“Da nije i meni došao trenutak kad ti sve živo počne govoriti o onom čega više nema? Da nisam došao u dob u kojoj se zatekneš kako ulicama svoga grada hodaš kao zombi među živima? Osjećao sam se otprilike kao netko tko je upravo izašao iz zatvora, uvjeren da će svijet naći onakvim kakva ga je ostavio, a prisiljen je konstatirati kako ga se nitko i ništa nije udostojilo čekati.”
“Duh obitelji”, Alessandro Piperno
Kako neobično obična, lijepa i vrhunski ispripovijedana priča koju nijedan sažetak ne može dostojno opisati. Točnije, svi recenzijski, kritički i reklamni sažeci opisuju Pipernov roman jako dobro, ali on izbjegava biti samo to neprestano iznenađujući čitatelja, mijenjajući pravac, driblajući nepredvidivim potezima i dodajući (kad sam se već uhvatio nogometnog rječnika kojim se danas opisuje gotovo sve od politike do ljubavnih taktika, pa zašto ne i književnost) u neobičan kut, sasvim logičan, ali onaj koji nitko drugi nije vidio. Definitivno, već sad se to može reći, jedan od najboljih romana koji su ove godine izašli u Hrvatskoj.
Moram priznati da se već dugo nisam zaljubio u neku knjigu na prvi pogled (dobro nije prošlo tako puno, primjerice “Dobrostive” Jonathana Litella ili “1983 - romaneskni manevri” Miljenka Jergovića ili “Stvari. Tajna povijest žena u 100 predmeta” Annabelle Hirtch bile su mi, relativno nedavne, ljubavi na prvi pogled. Što mogu, zaljubljiv sam tip. Mislim u knjige). Doduše, to s ljubavima na prvi pogled, a i općenito ljubavima i zaljubljenosti u nešto, nekoga, neku ideju, stil, naviku, predmet... podložno je trenutku. Ponekad, vraćajući se, sad otriježnjeni od prejake svjetlosti zaljubljenosti, upitamo se kako je to uopće bilo moguće. Voljeti to, nekoga, nešto. Moguće je da se to dogodi i s ovim romanom, da se kroz koju godinu zapitam kako mi se mogao tako svidjeti, kako sam se mogao zaljubiti na prvi pogled (a nije da nije bilo knjiga koje mi se sad čine kao da su bile trenutak mahnite zaljubljenosti i sljepoće uzrokovane prejakim svjetlom, dok sad izgledaju nakazno). Gotovo sam uvjeren da mi se to, a i vama, s Pipernovim romanom neće desiti. Možda to i sam pisac kaže (iz citata ne treba pretjerano tražiti sadržaj romana, kao što sam već rekao, Alessandro Piperno vodi čitatelja u neobičnim, ali sasvim logičnim smjerovima, neprestano ga iznenađujući).
“Možda je istina da nas uvijek privlači jedna te ista žena koja nam se svaki put pokazuje pod maskom nekog novog fiktivnog identiteta. Ne prepoznamo je uvijek na prvi pogled. Može se dogoditi da nas novi lik u kojem se pokušala kamuflirati zbuni, obmane. Kako bilo da bilo, neprestano smo u potrazi za tom istom bezimenom ženom koja u nama postoji oduvijek.”
“Duh obitelji”, Alessandro Piperno
Sveučilišni profesor francuske književnosti i romanopisac (pisac općenito eseja, novinskih članaka i raznih drugih mudrosti), pedesetogodišnjak letargičan prema vlastitom poslu i pisanju nađe se u vrtlogu sranja političke korektnosti.
Točnije biva, recimo to tako nevin, iako možda ne potpuno nevin, lukavo optužen za mizoginiju i seksizam, što će njegov komotni život, kojim je ionako, neće to ni sam sebi priznati, razočaran, izbaciti iz cipela i poput oluje bacati u svim smjerovima. Kao što rekoh, Piperno navodi čitatelja da pomisli da je riječ o obračunu s totalitarizmom “cancel kulture” i “političke korektnosti”, ali onda priču vodi nekim sasvim neobičnim smjerom, logičnim i životnim, ali onim koji čitatelj nije pretpostavljao. A čitatelj uživa na putovanju. Pri tome priča o totalitarizmu “cancel kulture” ne prestaje dio biti priče, priča kojima Piperno vodi. I pritom nije nimalo nježan prema “lovcima na vještice”, u ovom slučaju vještice su ugledne, bijele, obrazovane, privilegirane i relativno, hm mo’š misliti, moćne bijele muškarce, ali ni prema samim “vješticama”. On optuženog profesora razumije, ali ga nimalo ne brani.
Duh obitelji, Alessandro Piperno, OceanMore. Prijevod: Ita Kovač
“Stvarno je nesretna ta moja generacija: dok su nas kao mlade ugnjetavali baruni, sad kad smo bili spremni mahati žezlom moći, ispadali smo bespomoćni, na milost i nemilost novog moralnog autoriteta sazdanog od komisija, studenata i politikanata uz podršku javnog mnijenja koje jedva čeka da se dočepa nekoga kome će skinuti skalp.”
