Hrvatski audiovizualni centar uskoro će dobiti novog ravnatelja. Vijest koja je nekoliko tjedana kružila filmskom zajednicom i širila se tek usmenom predajom konačno je potvrđena. Daniel Rafaelić dao je ostavku i očekuje se raspisivanje novog natječaja. Nije tajna da je Rafaelić imao velikih problema u odnosima s Audiovizualnim vijećem, zaduženim za programsku djelatnost HAVC-a. Vijeće se inače brine za finalni proizvod, a to je financiranje filmova i komplementarnih djelatnosti, poput festivala, filmskih publikacija i slično.
Kako je i sam Rafaelić rekao, otišao je jer "ne želi gledati filmaše koji beskrupulozno ratuju za novac". No još prije pola godine redatelj Antonio Nuić, inače član Audiovizualnog vijeća, skinuo je rukavice i javno prozvao Rafaelića: "Daniel Rafaelić vrstan je stručnjak s područja filma i to je činjenica. Međutim, ono što mi stalno nastojimo objasniti političarima, a njima to nikako ne ide u glavu, jest da ne trebamo čovjeka koji jako voli i poznaje film nego čovjeka koji jako poznaje način na koji se filmovi rade i stvaraju u današnje doba.
Svijet onih koji stvaraju filmove je svijet u kojem ima najmanje sjedenja i gledanja filma, ali ima logistike, računovodstva, građevine, prevoženja, baratanja skupom i sofisticiranom tehnikom, planiranja, organiziranja, povlačenja novca iz europskih fondova, promocije i prodaje filma… Treba ti osoba koja može biti aktivna na tom polju. Ne kažem da se tome netko ne može naučiti i priučiti za svrhu obavljanja neke funkcije, no nije izgledno da će se takva osoba uskoro naći".
Ipak, ima mnogo toga što je Rafaelić učinio, a što nitko drugi nije htio. Postao je v.d. ravnatelja HAVC-a kad je ta ustanova bila pred rasulom. Nakon što je 2016. godine počela ideološki obojena hajka na tadašnjeg ravnatelja Hrvoja Hribara, koji je zaradio i kaznenu prijavu zbog sumnji na kriminal u poslovanju, on je, pod pritiskom braniteljskih udruga i tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, u veljači 2017. godine podnio ostavku.
U tom trenutku bilo je nemoguće pronaći mu zamjenu. U Hrvatskoj, kao što je rekao Nuić, doista kronično nedostaje kadrova koji dobro razumiju proces nastajanja filma, a da su istodobno sposobni menadžeri s neizmjernom energijom da svoju viziju provedu u djelo. Hribar je imao sve to i zato je uspio ono što nije nikom prije njega – da hrvatski film dovede u Europu i svijet, da bude u službi promocije Hrvatske i, što je jednako važno - da hrvatska filmska industrija postane profitabilna.
Upravo su filmaši bili prva branša u Hrvatskoj koja je počela izdašno koristiti blagodati europskih fondova. Hribarova mana bila je manjak diplomatskih sposobnosti za sve koji su mu u poslu htjeli stati na put. Dodatno samopouzdanje imao je i zato što u korupciju ogrezlo hrvatsko društvo nije naviknulo da na čelu neke javne ustanove sjedi čovjek koji se ne bavi mutnim poslovima. To je, uostalom, prošle godine potvrdio i DORH, koji je odbacio kaznenu prijavu protiv Hribara kao neosnovanu.
Sve to uzdrmalo je HAVC i cijelu filmsku zajednicu iz temelja, koja se ni danas nije oporavila. Rafaelić, koji je kao predani povjesničar filma svojim radom već odavno zadužio hrvatsku kinematografiju, imao je dovoljno hrabrosti da naslijedi Hribara, ali naprosto se nije najbolje snašao u menadžerskoj ulozi. Kresao je sredstva za proizvodnju filmova, smanjio produkciju, pa je sukob s filmašima bio neizbježan.
Ono što mu se stavlja na teret jest da je dobar dio vrhunskih HAVC-ovih profesionalaca - što zahvaljujući Rafaeliću, što samovoljno – otišao. Ipak, u danim okolnostima pokazao se kao idealno rješenje jer je bio nestranački čovjek, veliki ljubitelj filma i – također nesklon bilo kakvim pokvarenim "dealovima". Pokazalo se da to nije bilo dovoljno, i Rafaelić je danas prošlost. No kao što kaže Ionesco – "Kralj je mrtav! Živio kralj!".
