Nominacija me zbilja iznenadila jer nisam baš bila ni svjesna postojanja ove nagrade, ali u moju obranu - nisam dugo u poslu pa nisam stigla ni sve pohvatati - šali se Dunja Ercegović (23), poznatija kao Lovely Quinces, koja je u utrci za europski nezavisni album godine.
Riječ je o nagradi koju od 2000. dodjeljuje udruženje europskih nezavisnih izdavača, a koju je svojedobno primila i Adele, za i ‘21’. Quinces je nominirana za EP ‘Meet Me in Moscow (Part One)’, koji je producirao Mark Mrakovčić, spajajući elemente rocka, countrya i elektronike.
Mali albumi privlače taman dovoljno pažnje
- Umjesto jednog albuma, odvojila sam ga u dva i pritom je Part One muški, u smislu senzibiliteta, energije, tekstualno, a drugi, koji će uskoro vani, je ženski, stoga i nježniji, sjetniji... E, sad, moguće da sam takvim konceptom samoj sebi postavila zamku jer to kakav je senzibilitet je stvar subjektivnog viđenja i teško je dobiti taj prirodan kontrast... Ali, kako ispadne - ispadne - kaže Dunja kojoj je ovo drugi ‘mali’ album’.
Debitantski ‘No Room For Us’ iz 2013. bio je također EP s pet pjesama.
- Draže mi je objavljivati pjesme na manjem formatu jer mislim da takav, u vrijeme kad je teško slušati dugosvirajući materijal, taman dovoljno zaokuplja pažnju - kaže Dunja koja ne filozofira previše oko toga što radi.
- Nemam ja moždane kapacitete da razmišljam čime se vodim kad ‘stvaram’ jer to je iscrpljujući proces, a dublje filozofije bi ga učinile još napornijim. Znam samo da imam potrebu svaki put nadmašiti sebe i glazbom doći do bilo koga - skromna je Dunja koja je u svega nekoliko godina na sceni uspjela ostvariti zbilja puno.
Otvarala je tako već za bendove poput Tame Impale i Morcheebe, svirala po dupkom punim europskim i prekooceanskim klubovima, u New Yorku Chicagu, Torontu... Na festivalu Primavera u Barceloni slušalo ju je pet tisuća ljudi, u sklopu turneje s grupom Giant Sand, a nedavno je nastupala i s bendom Thurstona Moorea, nekadašnjeg frontmana i gitariste Sonic Youtha.
Ima dojam da je u rodnom gradu ne doživljavaju
- Cijela ta turneja prošla je tako brzo, nisam se ni snašla, a već sam bila u svakodnevici sastavljenoj od pokušaja ranog buđenja, kupovanja na odjelu smrznute hrane, skidanja sezone neke serije i onda slanja SOS-a virtualnim frendovima da me izvedu vani - priča Splićanka koja ima dojam da je u rodnom gradu baš i ne doživljavaju.
- Doduše, svirala sam samo dva puta tamo i publika je bila standardno splitska, teško osvojiva. Ali i mimo Splita meni je teško pojmiti da me itko igdje doživljava. Uopće ne mislim da sam uspješna. Kad me netko pita za glazbu, čestita mi, napomene kako sam nešto ‘važno’ postigla, moja je reakcija obično: ‘A dobro to, nego jesi čula da je jabučni ocat super za kosu...’ - priča Dunja kojoj su među top koncertima onaj prvi u Močvari, potom prvi rasprodani Mali pogon Tvornice i nastup na spomenutoj Primaveri zbog broja ljudi i grandioznosti.
- Najbolje mi je kad u publici vidim nekoga tko se prepustio. Onda znam da sam postigla ono sto sam htjela, a najgore mi je kad ljudi pričaju na koncertima ili kad mi pukne žica.
Najgore kad pukne žica ili kad krivo otpjeva
Oboje mi se događalo, nijedno nije nimalo ugodno. Često znam i krivo otpjevati tekst jer počnem usred pjesme razmišljati o nečemu drugom pa onda krenem samu sebe prekoravati zbog toga i naravno - još više griješiti - iskrena je Dunja kojoj su međuljudski odnosi, pogotovo ljubav, glavne teme.
- Bivši dečko mi se žalio kako mu nisam napisala nijednu pjesmu, a nisam jer je u to vrijeme bilo sve u redu. Kasnije je dobio... Meni su pjesme obično najave kraja nekog odnosa - objašnjava ‘ljupka Dunja’ koja se, unatoč svemu, ipak ne smatra umjetnicom.
- Ne volim se olako razbacivati titulama i zvuči mi samodopadno, pogotovo u ovim mojim godinama i nepretjeranim iskustvom. Vjerujem da se umjetnikom postaje godinama i godinama napornog rada, žrtvovanja i ipak nekih priznanja - zaključuje.