“Duh obitelji”, Alessandro Piperno
Profesor je doduše nevin u konkretnom slučaju, ali njegov život, pa i život njegove generacije (i one generacije prije nje - dakle boomera i Generacije X) bio je sastavljen od raznih idiotarija, gubitaka vremena, moralnih kompasa i neobičnih borbi za “prava” novih generacija koje ih sad proganjaju i mrze. Ne zato što su nešto učinili, već upravo zato što su ih tako naučili.
Narcisoidno i radikalno pljuje im u lice sve one stvari za koje su se te generacije borile misleći da će popraviti svijet. Uključujući i beskrajnu slobodu i privilegiranost novih generacija koje im to sad brutalno uzvraćaju. Ali dobro, vratimo se mi slučaju nesretnog profesora čiji je grijeh u tome što se usudio citirati Flaubertova mizogina pisma, bez da se od toga ogradi ili barem kaže svoje mišljenje. Ta naizgled sitnica, kojoj profesor, ne shvaćajući koliko se svijet promijenio, dolijeva ulje na vatru ponašanjem nakon optužbe, satrat će ga i prožderati. Moram priznati da je cijela stvar, na neki perverzan način, nalikovala na montirane procese iz doba Staljina.
Optužbe su tako apsurdne da svi u njih povjeruju. Jer je nemoguće da bi netko nekoga optuživao za takvo što, a da to nije istina.
Nije ni o tome ustvari riječ. Stvar je trenutka i ljudske prirode. Ljudi traže žrtvenog jarca, nekoga na koga će usmjeriti svoju mržnju, nekoga tko će im biti ispušni ventil.
“Iako se sve urotilo da povjerujem u suprotno, u duši sam znao da me se sve to neprijateljstvo samo slučajno dotaknulo: da me okolnosti nisu učinile zgodnom metom, nedvojbeno bi ga usmjerili na nešto drugo. Ma koliko mi to bilo nesnosno priznati, ljudi koji bi me do prije godinu dana pozdravili raskošnim aplauzima bili su isti ovi koji su sad htjeli moj skalp. Fućkalo im se tko sam i što osjećam. Služio sam im kao ispušni ventil.”
“Duh obitelji”, Alessandro Piperno
Ono što je fascinantno jest što djeluje tako uvjerljivo, gotovo pa svakodnevno. Uostalom, pogledajte komentare (a možda ih i sami pišete) i uvjerit ćete se da je mržnja postala potreba modernog svijeta. Gotovo pa moralna obveza.
Ali tu je jedno veliko ali, iako je roman “Duh obitelji” o svemu tome, on uopće nije o tome. Znam da zvučim kontrarno, da sam sebi skačem u usta, ali to je jedan od razloga zašto je ova knjiga tako dobra. Kad misliš da si je skužio, ona kreće drugim smjerom u novu neobičnu i drugačiju priču koja nije očekivana, a tako se dobro slaže sa svime onim ispričanim prije.
Neću vam kvariti zadovoljstvo otkrivanja nepoznate zemlje, otkrivanja nepoznate knjige, pa neću govoriti kuda sve Piperno vodi.
Ono što mogu reći jest da preispituje sve i svašta i da je većina toga što preispituje nešto što se i sami pitamo (bez obzira na to kojoj generaciji pripadali), a da toga možda i nismo svjesni.
I pri tome nije nimalo ciničan, nimalo pametniji od svih nas, već jednostavno vješt da pušta da priča sama postavlja pitanja, daje odgovore i postavlja nova pitanja.
Uostalom, njegov profesor koji se dugo bavio “istinama”, sad zgnječen pod njima (bile istinite ili ne, svejedno), o moralnim mudrovanjima ima prilično jasno, doduše gorkim iskustvom, stečeno mišljenje.
“Kakvo traćenje vremena! Kakva bahatost! Valjalo je priznati da je najbolji način služenja istini držati jezik za zubima. Ako ni zbog čega drugog, zato što nečija mišljenja rijetko kad izviru iz neke autentične potrage za istinom. Naprotiv, najčešće se rađaju iz predrasuda i razvijaju u zloj vjeri. Znate li nekoga tko ih je spreman dovesti u pitanje? Vlastita mišljenja, mislim. Volimo ih s jednakim žarom s kojim mrzimo svakoga tko im se usprotivi.”
“Duh obitelji”, Alessandro Piperno
Slijedeći profesorovu mudrost stečenu gorkim iskustvom, i ja ću prestati mudrovati o ovom romanu. Zavidim na užitku čitanja onih koji se ove knjige nisu dohvatili.
Također se tješim da ovaj tekst nije bio posve “nemudar”. Da je u njemu zrnce mudrosti koje će vas navesti da roman uzmete u ruke. Odnosno, kako bi Pipernov profesor rekao, a ja se tješim, da sam eto uspio jer:
“Sva sreća da čak i budale, kad puno govore, na kraju, pa makar to bilo i slučajno, kažu nešto zanimljivo.”
“Duh obitelji”, Alessandro Piperno