Tako su se već pojavila imena koja bi mogla konkurirati na natječaju za njegovo upražnjeno mjesto. Dvojica su već vrlo dobro poznati hrvatskoj javnosti. Jedan je Hrvoje Hribar, drugi Hrvoje Hitrec, a treći je prilično nepoznat široj hrvatskoj javnosti, a zove se Chris Marcich. Hrvoje Hitrec, 75-godišnji autor mnogih vrhunskih romana za djecu i mladež, dramski pisac i scenarist, bio je prvi ravnatelj Hrvatske radiotelevizije, a zatim i ministar informiranja, no pamti ga se i kao jednog od utemeljitelja HDZ-a.
Danas je član stranke Hrast, notornoga konzervativca Ladislava Ilčića. Njegov dolazak na čelo HAVC-a vjerojatno bi bio korak prema gašenju ove ustanove, pa ostaje nada da će odgovorni imati dovoljno svijesti da Hitrecova kandidatura ostane na razini dobre dosjetke ili, kako bi rekli, "nice try". Budući da je još sve na razini glasina Budući da je sve još uvijek na razini glasina, vjerojatnije je da se za Rafaelićevo upražnjeno mjesto namjerava natjecati njegov sin, redatelj Neven Hitrec.
Nakon što je dao otkaz, Hribar se izuzeo na neko vrijeme iz redateljskih poslova. Zahvaljujući minulom radu, već dvije godine je konzultant u inozemnoj filmskoj industriji.
Ali u Hrvatskoj njegovo ime i dalje strši. Iako bi ga mnogi redatelji i producenti voljeli vidjeti ponovno u fotelji prvog čovjeka HAVC-a, objektivno je to malo vjerojatno i Hribar bi sam morao prilično dobro razmisliti nije li to za njega previše smiona odluka. Osim toga, Plenkovićeva vlada ne treba nove nemire i ulicu koja ruši HAVC. Uostalom, i sam premijer ima previše problema u vlastitoj stranci i Vladi, pa zasigurno nikako ne želi da kultura postane novi politički problem jer ona u Hrvatskoj ionako postaje važna samo kad je u pitanju politikantstvo.
Zbog toga bi Chris Marcich bio vjerojatno idealno rješenje jer njegova biografija doista zvuči moćno. Rođen je 1955. godine, a odrastao je i školovao se u Americi. Nakon diplome na ekonomskim i političkim znanostima na University of Wisconsin u Madisonu, magistrirao je međunarodne odnose na Georgetown Universityju u Washingtonu. Prvi posao bio mu je na mjestu savjetnika u američkome Ministarstvu gospodarstva u vrijeme Jimmyja Cartera, a na tome mjestu ostao je pet godina, do 1985.
Projekti koje je uspješno provodio doveli su ga do imenovanja u Ministarstvo vanjske trgovine SAD-a. Idućih deset godina obnašao je razne odgovorne dužnosti, pa je tako u ministarstvu bio ravnatelj zadužen za poslove sa Svjetskom trgovinskom organizacijom, zatim trgovinski predstavnik u Misiji SAD-a pri Europskoj zajednici, zatim načelnik Sektora za Europu, pa pomoćnik ministra za pitanja okoliša i na kraju pomoćnik ministra za Europu, Afriku i Bliski istok.
U jednom razgovoru prije nekoliko godina za Politico rekao je: "Bio je to posao iz snova. Bio sam odgovoran za sve trgovinske pregovore između Europe i SAD-a i uživao sam u tome". No onda je 1995. godine prešao u privatni sektor i prvi put se upoznao s filmskom industrijom.
Počeo je raditi za MPA - Motion Picture Association, koji objedinjuje šest glavnih holivudskih filmskih studija: Paramount, Sony, Universal, Fox, Disney i Warner Brothers. Postao je glavni čovjek njihova ureda u Bruxellesu.
"Ovo je bio savršen posao, ali je došao prerano, no rekao sam: 'Sad ili nikad'."
Nije imao iskustva s filmskom industrijom, pa je i sam priznao da je to "bila strma krivulja učenja".
"Razumio sam kulturnu komponentu filma i uživao sam u filmu, ali to je bilo sve."
U to vrijeme Hollywood je želio poboljšati svoj odnos s Europom nakon dugog razdoblja sukoba zbog toga predstavlja li kino i film iznimku u trgovačkim odnosima. Je li film roba ili kulturno dobro?
