Kultura
7005 prikaza

Almodovar je besraman: Danas to znači politički nekorektan

Pedro Almodovar
News Syndication/PIXSELL
‘Tuga i slava’ nije samo priča o redateljevim ljubavima i strahovima nego i film o njegovoj urođenoj potrebi za bijegom od svega što ga kao čovjeka umrtvljuje

Ne sjećam se kad mi je posljednji put u kinu neki film proletio tako brzo da sam na kraju, nakon skoro dva sata, koliko traje “Tuga i slava”, glasno izgovorio: “Zar je već kraj?”.

Film Pedra Almodovara autobiografska je ispovijed o njegovu djetinjstvu, ljubavima, opsesiji filmom i boli s kojom se suočava slomljen kroničnim bolestima, sumnjama i tugom. Junak filma, Almodovarov alter ego, slavni gay redatelj Salvador Mallo, kojeg savršeno glumi Antonio Banderas, bježi od svega, što znači od sebe, svoje prošlosti i sadašnjosti.

Pravo bogatstvo Kultura Degradacija Jokera u manijaka i obiteljskog nasilnika

O budućnosti ne razmišlja jer u nju ne vjeruje. Najčešće zatvara oči i u mašti se sjeća trenutaka prošlosti koje voli i u koje bi se najradije vratio. Na početku filma sjedi na dnu bazena, u vodi, elementu koji obožava tjelesno i estetski. Zatim mu glumac s kojim nije radio i razgovarao tri desetljeća otkriva čari heroina, u koji se utapa kad god mu je teško, a uvijek mu je teško. Na kraju ga na kirurškom ležaju uspavljuje anestezija, koju dočekuje s olakšanjem čovjeka koji se, iako to ne želi, mora suočiti s istinom da je za sve svoje boli i bolesti jedini lijek on sam.

“Strašno sam ponosan na ovaj film”, rekao je Almodovar, a onda se skromno ispravio, posramivši se hvalisanja, “Ponosan sam na neke scene”. Ma kakve scene?! Zna on vrlo dobro što je napravio i koliko je bilo teško pomiriti najosobnije motive s onima koji su univerzalni, što znači bliski ne samo njemu nego svakom gledatelju. Biti krajnje subjektivan, a ostati u estetskom okviru objektivnog pripovijedanja, kao da je riječ o Homeru i Trojanskom ratu, danas je, sudeći po ponudi filmova komercijalne, umjetničke i festivalske produkcije, gotovo nemoguće jer to, čini se, malo koji redatelj želi i razumije.

Pedro Almodovar | Author: REUTERS REUTERS
U tom je smislu Pedro Almodovar rijetki preživjeli dinosaur iz nekog drugog doba, suvremeni klasik nalik na redatelje od tridesetih do kraja pedesetih, iz desetljeća koja najviše voli i iz kojih crpi nadahnuće. Malo koji bi se suvremeni festivalski redatelj koji drži do svog ugleda usudio reći da je lik Scarlett O’Hare iz filma “Zameo ih vjetar” najslojevitiji ženski lik u povijesti filma.

Almodovar je, srećom, besraman, što danas znači politički, estetski i seksualno nekorektan, a takvi su mu i filmovi, od onih ranih iz osamdesetih, poput “Mračnih navika” i “Zakona žudnje”, zatim raskošnih baroknih fantazija, na primjer “Visokih potpetica” i “Kože u kojoj živim”, pa sve do osobnih retrospektivnih drama kakve su “Sve o mojoj majci” i “Loš odgoj”. Almodovarovi filmovi imaju, u pravom smislu riječi, tijelo i dušu. Uzbudljivi su gledateljevu oku, izazovni mašti, poticajni inteligenciji.

Pritom se nikad, ma koliko osobni ili autobiografski, ne valjaju u felinijevskoj kaljuži sentimentalnosti, samosažaljenja i japajakanja. Almodovar je vikinški okrutan i prema svojim licima koje strastveno voli, ali i prema sebi. Ne treba mu krvnik jer svojim kadrovima reže glavu u trenucima u kojima drugi redatelji tek koračaju prema panju. Njegovi kadrovi i prizori sažeti su, nalik na kadrove svoga španjolskog prethodnika Luisa Bunuela, naoko jednostavni poput škrte rečenice sa subjektom i predikatom, bez priloga i pridjeva.

Prizori sa snimanja Vrdoljakovog filma o Anti Gotovini Sudbina se bira Kultura Nama je dao 'Generala', a u Beč ide s partizanskim filmom

Rođen u siromašnoj Don Quijoteovoj La Manchi, Almodovar je uvijek svjestan odakle potječe, čak i onda kada svoga junaka Salvadora Malla (u čijem se imenu i prezimenu gnijezdi anagram Almodovar) smješta u vlastiti raskošan, blještavi stan, prepun slika, predmeta i Technicolor boja pedesetih, nalik na njegove filmove.

Almodovar je sazdan od suprotnosti, poput filmskog dijalektičkog perpetuum mobilea. Škrt i darežljiv, sažet i brbljav, siromašan i bogat, izazovan i pomirljiv, destruktivan i ljekovit, skroman i bahat, osoban i objektivan. Takvo bogatstvo suprotnosti danas je teško naći u filmovima drugih suvremenih redatelja, a izvor takve Almodovarove estetike su klasici poput Sirka, Hitchcocka ili Billyja Wildera, redatelja čiju sliku s potpisom drži na zidu svoga stana.

Pedro Almodovar | Author: DPA/PIXSELL DPA/PIXSELL
“Tuga i slava” nije samo priča o redateljevim ljubavima i strahovima nego i film o njegovoj urođenoj potrebi za bijegom od svega što ga kao čovjeka umrtvljuje, a to su očekivanja drugih, onih koji ga najviše vole. Na primjer, majke, koja želi da ide u sjemenište i postane svećenik.

Ili publike i kritike, koja je “Tugu i slavu” dočekala s pohvalama, ali i žaljenjem što nije luđi i ekstravagantniji poput njegovih ranijih filmova. Ako se nije trudio zadovoljiti očekivanja majke, koju je najviše volio, zar je moguće da bi se trudio zadovoljiti bilo koga drugoga?

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.