Gledajući u kinu znanstveno- fantastični hit “Marsovac” Ridleya Scotta, priču o astronautu koji potpuno sam preživljava na Marsu sadeći krumpir i čekajući spas sa Zemlje, prisjetio sam se vremena od prije deset godina kad je Scottov trezveni ateistički optimizam bio manje zasnovan na tržišnom imperativu pružanja zadovoljstva publici, a više na intelektualnom i instinktivnom naporu da gledatelju pruži inteligentnu i uzbudljivu sliku stvarnosti s kojom se svijet suočava.
Tu stvarnost danas gledamo i u Hrvatskoj, a to potvrđuje koliko je Scott bio u pravu, da ne kažem vidovit, iako ga je zbog oslikavanja te stvarnosti u svojim filmovima prije deset godina jedan britanski povjesničar usporedio s Osamom bin Ladenom.
Riječ je o najvećem svjetskom političkom problemu, odnosu kršćana i muslimana koji, dok gledamo stotine tisuća muslimanskih izbjeglica koje prolaze kroz Hrvatsku, prije možemo nazvati tragičnim kaosom nego odnosom.
Kako bi oslikao problem u njegovu korijenu, Scott se 2005. u jednom od svojih remek-djela, povijesnom spektaklu “Kraljevstvo nebesko”, posvetio razdoblju s kraja 12. stoljeća, križarskim ratovima kršćana i muslimana u Svetoj zemlji. Tada je rat dviju vjera bio otvoren, ideloški neupitan, vjerski nesnošljiv i krajnje bespoštedan.
Bilo je poželjno ubijati protivnike jer se za taj trud išlo u raj. Scott se tri godine poslije, 2008., vratio istom motivu sukoba kršćana i muslimana u špijunskom akcijskom trileru “Tijelo od laži”, u kojemu operativac CIA-e, razočaran hipokrijizom političara i svojih špijunskih šefova, s gađenjem napušta službu i odlazi živjeti sa ženom koju voli, Palestinkom iz izbjegličkog naselja.
Oba su filma bila hvaljena zbog ozbiljnosti kojom Scott pristupa temi i oba su propala u kinima, a američki ih je establishment efikasno i profesionalno ignorirao, kao što ignorira gotovo sve američke filmove koji se bave za Ameriku neugodnim temama te se usuđuju sumnjati u motive američke politike, stvarnosti i prošlosti.
Bez obzira na kvalitetu, holivudski filmovi nisu ništa manje “režimski” od filmova bilo koje druge zemlje u svijetu. Diktatura dopuštenih tema i prikaza tih tema nije vidljiva golim kino okom, no ona postoji, kako je govorio moj prijatelj i veliki znalac američkog filma Tom Gotovac, otkad postoji Hollywood.
Od svih tih neželjenih filmova “Kraljevstvo nebesko” je najbolji i najpotresniji jer motiv vjerske i civilizacijske mržnje ogoljava do srži te, pokazujući izlaz iz kaosa, gledatelju (koji to želi) pruža nadu.
Junak filma je mladi kovač Balian, nezakoniti sin viteza Godfreya od Ibelina, koji zbog samoubojstva žene i ubojstva svećenika kreće s ocem u križarski rat kako bi dobio oprost od grijeha. Drugim riječima, Balian želi zaslužiti raj ubijanjem nevjernika.
No ta jednostavna, nepomirljiva slika svijeta podijeljenog na vjernike i nevjernike u Balianovoj se svijesti mijenja kad se suočava s okrutnom stvarnošću u Palestini te raznim interesima, mržnjama i težnjama.
Fanatičnoj mržnji vitezova templara suprotstavlja se miroljubivo stajalište jeruzalemskog kralja gubavca, Baldwina IV., a sam Balian otkriva u neprijateljskom muslimanskom vladaru i vojskovođi Saladinu više strateške vještine, vojničke pameti, vladarske mudrosti, vjerske snošljivosti i običnog ljudskog milosrđa nego u svojim kršćanskim suborcima.
Britanski povjesničar Jonathan Riley-Smith u dnevniku Daily Telegraph nazvao je film “opasnim za odnose s Arapima” i opisao ga je kao verziju povijesti križarskih ratova kakvu bi režirao Osama bin Laden i koja može još više podgrijati mržnju islamskih terorista.
Ovakav pristran sud jednog povjesničara dovoljno govori o tome s kakvim se moćnim ideološkim ustrojem sukobio Ridley Scott radeći popularan i spektakularan film za najširu publiku.
Mali nezavisni filmovi bilo koje kinematografije mogu se baviti temom odnosa kršćana i muslimana kako god žele i biti provokativni, nepoželjni i “binladenovski” jer su ionako osuđeni na festivale, art kina i malu publiku (mogu čak dobiti i Oscara za najbolji neamerički film), no holivudski i filmovi koji imaju svjetsku distribuciju u multipleksima i milijune gledatelja moraju biti umirujući i bezopasni te ne smiju završavati, kao Scottovo “Kraljevstvo nebesko”, prizorom u kojemu arapski vladar Saladin, nakon što je sa svojom vojskom ušao u Jeruzalem, iz kojega je pustio kršćane da odu živi i zdravi, u crkvi na oltaru podiže oboreni kršćanski križ.
Ridley Scott je ulogu Saladina dao karizmatičnom Sirijcu Ghassanu Massoudu, glumcu iz danas razorene zemlje iz koje milijuni izbjeglica bježe u kršćansku Europu.
Osuđeni na poraz
Oni koji se, poput Ridleya Scotta, neposlušno usude snimati “frakcionaške” filmove, osuđeni su na poraz, bilo u kinima, bilo na dodjelama Oscara. Svi bježe od njih kao da imaju kugu. To je doživio Ridley Scott s “Kraljevstvom nebeskim”, Steven Spielberg s “Münchenom” i Kathryn Bigelow s filmom “Zero Dark Thirty”.