"Sad je postojao interes za konstruktivnijim pristupom", rekao je tad Marcich, koji je dobio zadaću repozicionirati briselski ured.
Okupio je tim od 20 ljudi, a glavno područje djelovanja bilo je lobiranje na razini država članica i cijele EU te zaštite sadržaja, borba protiv pirata i sudske parnice. Za MPA je radio više od 20 godina - sve do 2016., a završio je na poziciji predsjednika i koordinatora globalnih međunarodnih poslova, i to praktički za cijeli svijet. MPA je napustio da bi se pridružio obitelji u Hrvatskoj. Naime, supruga Chrisa Marcicha je Maja Bakran Marcich, trenutačno najviše pozicionirana Hrvatica u institucijama Europske unije.
Kao nestranačka diplomatkinja godinama je radila u Bruxellesu u Hrvatskoj misiji pri EU, a od 2016. postala je zamjenica glavnog ravnatelja Opće uprave za promet u Europskoj komisiji. Kako piše u njegovoj dostupnoj biografiji, Chris Marcich od 2012. godine je i predsjednik izvršnog odbora švicarske agencije AGICOA. Riječ je o udruzi audiovizualnih producenata, udruženja proizvođača i društava za upravljanje kolektivnim pravima.
AGICOA pregovara s platformama za retransmisiju te prikuplja i distribuira naknade producentima i autorima. Njegov zadatak je, kako je napisao u CV-u, razvijanje konsenzusa o strateškim i operativnim prioritetima, vođenje pregovora, vanjsko zastupanje te zakonodavne aktivnosti, rad s institucijama EU, uz blisku koordinaciju s europskim organizacijama proizvođača, autora i izvođača.
Osim hrvatskog i engleskog, Marcich govori francuski, talijanski i španjolski jezik, no ono što je najvažnije, za sebe je napisao u biografiji da je uspješan međunarodni pregovarač s dugogodišnjim iskustvom u zastupanju pred međunarodnim i nacionalnim tijelima te vođa tima, ali i menadžer s dokazanim uspjesima u audiovizualnom sektoru.
Na funkcijama koje je dosad obavljao zasigurno je ovladao i vještinom spajanja strateške vizije i pragmatičnog pristupa problemima. Kako je rekao u razgovoru, dok je još radio za Motion Picture Association: "U konačnici, cilj je pomoći onima koji rade iza kamera jer je to vrlo složeno, višedimenzionalno poslovanje, o kojem ljudi obično tako ne razmišljaju".
Stoga bi Marcich mogao biti upravo ono što traže i producenti i redatelji u Hrvatskoj - čovjeka koji ima menadžerske sposobnosti, razumije filmsku proizvodnju i njezine specifičnosti te je iznimno cijenjen u međunarodnoj audiovizualnoj industriji. Nije vezan ni uz stranke ni uz politiku, karijeru je gradio u inozemstvu i zna kako se raspolaže budžetima. Sve te vještine bit će mu itekako potrebne sjedne li u fotelju ravnatelja HAVC-a.
Jedino je pitanje želi li čovjek s takvom uspješnom međunarodnom karijerom doista raditi u HAVC-u za 12.000 kuna i biti izložen vjetrometini. Što se tiče Hribara, doista je šteta da takav kadar nema mjesta u hrvatskoj kinematografiji, u kojoj ima mnogo toga što bi se trebalo popravljati. Jedna od najurgentnijih stvari je Pula film festival koji posljednjih godina ostaje bez ideje što s njim učiniti, te i dalje bez pravog odgovora što taj festival treba zapravo biti.
Programsko lutanje i inzistiranje na premijernom prikazivanju domaćih filmova rezultira ponekad grotesknim situacijama, poput one otprije dvije godine, kad je festival otvorio otužni sitcom "Lavina", koji je zapravo bio nadoštukana verzija televizijske pilot-epizode. Na čelu Pula film festivala i dalje je Zlatko Vidačković, čovjek koji je imenovan na tu funkciju prije dvije godine, bez javnog natječaja. Inače, Vidačković je bio tajnik HDZ-ova Odbora za kulturu dok je predsjednik HDZ-a bio Tomislav Karamarko. S takvim odnosom snaga pitanje je bi li za Hribara danas-sutra i tu bilo mjesta, bez obzira na njegov CV.
