uvedeno načelo progresivnosti. Doprinos se sada plaća po redovnoj (15%) i nižoj stopi za najmanje plaće. Za sada je teško reći kamo to vodi. Politički gledano, pandorina kutija progresivnosti je otvorena i nema prepreke da se politika u budućnosti poigra s tri, četiri različite stope u ime pravednosti (iako u tom sustavu upravo linearni doprinos ispravlja nepravdu, ali to nije predmet ovog članka).
Sljedeći problem (politički) se sastoji od dva pod-problema: (1) kako je de facto riječ o potpori, za nju je potrebno dobiti dozvolu prema zakonima EU, a prema javno dostupnim informacijama to nije učinjeno jer se nekome s ovim rješenjem jako žurilo; (2) izmjene zakona o minimalnoj plaći donesene su po hitnom postupku, što znači bez procjene učinka propisa (procjena učinka trebala bi sagledati sve učinke o kojima je ovdje bilo riječi, a to je zamorno i teško).
Još je interesantnije da je HZZO olakšan 221 milijuna prihoda nakon što je proračun za 2018. već izglasan u Saboru. Za to vjerojatno postoje čvrsta zakonska uporišta (HZZO je izvan riznice), no zastupnicima je predstavljen i konsolidirani proračun s uključenim HZZO-om, pa se postavlja pitanje je li ozbiljno de facto derogirati temeljni godišnji političko-financijski dokument tjedan dana nakon njegova usvajanja.
Umjesto zaključka: politički nerv hrvatskog fiskalnog populizma
Pitanje minimalne plaće jedno je od najtežih ekonomskih i socijalnih pitanja. Kroz njega se prelamaju pitanja regulacije tržišta rada, moći u trokutu poslodavci-sindikati-vlada i vrijednosti te osjećaji o društvenoj solidarnosti.
Stoga su rasprave o minimalnoj plaći u pravilu burne. Potežu se argumenti dostojanstvenog života, osjećaja za druge koji imaju manje. Nerijetko izgleda da su zagovornici postojanja i povećanja minimalne plaće društveno osviješteni humanisti, a oni drugi neoliberalni bastardi i zagovornici krupnog kapitala.
Međutim, rasprava o najnovijem hrvatskom modelu pokazuje da stvari nisu tako jednostavne. Lako je pokazati da je velikim dijelom riječ o obmani. Na primjeru stvarne tekstilne tvrtke pokazano je kako najglasniji zagovornici interesa najslabije plaćenih radnika lako postaju obmanjivači čiji prijedlozi vode masovnom gubitku radnih mjesta čak i kada bi se ukinuli svi doprinosi na minimalnu plaću.
Pod pritiskom obmanjujućeg populizma ova je meka vlada široke ruke ciljala neki srednji put, pri tome zapravo odabravši nestandardna rješenja kojima iz temelja mijenja pravila igre i uvodi državnu subvenciju (čitaj: još veću politizaciju) u pregovore o minimalnoj plaći.
Riječ je o još jednoj manifestaciji hrvatskog fiskalnog populizma koji se u fazama boljeg punjenja proračuna manifestira kroz njegovo pretjerano napuhavanje, a u fazama krize kroz nedovoljnu prilagodbu. Hrvati su naučili prepoznavati taj problem kad se vidi neka konkretna stavka u proračunu, ali još uvijek ne razumiju ovakve sofisticirane zahvate kod kojih ispuštanje prihoda za neku točno određenu namjenu ima karakter povećane subvencije.
Kada se shvati sva kompleksnost problematike minimalne plaće, lakše se shvaća zašto zemlje poput Austrije, Danske, Finske, Norveške, Švedske i Švicarske ne propisuju minimalnu plaću unatoč snažnim socijaldemokratskim tradicijama. U nekim od tih zemalja kolektivnim se pregovaranjem ugovaraju različite minimalne plaće za različite branše, ali ne kao zakonske kategorije. Naprosto, i sindikati i poslodavci su svjesni realnosti tržišta i ugovaraju odnose tako da nepotrebno ne ugroze nisko produktivna radna mjesta. Političarima ne daju da im uzmu show.
Dostojan životni standard uvijek se i svuda temeljio na produktivnosti. Produktivnost se ne može izglasati ili upisati u ustav. Ta pojava se temelji na snažnim, kapitalno jakim poduzećima koja radnicima osiguravaju visok stupanj kapitalne opremljenosti i dobru organizaciju, jer imaju dobre proizvode i stabilna, rastuća tržišta za plasman svojih proizvoda. To osiguravaju poslodavci.
U tom dugoročno usklađenom interesnom odnosu poslodavaca i radnika povremeno su moguće veće ili manje neravnoteže moći, u korist jednih ili drugih. Demokratska politika ih uravnotežuje regulacijom tržišta rada i kolektivnim pregovaranjem. Minimalna plaća se negdje uklapa u taj okvir, a negdje ne. Međutim, subvencioniranje obje strane javnim novcem je novost čije dosege tek treba shvatiti.
Za početak, najvažnije je shvatiti da se i na ovom pitanju, prema prokušanom modelu hrvatske politike, dogodila svojevrsna kupovina interesnih skupina i socijalizacija privatnih koristi i troškova uz pomoć javnoga novca. Kao da je javni novac nepresušno vrelo.
Tekst je preuzet sa portala http://arhivanalitika.hr
